Prvi film koji sam ikad gledao bez pratnje roditelja bio je Bitka na Neretvi. Bilo mi je šest godina i moji roditelji su smatrali da taj komunistički spektakl nije posebno opasan za moj krhki dječački um. Film se prikazivao u rahmetli Kinu Arena i išlo je, ja mislim, nekoliko nas iz raje. Svi smo bili potreseni. Ja sam plakao kao dijete kad četnici ubiju Ljubišu Samardžića pa onda Silva Košćina, zvijezda mekih talijanskih pornića u stvarnom životu i sestra Smokijeva u partizanskom životu, istupi iz zaklona iza stećka da ga zadnji put zagrli pa onda i ona padne od izdajničkog kuršuma. A nije lako bilo ni kad Milena Dravić priziva svog brata tifusara: „Nikolaaaaaaaa…!” Ili kad tifusari navale da prelaze Neretvu uz povike: „Preko vode do slobode!” i „Naprijed braćo tifusari!”.
U tom filmu, narodnooslobodilačka vojska je bila jedna velika porodica – svi su bili braća i sestre, što je, naravno, bio još jedan simptom sveprisutnog bratstva i jedinstva. Likovi u filmu su bili ravnopravno podijeljeni između Srba i Hrvata, uz ponekog smiješnog Bosanca, Makedonca i Crnogorca, uz neobjašnjivog Slovenca – svi mlada srpsko-hrvatska braća – pri čemu je ta srpsko-hrvatska osovina neophodna za postojanje SFRJ bila izražena pobratimstvom između Borisa Dvornika i Ljubiše Samardžića.
Te kabaste ideološke implikacije nisu nam kao djeci bile vidljive. Ali ideologija je sistem mišljenja koji nestvarne odnose predstavlja stvarnim. Bratstvo i jedinstvo, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić, Milena Dravić i Silva Košćina, Nijemci i Italijani, četnici i ustaše i ostale bratoubice, mudri Drug Tito i tifusari – sve nam je to bilo stvarno koliko i klikeri u džepovima. Djeca kroz igru proživljavaju i apsorbuju ono što je njihova stvarnost, pa smo se često igrali narodnooslobodilačke borbe. Svi smo uvijek bili partizani, dok smo Nijemce i domaće izdajnike uvijek morali zamišljati, pošto niko nije htio, naravno, da bude fašista. Nekad su tu u pitanju bili komplikovani scenariji – svako je u raji imao svoju ulogu, pa smo imali i komandanta i kurira i političkog komesara i ranjenika i tifusara i bolničarku partizanske bolnice koja nam je nježnim ručicama privijala zamišljene zavoje na oderana junačka koljena. Mi smo mislili da se igramo rata, a zapravo smo se igrali ratnih filmova. Sjećam se da sam jednom ja bio engleski komandos koji se padobranom spustio na oslobođenu teritoriju da bi se pridružio partizanima, a onda se zaljubio u bolničarku, u koju je također bio zaljubljen i politički komesar, moj najbolji drug, a pred svima nama je bio proboj ko zna kojeg neprijateljskog obruča. Ta zamršena vojnoemotivno-politička situacija razriješena je tako što su nas majke sa balkona pozvale na ručak.
Vodili smo i druge ratove protiv okupatora. Nakon što su srušili staru željezničku stanicu (koja je bila tamo gdje je sad Kolodvorska ulica), ogradili su bašte ispod stanice, prekoputa naših zgrada, koje smo mi smatrali svojim lovištima – tu smo ganjali guštere i puževe, tu smo krali kupus, tu smo imali loge. Kučke okupatorske su tu onda počeli da kopaju temelje za buduće nebodere i mi smo, poučeni iskustvom narodnooslobodilačke borbe, odlučili da podignemo ustanak. Ponovo su se sastali veterani filmske Neretve i Sutjeske, ponovo su podijeljene dužnosti i na zasjedanju u podrumu naše zgrade dogovoreno je da se okupatori upozore i da im se da prilika da se povuku bez sukoba. U skladu sa donesenim zaključcima, na vratima inžinjerske barake u gradilištu ostavili smo poruku, napisanu nevještom osnovačkom rukom, u kojoj smo im postavili ultimatum – ako se ne povuku, suočiće se sa našim pravednim gnjevom. Potpisali smo se kao Osvetnici.
Okupatori se, prirodno, nikad nisu povukli, iako smo se mi junački borili. Spremni smo bili da damo svoje živote za slobodu, kad nismo morali u školu. U prvoj smo akciji razbili prozore na baraci, onda smo građevinske okupatore gađali kamenjem i mokrim pijeskom zamotanim u novine koje bi se raspale po udaru. Vršili smo i sabotaže, po uzoru na Otpisane, a krali smo i kante farbe, građevinski materijal i šperploču (od koje smo pravili troku), koje bismo sakrivali u nove loge na slobodnoj teritoriji. Ali borba se okončala kad je jedan radnik-okupator, kojem je neko od nas razbio glavu, uhvatio jednog našeg borca i počeo da ga udara nogama. Borac je imao desetak godina, i vrištao je kao da mu gule kožu, pa su onda komšije izašle da ga spasu od radničko-okupatorskog bijesa. Tada se sve saznalo i naš hrabri pokret otpora je razbijen. Organizovao se roditeljski Dayton, nakon kojeg smo mi bili primorani da potpišemo kapitulaciju. Danas u Kolodvorskoj štrče, kao Republika šumska, neboderi čije smo temelje krvlju svojom dječijom zalili.
Kad se prvi neboder izgradio, ratovali smo protiv raje koja je u njemu živjela – oni su bili Neboderci, mi smo bili Parkaši – i tu se znala krv proliti što iz glave, što iz nosa. To je već bio bratoubilački rat, za razliku od prethodnih, narodnooslobodilačkih. U neko doba to bratoubilaštvo se, srećom, iskaljivalo na asfaltnom sportskom polju: raja protiv raje, na parkiralištu smo igrali lopte, među garažama smo igrali glava, a na košu smo igrali košarke.
Neki dan u Sarajevu sjedimo u kafani znanoj kao Nostalgija i gledamo kako se četiri dječaka igraju. Trojica kleče uza zid, sa rukama na potiljku, a onda ih četvrti, deba u šorcu na štrafte koji mu se malo uvukao u guzu, jednog po jednog likvidira metkom u čelo i oni se, mrtvi, prostru na asfalt. Ne znam koji ih je film inspirisao (vjerovatno snimke Škorpiona), ali glavni zaplet u tom filmu sigurno nema nikakve veze sa borbom za pravdu ili herojstvom, a kamoli bratstvom i jedinstvom. Žmarci su jednako prolazili od debe koji hladnokrvno strovaljuje tri svoja druga i njih trojice koji na koljenima mirno čekaju metak u čelo.
Trebalo bi neko da toj djeci napravi film koji bi im pomogao da zamisle bolju stvarnost, inače ćemo sve ispočetka kad oni odrastu.
BH Dani, 26.08.2005.
Peščanik, 02.08.2009.
