U sarajevskom Oslobođenju, početkom rata, objavljena je jedna fotografija. Na njoj je spaljena zgrada iz koje kulja gust i crn dim. A taj dim je, u trenutku fotografiranja, na nebu formirao savršeno raspoznatljiv Karadžićev lik. Onaj koji je zgradu zapalio, sada se u dimu nad njom prikazuje kao đavo nad djelom vlastite destrukcije.

Vremenski krug

(2002, Dani)

Scotta Malcomsona poznajem od 1996. godine. Sreli smo se u New Yorku, i on je tražio da napišem tekst o Karadžiću. Uređivao je tada književni dodatak Village Voicea. Pristao sam i sedam dana potom, dovršenom eseju sam želio, kao idealnu ilustraciju, priključiti jednu fotografiju, ali se potraga za njom pokazala uzaludnom i tekst je, na kraju, štampan bez nje. To je dakle bilo prije šest godina, ali smo nakon toga ostali u prijateljskom odnosu i često se srećemo, uglavnom kad on poslom svrati ovdje, u

Washington. Zanimljivo da je taj prvi kontakt – što je valjda neko pravilo u odnosima između ljudi – diktirao i sve ostale naše susrete, zato što je, kao magnetni centar u krugu tema naših razgovora, uvijek prisutna centralna pojava iz našeg prvog susreta, on koji kao nezvana utvara postoji tu, negdje, u suhom zraku između nas dvojice: Radovan Karadžić. Utvara, kao što je to i na fotografiji za kojom sam tragao te 1996. godine, želeći da njome ilustriram tekst.

Scott je danas doputovao, sjedimo u bosanskom restoranu u Washingtonu i podsjećam ga na naše putovanje u Crnu Goru s Ivanom Lovrenovićem i Ahmedom Burićem, u maju 2000. godine. Skrenuli smo s glavne ceste u brda iznad Šćepan Polja, graničnog mjesta između Bosne i Crne Gore, a onda se nakratko zadržali u dvorištu manastira. Naš vozač je tada, veseo mladić, pomjerio dvorišno zvono: jedva da je bat dotakao mjedenu krunu, a zvuk je svejedno bio prodoran u fantastičnoj manastirskoj tišini, takav da je mogao rasaniti cijelu Crnu Goru; osjećao sam nelagodnost: kao da bi taj zvuk mogao probuditi neko zlo, premda nismo vidjeli nijednu ljudsku priliku tamo. I možda baš zbog toga. Kad je Scott potvrdio da se svega jasno sjeća, rekao sam mu da je prema posljednjim izvještajima, jedno od mjesta u koja se, u svom konstantnom bijegu, sklanja Radovan Karadžić – upravo taj manastir..

Inače, kad sam to saznao, prva misao je bila: pa, on je u vrijeme naše posjete mogao biti tamo; čak mi je ta grobljanska tišina mjesta, na neki način, davala za pravo. Sjećam se te tišine; djetelina je u manastirskom dvorištu bila – kao dres irske nogometne reprezentacije – zelena, a okolo su zujale ose…

Ono što mi je Malcomson ispričao potom, valjda podstaknut osobinom vremena da naknadno događajima pridaje nove i zanimljivije dimenzije, navešću ovdje kao tačan opis današnjeg svijeta: u nekom kafeu na Manhattanu, augusta 2001. godine, proveo je popodne u društvu dva čovjeka: jedan je katolički svećenik u službi gradskih vatrogasaca, M. J., a drugi je Garry Adams, lider Sinn Féina. Kada su, mjesec dana nakon tog susreta u kafani, u terorističkom napadu srušene zgrade Svjetskog trgovinskog centra, iz ruševina je, skupa s poginulim vatrogascima iznijeto i tijelo poginulog svećenika. Vidio sam tu fotografiju i ona sama je dovoljna za herojsku auru koja tu smrt okružuje. Ovdje se sada vode javne rasprave oko prijedloga da se poginuli svećenik promovira u sveca, s tim što je u prvom planu polemika u kojoj se nagađa da li tragično preminulog M. J. za mjesto sveca, možda, diskvalificira njegova spolna, homoseksualna, orijentacija. Itd. Međutim, ono što se u javnoj debati ne spominje Scott je otkrio tog augustovskog popodneva 2001. godine: najveći američki fund raiser, skupljač novca za IRA-u, bio je upravo on – svećenik u službi gradskih vatrogasaca. Tako se krug zatvorio…

Baš kao što se zatvaraju i vremenski krugovi: stojeći pred vratima crnogorskog manastira, s torbom u čijoj unutrašnjosti je knjiga s otisnutim tekstom žrtve o svom dželatu koji me skriven iza zidova gleda, osjećao sam samo to uznemirujuće djelovanje tišine. A zbog tog događaja znam da tišina okružuje ljudsko zlo i da ona nije obično odsustvo zvuka, već suštinski izraz nepostojanja.

Mogućno da je opsesivnost žrtve ono što me iznova vraća fotografiji za kojom sam tragao u martu 1996. godine, jer ona svojim viškom očitog opisuje rat i zbog toga je više od običnog dokumenta…

Fotografija zapaljene zgrade nad kojom je dim formirao Karadžićev lik objavljena je 16. maja 1992. u Oslobođenju (autor: Danilo Krstanović), a do mene je iz Sarajeva stigla tek kao skenirana kopija i sa zakašnjenjem od dvije godine..

Njoj je priključeno kratko, testamentarno, objašnjenje: film je izgorio skupa sa zgradom Oslobođenja. Originalna fotografija je odnešena u Ljubljanu i nije vraćena. Ovo je skenirano iz novina koje su bile vlažne, inače štampane na žutom papiru. To je sve. Saša Rukavina.

To je sve.

Stocking Hat

(April 1996, Village Voice)

Rat je počeo u nedjelju. Znam to zbog toga što smo nedjeljom igrali fudbal na Skenderiji. Jedan mladić iz mog tima te večeri nije došao, ali tome nismo pridali neku važnost. Poslije smo, po usklađenom ritualu otišli na pivo, a kad se primaklo vrijeme posljednjeg trolejbusa – krenuo sam kući. Putovanje je trajalo kratko, a razlog tome su bili ljudi lica skrivenih pod čarapama, sa kalašnjikovima uperenim u trolejbus. Kad sam izašao van, malo sam zagledao u tu živopisnu skupinu i tako prepoznao svog prijatelja iz fudbalskog tima. Moje iznenađenje je bilo toliko da sam dva puta ponovio isto pitanje: “Šljuka, jesil’ to ti?”, a on postiđen šutio skriven iza čarape.

Tih dana je trajala moja zbunjenost. Neko s kim sam trebao provesti vedro veče, kao pravi terorist zaposjedne trolejbus u kojem se vozim! Nikako nisam uspijevao da to objasnim, tu temeljitu promjenu fizionomije. Ali kad su se počeli umnožavati moji poznanici koji su, poput Šljuke, umjesto na noge kao sav normalan svijet, čarape počeli naticati na glavu – i moja zbunjenost je prošla.

Sutradan, nakon događaja kod trolejbusa, slušao sam Radovana Karadžića u Dnevniku. Njegov je glas povremeno dolazio iz off-a a na televizorskom ekranu su se smjenjivali prizori iz prethodnog dana; među njima i slika ljudi sa čarapama ispred zaustavljenog trolejbusa. Karadžić je izricao tako očigledne laži, da sam u bijesu pronašao njegovu knjižicu dječijih pjesama (Ima čuda, nema čuda, Svjetlost,

Sarajevo) i krenuo da ju derem i čerupam. Tome se toliko usprotivio moj dječak (doživljavao je pred mojim očima fras, premda je i sam uplašen gledao Dnevnik) tako da sam zbunjen uzmaknuo. Selotejpom sam povezao otrgnute stranice da umirim dječaka kojem se svijet odraslih ruši, a to je njegova svijest odbijala da prihvati. Dječak je poznavao autora knjige i nije želio povjerovati da mu taj čovjek želi nanijeti zlo.

Poznavao sam ga od prije rata. Pisao je pjesme do kojih niko među našim kolegama nije držao. Nisam ni sam. Osim što sam iz povjerenja u ukus vlastitog djeteta hvalio njegove stihove za djecu. Da do njegovog književnog talenta niko ne drži – on je znao, ali se u susretu s njim nije mogla vidjeti ozlojeđenost, niti taština književnika. On je, naprotiv, na našim sastancima unosio red razumnim prijedlozima, a niko nije mogao niti slutiti da će ga ta osobina u budućnosti kandidirati za političara. Za stolom u kafani je rijetko govorio; slušao je. Kada bi se uključio u razgovor, njegove riječi su djelovale umirujuće, valjda zbog dugogodišnje psihijatrijske prakse. Pjesme Radovana Karadžića niko nije pamtio. Tako je čitalačkoj pažnji promakla mržnja iz njegovih ranih pjesama, a stih siđimo u gradove, da bijemo gadove Radovanov je sublimirani ratnički program.

U svakom slučaju, Karadžić je ostavljao utisak miroljubiva i dobroćudna čovjeka. Na prvim višestranačkim izborima, nakon pada socijalizma, bio je osnivač stranke Zelenih. I to je, tako mi se činilo, sasvim ličilo na njega. U balkanskim uvjetima osnovati takvu stranku, predstavlja prije artistički performans, negoli stvarni politički angažman. I prva akcija Zelenih u Sarajevu ukazivala je na to: grane bagrema u glavnoj ulici obukli su u raznobojne plastične vrećice. Nekoliko mjeseci potom, postao je srpskim nacionalnim vođom i, u skladu sa svojom novom ulogom, lijevu ruku je tendenciozno pomjerao ustranu, kako bi radoznali promatrači mogli vidjeti dršku pištolja ispod njegova sakoa. Promjena je bila temeljita. Samo što Radovan nije morao naticati čarapu preko lica da bi se promjena fizionomije vidjela: njegov izraz je postao divlji i to više nije bio čovjek kojeg sam poznavao. Izraz smjernosti je ishlapio s njegova lica, baš kao što duša izađe iz mrtva čovjeka.

Neki su pisci, njegovi generacijski prijatelji, danas spremni svjedočiti o kontinuitetu Radovanove biografije zlikovca; nije dakle u pitanju temeljiti preobražaj kako se meni ponekad činilo, već je Karadžić oduvijek davao znakove svoje zlosti, trudeći se da ju prikrije, zabašuri ili porekne. A.S. mi je pokazivao ožiljke na svojoj podlanici, a oni su svjedočanstvo sljedećeg događaja: nakon što se dosjetio da bi Radovan mogao biti taj koji obavještava policiju o njihovim internim razgovorima (istina je da je država nastojala doznati i najtajnije misli pojedinaca; takvo je vrijeme bilo), A.S. je gasio žar cigarete na vlastitoj koži, nastojeći Karadžića vlastitim bolom privoliti da prizna svoj doušnički rad za policiju.

Iz današnje perspektive gledano, uvjerenje da tuđi bol može ganuti budućeg ratnog zločinca – djeluje, najblaže rečeno, blesavo. Ali taj događaj, s početka sedamdesetih, zahtijeva dodatno objašnjenje. Generacija kojoj je Radovan Karadžić pripadao sudbinski je obilježena šezdeset osmom godinom. Studentski nemiri u Sarajevu su bili blijed i udaljen odjek globalne revolucije, ali je vlast, svejedno, najglasnije među njima, čim su se razišli s ulice, instrumentalizirala za vlastite potrebe. Zaposlila ih je po ministarskim kabinetima, ili im je državna sigurnost dodijelila plaću, dugoročno računajući sa njihovom revolucionarnom potencijom. Na taj način se političke protivnike pretvaralo u poslušnike koji su se vremenom, okruženi komforom, pretvarali u gramzive ništarije. Karadžića su studentske demonstracije iz šezdeset osme godine zatekle na ulici, a neposredno pred rat je zbog svoje grabežljivosti – koja me iskreno iznenadila – posrnuo u kriminal. Potom je godinu dana odležao u zatvoru. Tada je već bilo jasno da je njegova pitomost u komunikaciji sa književnim savremenicima – maska. A neko ko jučer ukrade, danas bi već mogao ubiti. Karadžić se vladao tim redosljedom.

Djeca socijalizma čiji je ukus u odijevanju preferirao lenjinovsku šapku: Karadžićeva pjesnička generacija je bila opsesionirana ruskom kulturom. I sportom!, pola su svog vijeka proveli družeći se uz šahovsku ploču. Ta osobina da se revoluciju uzima za mjeru svih događaja, vjerovatno je bila od značaja u kandidaturi Radovana Karadžića za izvođača ratnih radova. Neka se svijest iz temelja mijenja, makar to bila gola pljačka, makar to bio čisti terorizam! Ako je pljačka, utoliko bolje. Takav, velim, on je bio upravo pogodna osoba za Miloševićev nacional-staljinistički projekat.

Sad kad se sjećam, od Karadžićevoga antimilitarizma iz vremena kad je osnovao stranku Zelenih, ostale su one plastične vrećice kao najdominantniji ratni predmet. Izbjeglice što ih je ovaj pjesnik protjerao iz njihovih kuća, od svoje imovine su nosile samo onoliko koliko je u vrećicu stajalo. Ratne fotografije, video snimci iz Bosne krcati su tim plastičnim vrećicama, tako da se nedužni predmet pretvorio u živu sliku tragedije, u njenu metaforu.

Ne držim mnogo do naknadnog pogleda na tuđe postupke. Zato što takav pogled više govori o onome koji se sjeća, negoli o počiniocu samih postupaka. Za ratnih godina o Karadžiću sam rijetko mislio, zabavljen problemima vlastite gole egzistencije. Samo u onim danima kada je život u Sarajevu postajao krajnje nepodnošljiv, sjetio bih se da je moj život nepodnošljiv Karadžićevom voljom. Takvih je dana, nažalost, bilo dovoljno a ja se sa posebnom nelagodom sjećam jednoga. Ne zato što je to bio najstrašniji događaj po mene, jer nije, već vjerovatno zato što sam se Radovana sjetio pod zemljom.

Vraćao sam se u grad jedinim putom kojim se u Sarajevo moglo ući: kroz tunel. U uskom prolazu ispod aerodromske piste voda je kapala odasvud, tako da je blato otežavalo kretanje. Pritom, tunel je bio toliko uzan da sam imao osjećaj kako se sudaram s rasutim narandžama koje su u grad prevozili cijelu noć. Kako nema dovoljno zraka, na polovini tunela sam bio toliko iscrpljen da više nisam imao snage povijen koračati naprijed, a već sam predaleko otišao da bih se vratio nazad. Bio sam spreman umrijeti tu, a onda sam pronašao malo proširenje (sad mislim kako ono postoji tu da se u njega sklone mrtvi kako bi živi mogli proći). I ostao sam tu, satima. Poniženje od kojega su mi pluća htjela prsnuti učinilo je to da sam se, pod zemljom, dakle, sjetio Radovana: u Klubu književnika, ljetno je podne, oduševljeno je pričao o filmu koji je dan ranije gledao. Film je Sofijin izbor (režija Alan J. Pakula), a psihijatar je nadugo i naširoko, iz pozicije profesionalnog zanimanja za ljudsku psihu, tumačio duševno stanje Meryl Streep u onoj sceni kada ju njemački oficir stavlja pred izbor: koje će od dvoje djece spasiti, jer jedno će biti ubijeno. Ispod zemlje, mene su podišli trnci od sjećanja na njegovu racionalnu analizu.

Radovanova psihijatrijska strategija ratovanja koju je general njegove vojske, Ratko Mladić, nazvao strašnim imenom: razvlačenje pameti, tako je ustrajno nastojala na poniženjima nedužnih, da sam i u vlastitom poniženju pod zemljom vidio njegovu projektovanu namjeru. A strašna scena iz Pakulina filma je nebrojeno puta ponovljena u Bosni: Karadžićevi vojnici su majke stavljali pred isti onaj izbor u kojemu je bila Meryl Streep u filmskoj rekonstrukciji događaja iz njemačkog koncentracijskog logora.

U bolu svoga književnoga vrsnika, onoga koji je žar cigarete gasio na podlanici, Karadžić je, u najmanju ruku morao uživati, imaju li se na umu njegove paklene namjere koje je u ratu proveo u djelo. Namjerno sam upotrijebio pridjev “paklene” zato što je prečesto bosanska ratna stvarnost u novinskim izvještajima, onakva kakvom ju je Radovan Karadžić kreirao, nazivana paklom.

U sarajevskom Oslobođenju, početkom rata, objavljena je jedna fotografija. Na njoj je spaljena zgrada iz koje kulja gust i crn dim. A taj dim je, u trenutku fotografiranja, na nebu formirao savršeno raspoznatljiv Karadžićev lik. Onaj koji je zgradu zapalio, sada se u dimu nad njom prikazuje kao đavo nad djelom vlastite destrukcije. To je pomislio svaki onaj koji je tu fotografiju vidio. Zanimljivo je da su ljudi u stanju opisivati zlo samo jezikom simbola. Pa i onda kada je dim nad zapaljenom zgradom izvajao lik onoga koji ju je zapalio, dakle: autentičnoga čovjeka, opet je to posao đavola. To je zato što se svijest brani: ako je to posao đavola, tada to nije od ovoga svijeta; tada je zlo daleko od mene. S iskustvom rata, osjećam veliko nepovjerenje prema metaforama (ne samo stoga što su pjesnici postali ubojice) i onda kada dolaze iz religijskog mita. Tada još više; jer nešto što pripada “onome svijetu” – do kojega se kroz smrt dolazi – ne pripada živima i već zbog toga skida odgovornost za počinjeno zlo. Ako bi se slijedila ta metafora – osjećao sam zbog toga konstantnu nelagodu – mogla bi se sa Karadžićevog “paklenog” djela skinuti svaka odgovornost.

Na taj bi način, najblaže rečeno, trijumfirala laž mjerljiva hektolitrima “nesrpske” krvi. Upravo je laž bila jedino političko sredstvo za koje je Radovan Karadžić pokazivao bezrezervno povjerenje. Kako je sve što je činio u ime “rasne čistoće” bilo optužujuće po njega, preostao mu je metod zaglupljivanja ponavljanjem i vjera da će stotinu puta ponovljena laž postati istinom.

Da zajednički život različitih naroda u Bosni nije moguć, najčešća je tvrdnja (a zapravo eufemizam za rasizam) koju je Karadžić ponavljao. Istina je, razumije se, sasvim drukčija: u Bosni već stoljećima različite kulturne zajednice žive u skladu, a etnički miks je toliko temeljit da je razdvajanje ratnim sredstvima moralo biti tako krvavo. Karadžić je svoju laž ponovio toliko puta da je ona postala istinom za veliki broj njegovih sunarodnika. Valjda su zbog toga, naprasno i s tolikom lakoćom, čarape navukli preko lica.

Baš u to vrijeme kada je bio najglasniji zagovornik razdvajanja na granicama kultura, u telefonskom imeniku Sarajeva za 1991/ 1992. godinu, ispod prezimena “Karadžić” ispisano je dvadeset imena. Osim znamenitoga pjesnika, stoje i imena čiji etnički odnos izgleda ovako: 10 Bošnjaka, 9 Srba i 1 Hrvat. Pikantnost ovoga spiska sastoji se u tome što je jedini Hrvat – Mate, kako se inače zvao tadašnji lider hrvatske nacionalne stranke (Mate Boban), a među Bošnjacima je Ale Karadžić. Ale je Alija od milja, kako je ime ratnog bosanskog predsjednika Izetbegovića.

Na temelju ovakvog bosanskoga etničkog spiska svaka se rasistička ideja nužno pretvara u grotesku, a upravo zbog toga takav rasizam postaje tim krvavije strašan. Najstrašnija njegova demonstracija dogodila se izvan Bosne, na ruševinama maloga hrvatskog grada Vukovara: Vojislav Šešelj (valjda jedini Srbin s tim imenom, zato što su drugi Šešelji Hrvati!) slavio je “pobjedu” sa svojim vojnicima jedući svinjsko meso. Pred televizijskim kamerama je tom prilikom rekao da su svinje koje su upravo žderali, jele tijela pobijenih Hrvata.

Za razliku od Šešelja, Karadžić je u svojim izjavama išao samo do granica kanibalizma. I premda sam nikada nije posrnuo u ljudožderstvo, u njegovome načinu mišljenja i u metodu ratovanja postoji nešto duboko divljačko. Jedan moj prijatelj, pisac A.I., u svojim tekstovima je upotrebljavao sintagmu “Divljaci s Pala”. Razumijevao sam razloge za to veliko D, ali mi se sintagma nije činila tačnom, a ne sviđa mi se zbog toga što je u njoj prisutna tipična ozlojeđenost žrtve pred progoniteljima. Unatoč nepojamnome divljanju četnika, nikada nisam stigao dalje od zdravoga podsmijeha Karadžiću i ljudima koji mu služe. U njihovome opisu mislim da je najtačniji onaj dječak koji se tako bunio zato što mu cijepam njegovu knjigu dječijih pjesama. Taj dječak mi je ispričao zanimljivu priču o tome kako se četnici razmnožavaju kao Gremlini kad dođu u kontakt sa šljivovicom. Zlo je preveo na sebi razumljiv, dječiji jezik, a nakon toga sam ga često zaticao kako bdije nad kartom svijeta, najčešće prstom pokazujući na Greenland . Kad sam ga pitao: zašto želi otputovati baš tamo?, odgovorio je: “Zato jer tamo nema ljudi.”

Ni sam nemam iluzija o ljudima. Znam da neko s kim sam proveo ugodno popodne, do kraja istoga dana može pokucati na moja vrata s čarapom na glavi, onako kako je na vrata trolejbusa pokucao Šljuka. Od onda ga nisam vidio, a fudbalski epilog iz tih dana je bio jezovit: Vojislav Maksimović, profesor jugoslavenske književnosti, igrao je nogomet odrubljenom muslimanskom glavom! Nemam dakle nikakvih iluzija o ljudima; niti o narodima. Zato jer ne vjerujem da postoji narod koji ne bi Isusa razapeo. U Bosni, njega su raspeli Karadžićevi Srbi. I nakon svega, za mene nije dekonstruiran samo svijet, već i jezik. Biblioteka npr. nije više kuća krcata knjigama, već do kamena spaljena ruševina. A danas, kad se ipak dogodi da u nekoj normalnoj biblioteci zalutam na odjel s dječijim knjigama – od tog mi srce zazebe.

BH Dani, 26.07.2008.

Peščanik.net, 25.07.2008.

TEMA – SARAJEVO