Ako se gleda celo razdoblje od deset godina, ekonomske su reforme bile relativno spore i polovične. Reforma bankarskog sistema, uprkos nekoliko skandala, ipak je uspostavila relativno normalan finansijski sistem.

Normalizacija spoljne trgovine, nezavisno od svih grešaka, takođe je bila uspešna. Tu se, međutim, stalo i Srbija još uvek nije pristupila Svetskoj trgovinskoj organizaciji. Osamostaljena je, bar donekle, centralna banka, mada nijedan guverner, pre ovog poslednjeg, nije došao, a ni otišao na normalan način. I tu se završavaju pozitivni rezultati, koji su polovični i uglavnom postignuti prvih par godina. Posle toga su reforme stale i uglavnom se prodavala imovina i povećavala potrošnja zaduživanjem. Praktično nijedan segment privrednog sistema nije u potpunosti izgrađen. To zato da bi, sa jedne strane, vlada imala odrešene ruke i, sa druge strane, da bi se olakšalo poslovanje uticajnim preduzetnicima.

Efekti su prilično jasni. Ukupna proizvodnja je povećana, ali uglavnom u sektoru usluga i veoma neravnomerno, posebno izvan Beograda i poteza prema Novom Sadu. Industrijska proizvodnja je praktično stagnirala, od 2000. do danas, a manja je nego pre 1999. Izvoz robe je veoma mali, jedva preko 20% ukupne proizvodnje. Stoga je deficit u spoljnoj trgovini, pre krize je dostizao i do 25%, a otud i spoljni dug, sada blizu 80% ukupne proizvodnje, veoma veliki, a zaposlenost je veoma niska, ispod 40% radno sposobnog stanovništva. Sada mora da se steže kaiš na duže vreme kako bi se vraćali dugovi, što znači da će i uslužni i trgovački deo privrede stagnirati sve dok ne ojača industrija i proizvodnja za izvoz. Tome valja dodati nezaposlenost, siromaštvo i iseljavanje, jer se posao traži izvan zemlje. Tek se sada govori o ozbiljnijim ulaganjima u infrastrukturu i ljudski kapital, i to, valja zapaziti, posle deset godina – a deset godina je u stvari mnogo godina, to je praktično ono što se zove dugi rok u ekonomskoj nauci.

 
Blic, 06.10.2010.

Peščanik.net, 06.10.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija