Razaranjem Jugoslavije i nastankom samostalne srpske države, a zatim i rušenjem Miloševića koji je – sprovodeći to grubo – “kompromitovao” nacionalizam, u nacionalističkim političkim i intelektualnim krugovima stvoren je konsenzus oko stava da je nastupilo doba rehabilitacije ideologije i njenog spasavanja putem utemeljenja u sam identitet društva. U tom cilju angažovane su velike intelektualne snage kako bi se nacionalizam redefinisao i dobio “dobru” sadržinu. Uočeno je da je najlakši put do postavljenog cilja permutovanje uzroka i posledica, odnosno, odricanje da je nacionalizam ideologija politike moći “u ime” nacije, već naprotiv, da predstavlja sâm njen identitet. Sasvim u skladu sa teorijskom neutemeljenošću ideologije, odnosno, bez obaveze da se definišu pojmovi identiteta, zajednice, patrije, “nacionalnog interesa”…, stvoren je konsenzus oko bezpogovorne definicije “dobrog” nacionalizma koji ne predstavlja ništa drugo do “elementarni patriotizam” na koji svaka zajednica ima pravo. Ovako široko postavljenom definicijom, bez davanja mesta prigovoru, stvoreno je od “dobrog” nacionalizma utočište za mnoge, ideološki samo prividno raznorodne pripadnike intelektualne i političke elite. Definišući sopstvenu poziciju kao glasnogovorništvo većinske “autentične” Srbije, predstavnici “dobrog” nacionalizma izdigli su sopstvenu intelektualnu poziciju na elitno mesto “narodnih” predstavnika čiju neprikosnovenost određuje uverenje o opštoj podršci koja postoji danas, postojala je juče i, sigurni su, postojaće i 2026. godine. Podrazumevana “opšta” podrška i temelj u identitetu, izjednačili su “dobri” nacionalizam sa “demokratijom”, a stapanje podrazumevanog “većinskog” mišljenja, “identiteta” i “demokratije”, dovelo je do uverenja da je ostao još samo jedan ideal koji treba ostvariti – “nacionalni konsenzus” po svim pitanjima.

Zagovornici “dobrog” nacionalizma veruju da ovakvom nacionalizmu=patriotizmu, samim tim što je “dobar”, nema šta da se prigovori. Oni samo ujedinjeno vole svoju državu=naciju pa je opravdano da u svom “konsenzusu” budu subjektivni, ako treba i na račun građana Srbije. Po njima, “dobri” nacionalizam je “gotovo prirodno sredstvo ubrzane modernizacije”, pa predstavlja vrhunac moguće srpske demokratije, spajajući “iskreni” patriotizam, “opravdanu” desnicu, “ispravni” istorijski revizionizam, “nacionalni” liberalizam, “evropski” antievropeizam. Jednom reči, “dobri” nacionalizam je danas, sasvim slučajno, uvek tamo gde je i aktuelna “legalistička” vladajuća struktura.

Uveren da je sam izraz autentične demokratije jer “brine” za “nacionalne interese” i siguran da su svi koji te interese vide drugačije državni=nacionalni neprijatelji, “dobri” nacionalizam ne oseća potrebu da se udubljuje u analizu neposredne prošlosti, nasleđa, interesa i potreba građana. Imajući pred očima isključivo mitsku sliku o “saplemenicima”, teritorijama i pristrasno određenim neotuđivim “pravima”, prinuđen je da se stalno sudara sa realnošću doživljavajući je kao produkt mržnje, nerazumevanja, zlih namera drugih. Identifikujući svoja ekskluzivna “prava” sa “demokratijom”, u njihovoj odbrani priznaje i silu ako se podvedu pod “demokratsku proceduru”. Zato “dobri” nacionalizam, iako nevoljno, i sam sve radi pod prisilom jačeg. Za njega je Hag “deveta rupa na svirali” dok ga ne pritisnu da kaže suprotno. Za njega Kosovo postaje problem tek onda kada više ne može da se reši. Za njega su se zločini desili tek kada su i deca iz susedstva na TV videla njihovo izvršenje. Zato su za njega podjednako nedopustive politike i Miloševića koji je stalno govorio “ne, ne, ne” i Đinđića koji je govorio “da, da, naravno” i kao vrhunac demokratske mudrosti preporučuje da se ponekad kaže “da” a ponekad “ne”.1 On pristaje na prisilu ne zato što su ga ubedili, već zato što veruje da je demokratija ono što kaže jači demokrata.

Njegova svojstva su:

– uverenje da se Srbija mora “unormaliti” na “dobrom” nacionalizmu kako bi sačuvala svoje “nacionalne interese”, bez potrebe da definiše šta su “nacionalni interesi” verujući da se oni podrazumevaju;

– uverenje da je demokratija moguća samo u državi=naciji oslobođenoj svih unutrašnjih raznorodnosti – kako “nelojalnih” manjina, tako i antinacionalističkih “misionara”;

– uverenje da je najveća kočnica demokratiji u naciji=državi sadržana u reči “suočavanje”;

– uverenje da je pitanje Kosova veliki problem prvenstveno zato što bi njegovo eventualno nepovoljno rešenje onemogućilo večitu vlast “dobrog” nacionalizma oličenog u aktuelnoj “legalističkoj” strukturi;

– uverenje da je vreme svakog “ekstremizma” prošlo, desnog (radikali) zato što kompromituje nacionalizam kao takav, i levog (NVO) zato što raskrinkava “dobri” nacionalizam kao takav;

– uverenje da se predstavnici desnog “ekstremizma” moraju spasiti za srpsku demokratiju jer su ipak nacionalisti pa nose podrazumevano znanje o “nacionalnim interesima” sa mogućnošću da i sami postanu “dobri” nacionalisti, dok se sa levim “ekstremizmom” koji je antinacionalistički, ne može nikako, jer odbacujući nacionalizam, odbacuje i “nacionalne interese”, odnosno, “znanje” ujedinjenih nacionalista.

Država = nacija kao “nacionalni interes”

Iako nikada ne definiše šta je “nacionalni interes”, po značaju koji “dobri” nacionalizam daje državi=naciji, može se samo naslutiti da je upravo ona, država identifikovana sa nacijom, to neizgovoreno vrhovno dobro. Priželjkujući “nacionalni konsenzus” po svim pitanjima, on je uveren da je za takav ideal nužna nacionalna homogenost, odnosno, veruje da njega mogu da ostvare samo “saplemenici”. Uveren je da “etnička raznorodnost” proizvodi unutrašnje raskole, zanemarujući činjenicu da oni podjednako nastaju i među “saplemenicima” istog imovinskog statusa. Ne postavlja pitanje koliko u savremenoj Srbiji ima stranaka nacionalističke orijentacije koje čine pripadnici iste nacije a koje se ne mogu složiti gotovo ni po jednom demokratskom pitanju. Jedino oko čega se eventualno slažu, mada ni tu do kraja, je pitanje teritorija, svejedno, da li sopstvene države ili nekih susednih. I upravo na tom mestu, “dobri” nacionalizam upada u sopstvenu zamku i nemoćan da se opredeli između nacionalizma i patriotizma, preuzima na sebe nemoguću misiju – da ih izjednači sve se pozivajući na demokratiju. Istovremeno će tvrditi da je nemoguće uspostaviti demokratski poredak ako “država nije neupitna zajednica”, ali će sam osporiti “neupitnost” države kao zajednice, pa time i mogućnosti demokratije, zahtevom za njenim teritorijalnim proširivanjima, odnosno, sažimanjima, (kako mu kad odgovara) i samim tim promenom sadržine same “zajednice”. Jedina “neupitana zajednica” koju priznaje je “narod” kome “država” služi samo kao stalno promenljiv okvir, a “demokratija” samo kao verbalno pokriće za dokazivanje pravednosti svakog postavljenog zahteva.

Zato, praveći od teorije i demokratije oblandu u koju će smestiti i kojom će pokriti svoju analizu opasnosti po državu=naciju koja je sama po sebi demokratija, “dobri” nacionalizam će navesti da na nju razarajuće deluje svaka duboka društvena raznorodnost, primarno uočavajući dve – velike razlike u bogatstvu i “nacionalnu raznorodnost” koja “poprimi li političku narav, mrvi društvo tako što u njemu stvara tzv. ’odsecajuće procepe’”. Iako “dobri” nacionalizam zna da ima mnogo primera rđavog učinka delovanja i prve i druge vrste raznorodnosti, primat ipak daje drugoj – nacionalnoj raznorodnosti. Praveći nategnute istorijske analogije, “dobri” nacionalizam koristi npr. poljski slučaj iz vremena pre Drugog svetskog rata kao najbliži “današnjem srpskom slučaju”, jer je u Poljskoj tada živelo 31,1% pripadnika narodnih manjina koji su bili “dodatni izvor slabosti demokratskih ustanova i jedan od razloga klizanja poljskog društva ka autoritarizmu”. Iako konstatuje da bi bilo preterano reći da je etnička raznorodnost bila odlućujući izvor sloma demokratskog poretka, ipak tvrdi da je ona “nesumnjivo” doprinosila “nepostojanosti parlamentarnih ustanova i njihovom zapadnju u teškoće”. U “istorijskim” analogijama a bez istorijskog konteksta ide i dalje, pa poredi današnju poljsku demokratiju sa onom iz vremena posle Prvog svetskog rata (?!) tvrdeći da je ovaj drugi pokušaj uvođenja demokratskog poretka znatno uspešniji u čemu ima udela činjenica da je današnja Poljska oslobođena “briga oko narodnih manjina”, dodajući u napomeni da je “preseljavanjem stanovništva, u godinama nakon Drugog svetskog rata, njihov postotak sveden na samo 2%”. “Dobri” nacionalizam na sličan način uočava da su u bivšim socijalističkim društvima “najpostojanije” demokratije u zemljama “u kojima postoji prilično izražena narodna homogenost”. Iako primećuje da njihovi parlamenti donose “neobično nedemokratske uredbe, slabo prikrivajući duboku sklonost da se posve narodno homogenizuju”, ipak ima razumevanje za taj vid “demokratije” tvrdeći da se samo radi o “trzajima bića koje pokazuje da neko političko telo doživljava kao strano”.2

Kada se razume smisao “demokratije” koja u vizuri “dobrog” nacionalizma sadrži, s jedne strane, naciju kao homogeno, organsko “biće”, a sa druge, percepciju dela svojih građana, odnosno, manjine kao “strano telo”, onda postaje jasno zašto ni u Srbiji ne može da registruje postojanje građana. I kada su za Miloševića, i kada su protiv njega, i kada nisu “krivi” i kada su “nevini”, za “dobri” nacionalizam u Srbiji i oko nje živi samo narod kao jedinstveno “telo”. On se ljuti na teze o “kolektivnoj” odgovornosti ali sam piše da su “Srbi” pokazali da “ne podržavaju Miloševića i njegovu nasilničku politiku” i pita se “zašto nas Zapad još uvek ne voli” i “zašto nas, Srbe, ne tretiraju kao Hrvate, Albance ili Bugare”. Kod “dobrog” nacionalizma nema ni primisli da su i za Miloševića i protiv njega, bili građani Srbije, da su bombardovani svi građani Srbije, da su svi građani Srbije trpeli sankcije i inflaciju, da je radijacija “ostavljena” svim građanima Srbije, da svi građani Srbije stoje u redovima pred ambasadana, da sve građane Srbije popreko gledaju oni koji inače vole da popreko gledaju… “Dobar” nacionalizam to ne primećuje iz dva razloga. Prvi je u prisutnoj svesti da je za poraze srpskog društva (svih građana Srbije) odgovoran srpski nacionalizam koji je, budući većinski nacionalizam, onemogućio (i dalje onemogućava) uspostavljanje demokratskog društva. Zato “dobri” nacionalizam “brani” ono što niko ne napada, proizvodeći “žrtvu” od selektivno biranih građana Srbije i prećutno proglašavajući “ostale” nepostojećim, ili bar manje bitnim. Drugačije rečeno, kada treba braniti od nepočinstva, za njega ne postoji kolektiv, postoje samo odgovorni pojedinci. Ali kada treba govoriti o pravima na državu i mogućnostima demokratije, onda ne postoje ni pojedinci, ni građani, postoji samo etnički određen kolektiv, odnosno, “biće” koje se proteže čak i na građane susednih država. Drugi razlog za svesno prećutkivanje postojanja “ostalih” proističe iz uverenja da bi Srbija samo bez njih, oslobođena etničkih “raznorodnosti”, mogla da postane priželjkivana “država=nacija”, odnosno, “postojana” demokratija.

Kako bi odbranio svaki nacionalizam, “dobri” nacionalizam vrši dve, i teorijski i praktično, nedopustive identifikacije. Svesno poistovećuje pojmove nacionalizam i patriotizam kako bi pod parolom patriotskog zahteva za uspostavljanje demokratije u državi, slabo prikrio nacionalistički sadržaj “brige” za teritorije i “rod” ma gde on živeo. Isto tako svesno poistovećuje nacionalizam i nacionalni identitet kako bi obezbedio dvostruku argumentaciju: prvo, kako bi svakoj kritici nacionalizma poturio da osporava sam nacionalni identitet, i drugo, kako bi stvorio argumente za odbranu nacionalističke ideologije koja nije ništa drugo do sam “identitet”. I tu postaje jasnije zašto je “dobri” nacionalizam, iako bi želeo da se predstavi kao “patriotizam”, uvek samo nacionalizam. On nije u stanju da odoli povremenim iskakanjima iz “patriotske” retorike proglašavajući i sopstvenu patriu za maćehu delu druge države, Republici Srpskoj kao “pastorčetu srpske nacionalne politike”.3 “Dobri” nacionalizam smatra da je stavljanje Kosova u preambulu Ustava Srbije legitimno sa državnog teritorijalnog stanovišta, ali da je sa etničkog stanovišta bilo prihvatljivije tu staviti Republiku Srpsku. Pristrasnost kao neotuđivo “pravo” mu ne dozvoljava da vidi ikakvu kontradiktornost u sopstvenim istovremenim konstatacijama: s jedne strane, negativnim – da vođe manjina u Srbiji pokušavaju da stvore “zaokruženo i samodovoljno društvo unutar srpskog”, i sa druge strane, afirmativnim – da i u Srbiji i u Republici Srpskoj postoji čvrsta svest o “interesima nacije i države”.4 Drugim rečima, ono što je nedopustivo u nezavisnoj Srbiji, poželjno je u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, ono što je smetnja demokratizaciji Srbije (“razjedinjavajuće” manjine), cilj je njegove politike u Bosni i Hercegovini.

Suočavanje

Najomraženija reč za “dobri” nacionalizam je “suočavanje”. I kada bi neko pokušao da je upotrebi u drugom kontekstu a ne u smislu “suočavanja sa prošlošću”, bio bi odmah sa netrpeljivošću prekunut, jer “dobri” nacionalizam odbija da se “suoči” generalno iz nekoliko razloga:

– zato što tu reč najčešće upotrebljavaju antinacionalistički levi “ekstremisti” iz NVO sektora što je dokaz da je u pitanju podvala i da će “suočavanje” biti na štetu “dobrog” nacionalizma;

– zato što kada NVO traže “suočavanje” makar i sa činjenicom da je najnoviji Ustav nelegitimno donet, znači da “dobri” nacionalizam to mora po automatizmu da negira;

– zato što “dobri” nacionalizam neće da se “suoči” jer unapred zna da nikakvo “suočavanje” nije njegov “nacionalni interes”.

Svaki zahtev za suočavanje sa prošlošću “dobri” nacionalizam smatra “fantomom”, “fiksacijom” i “parapolitičkim” intelektualnim ratom. On veruje da je svaka kritika srpskog nacionalizma besmislena jer je on ili “dobar” ili, ako je manje dobar, onda je minoran. Još manje želi da raspravlja o Srebrenici i Vukovaru jer to znači “gubiti orijentaciju”, odnosno, napustiti utaban put kojim “dobri” nacionalizam ide, sve se pozivajući na istraživanja javnog mnjenja po kojima je u Srbiji “tzv. indeks nacionalizma najniži u ovom delu Evrope”.5

“Dobri” nacionalizam se nikada i ni sa čim ne “suočava”, on samo “uočava” gde se krije prevara na njegov račun. Suočiti se sa Miloševićevom politikom za njega znači uočiti koliko je štete “nama” naneo, odnosno, dokazati da je Miloševićev režim bio “jednako nasilan” na Kosovu kao i u Vojvodini, i čitavoj Srbiji. Suočiti se sa obavezama prema Hagu za njega znači uočiti koliko ima optuženih po nacionalnoj strukturi na “našu” štetu. Suočiti se sa zločinom u Srebrenici znači uočiti koliko je tome prethodilo “naših” žrtava i eventualno “poslati poruku” akterima (čitaj: zločincima) da to nije lepo ponašanje, jer, kako kaže, “ne možemo u potpunosti da razumemo šta se desilo u Srebrenici, ako ne znamo ono što je tome prethodilo u Skelanima, Bratuncu ili Kravicama (danas, kao i pre 60 godina). Iznošenje ove istine ne podrazumeva da se zločin, pa i onaj koji je možda počinjen iz osvete, može pravdati. Šta više, to otvara prostor da njegovim akterima emitujemo ’poruku’ da je zločin – zločin i kada je počinjen u ime ’pravedne osvete’”.6 Vrhunac njegove spremnosti na “suočavanje” je priznanje da čak i “odbrambeni” nacionalizam, a takav je svaki nacionalizam iz vizure nacionalista, uključujući i one “dobre”, može da proizvede ponašanje koje nije odlika dobrog vaspitanja, ali za koje ipak ne sledi kazna, sledi eventualno opomena.

Postavlja se pitanje, zašto je “dobrom” nacionalizmu toliko mrsko svako “suočavanje” sa prošlošću, zašto i kada priznaje postojanje zločina, odbija da o njima dalje razgovara. Svako ozbiljno “suočavanje sa prošlošću” nužno bi vodilo “dobri” nacionalizam ka preispitivanju sopstvenih temeljnih postavki, a ovo ka negiranju njegove “dobre” sadržine. Zato je svaki njegov izlet u neposrednu prošlost parcijalan, na brzinu, bez zadržavanja i udubljivanja. Prošlost je tu samo da se iz nje izvuku oni fragmenti koji će “dobrom” nacionalizmu poslužiti kao argumentacija za budućnost. Najbolji primer te površne selekcije prošlosti, “prošlosti” bez istorijskog konteksta, pokazaće kada razmatra problem Kosova.

Najkraće rečeno, “normalizacija” nacionalizma u njegovoj “dobroj” formi i “suočavenje sa prošlošću” su inkompatibilni zahtevi.

Kosovo

U argumentaciji “dobrog” nacionalizma mogu se prepoznati bar tri nivoa: prvi i najpovršniji je uvek emotivno-nacionalistički, drugi je teritorijalno-nacionalistički a treći je racionalan i samim tim onaj izvorni. Zato kada govori o Kosovu, prvo će reći da ostati bez Kosova “znači umesto srca u grudima nositi krvavu rupu”,7 zatim će reći da je sa teritorijalnog stanovišta Kosovo legitimno ušlo u novi Ustav Srbije, ali na trećem racionalnom nivou, upravo će “dobri” nacionalizam biti najveći zagovornik njegove podele. Prvi, emotivni nivo služi da legitimiše sam nacionalizam kao sastavni deo “identiteta”, drugi, teritorijalni nivo predstavlja atavizam “starog” tipa nacionalizma od kojeg “dobri” ne može da se odvoji jer im je osnova identična, a treći, racionalan nivo služi da “dobrom” nacionalizmu obezbedi budućnost. Drugim rečima, ideologija neodvojiva od identiteta, sa “svim” teritorijama u pozadini, postaje njegova jedina ostavština za budućnost. To što je gotovo nemoguće da sva tri nivoa budu i zadovoljena, nije nikakva prepreka da se istovremeno zastupaju. Zato podela Kosova sa aspekta “dobrog” nacionalizma nije nikakva velikodušnost nesvojstvena onom drugom, lošem nacionalizmu, već je naprotiv, zahtev sasvim konzistentan ideji države=nacije, kao temelja “dobrog” nacionalizma. Po njemu, Kosovo treba odseći iz dva međusobno neodvojiva razloga – da bi se država=nacija oslobodila razjedinjujućih, nelojalnih manjina i da bi se samom “dobrom” nacionalizmu obezbedila budućnost. Građani, demokratija, sloboda… u ovim obrazloženjima ne postoje. Postoji samo država zamišljenih “saplemenika” oslobođena “stranog tela”. A onda će doći demokratija, odnosno, neće doći, to će biti demokratija po sebi, prirodna demokratija “dobrog” nacionalizma. Ako u njoj budu živeli i neki raseljeni nesrećnici, “dobri” nacionalizam će velikodušno pozdraviti njihovu žrtvu za stvaranje države=nacije, prokomentarisati da se “kratkoročni gubici” sa protokom vremena pretvaraju u “dugoročne dobitke”, a onda okrenuti svoj vizionarski pogled ka nekim drugim teritorijama i “saplemenicima” gde bi se njegov državno=nacionalni inženjering mogao nastaviti do ostvarenja velikog cilja – postojanog “nacionalnog liberalizma” na kraju istorije.

Za “dobri” nacionalizam ne samo da država mora biti isto što i (etnička) nacija i što sve pozivajući se na demokratiju, negira mogućnost opstanka “dvonarodne države”, već ide i dalje pa postavlja pitanje sa kojim to narodom se nikako ne može stvoriti “dvonarodna” država. Time ne sugeriše da se sa nekim ipak i može budući da oni koje navodi kao pozitivan primer žive jako daleko, a za one koji su nešto manje pozitivan primer, siguran je da više ne predstavljaju “opasnost”. Time on samo naglašava kakva “svojstva” ima konkretan narod sa kojim se nikako ne može živeti u istoj državi. On se pita: “Da li je baš neophodno da pokolenjima koja dolaze ostavimo takvo breme? Imamo li u vidu da taj drugi narod ipak nisu ni Holanđani, ni Danci, pa ni Hrvati, već Albanci…” Šta je to “dobri” nacionalizam hteo da kaže? Zašto bi “dvonarodna” država eventualno bila moguća sa Holanđanima i Dancima, “pa” i sa Hrvatima, ali ne i sa Albancima? U čemu se razlikuju tri vrednosne “kategorije” naroda, prva u koju spadaju Holanđani i Danci, druga u koju spadaju Hrvati i poslednja, treća kategorija u koju spadaju Albanci? Odgovor smo dobili posredno kroz pitanje “smemo li da uđemo u dvojnu državu sa narodom koji će svakih desetinu godina biti jači i brojniji, i to mi, pripadnici naroda koji (…) doživljava teritorijalni i demografski slom?”.8 značaja biti ni demokratija, ni liberalna načela. Presudan značaj, kako njegova argumentacija nedvosmisleno pokazuje, uvek će imati samo teritorija i etnos.

Svoje objašnjenje problema sa albanskom manjinom, “dobri” nacionalizam započinje naglo, 1991. godinom, kada su Albanci odbili “svaku saradnju sa predstavnicima državnih vlasti Srbije”. Zatim je došao oružani ustanak 1998, pa NATO bombardovanje, uz zaključak da je albanski nacionalizam “već najmanje dva desetleća bio grubo državozahtevan”. Ne nudeći bilo kakav širi kontekst, ne primećujući bilo šta vredno pomena van ponašanja albanske manjine, “dobri” nacionalizam sugeriše da je ono nastalo bez ikakvog spoljnog povoda. Onda ipak dolazi nekakav kontekst, ali tek on ništa ne objašnjava. “Dobri” nacionalizam tvrdi da je Miloševićev režim bio “jednako nasilan” i u Vojvodini, i u središnjoj Srbiji kao što je bio i na Kosovu, a ipak je mađarski nacionalizam bio “samo građanski”. “Dobri” nacionalizam neće razmatrati pitanja: da li je Miloševićev režim ubijao demonstrante po Vojvodini, da li je hapsio njihova rukovodstva, da li je preko dirigovanih medija širio ostrašćenu mržnju prema Mađarima, kao što je radio na Kosovu. Neće razmatrati ni pitanja da li su Mađari apsolutna većina u Vojvodini kao Albanci na Kosovu, da li je autonomija u Vojvodini oduzeta samo Mađarima ili i većinskim Srbima. Posebno neće ni pokušati da pruži primere “jednake nasilnosti” Miloševića prema građanima u “središnjoj Srbiji” kakva je bila ona prema Albancima na Kosovu. Za njegov “kontekst” je tek potpuno nebitno pitanje da li je uz “državozahtevan” albanski i “građanski” mađarski nacionalizam, postojao tada u Srbiji još neki nacionalizam. Ili je ono što “izdajnici nacionalnog interesa” nazivaju srpskim nacionalizmom, bilo prirodno stanje države=nacije?

Nudeći “kontekst” u kome je nasilni Milošević podjednako mučio Albance kao i sve ostale građane Srbije, a u kome su samo pripadnici većinske nacije početkom 90-ih listom bili protiv njega, “dobri” nacionalizam zaključuje da su ustvari Albanci krivi za rđavu demokratizaciju Srbije 90-ih, da su krivi što se Milošević tako dugo održao na vlasti, da su krivi za jačanje njegovog nasilništva. Veruje da su Albanci, samo da su izlazili na izbore, još 1992. mogli doprineti da Milošević bude “sateran u stupicu”, ali oni su kao “nelojalna” manjina, namerno želeli njegov opstanak na vlasti jer – “šta bi oni bez njega?”.9 Drugim rečima, “dobri” nacionalizam bi voleo da su Albanci izlazeći na izbore srušili Miloševića i onda gradili državu=naciju u kojoj bi od “dobrog” nacionalizma kad-tad bili proglašeni za razjedinjujući faktor. Ali “dobri” nacionalizam bi taj problem rešavao lepše od Miloševića, on bi im ponudio da ih liberalnim putem, uz međunarodno prisustvo, sa njihovim pristankom – raseli.

Pošto Albanci nisu srušili Miloševića već su naprotiv, namerno na sebi uvežbavali srpske policajce kako bi kasnije uspešnije tukli druge srpske građane, i pošto je sa njima “dvonarodna” država nemoguća jer oni nisu ni Holanđani, ni Danci, “pa” ni Hrvati, “dobri” nacionalizam veruje da je jedino rešenje za državu=naciju njihovo fizičko odvajanje. On smatra da je za deobu Kosova pogodno vreme bio period 1992-95 “u trenutku kada su Srbi držali 30% Hrvatske i 70% Bosne” i kada se, po njemu, mogao napraviti “privlačan mirotvorni zavežljaj u kome bi se ponudilo da se sa Kosovom uradi isto što i sa Hrvatskom i Bosnom, tj. da se izvrši etničko razgraničenje i priključenje narodnosno nespornih delova maticama”. U tom slučaju “dobrom” nacionalizmu nije strana ni mogućnost preseljenja stanovništva. On sa gnušanjem odbija ideju “etničkog čišćenja” tvrdeći da mirna podela Kosova uopšte ne uključuje “obaveznost razmene stanovništva” jer bi se “jedan deo stanovništva” mogao da odluči za ostanak na drugoj strani. (Već smo videli da je postotak od 2% “stranih tela” prihvatljiv za izgradnju “postojane” demokratije u državi=naciji). Ali “dobri” nacionalizam istovremeno podrazumeva da bi se za one zaplašene mogao pokrenuti postupak “nadzirane i postepene razmene imovine” sa međunarodnim nadgledanjem. Zato je za njega “neukusno izjednačavati etničko čišćenje koje je proterivanje ljudi iz njihovih domova, sa razmenom stanovništva koja podrazumeva slobodno optiranje i dogovorenu, pravednu i dugotrajnu razmenu imovine”. Ipak, pošto je “dobar”, i ovakva “razmena” je za njega zlo, ali ako se vrši “po određenim pravilima, pod međunarnodnim nadzorom i na pravednim osnovama, to je, ipak kudikamo manje zlo od stotina hiljada prognanih i opljačkanih ljudi”. “Dobri” nacionalizam pronalazi opravdanje opet u “demokratiji” podsećajući eventualne kritičare da je slično postupala “ne tako davno” upravo zapadna demokratija i navodeći poznate primere proterivanja etničkih grupa posle I i II svetskog rata. Iako su za njega “nemoralni” ljudi koji posle dobrog ručka u svojim kabinetima “umuju o preseljavanju miliona ljudi”, ipak veruje da u nekim slučajevima, a takvo je slučajno Kosovo, bolje “razbesnele pse” razdvojiti. Doduše, opet brkajući prošlost tj. naknadnu pamet, sa budućnošću tj. vizijom “doslednog liberala”, on govori o 90-tim a misli na sutra.

Zato za “dobri” nacionalizam “nacional liberalno rešenje kosmetskog pitanja podrazumeva razdvajanje albanske i srpske narodne zajednice na Kosovu i Metohiji” jer “u poslednjih vek i po, iskustvo mržnje i sukoba višestruko nadmašuje iskustvo snošljivosti i saradnje”. Drugim rečima, on veruje da su “mržnja i sukobi” imanentni ovim nacionalnim “bićima” i da nisu bili inicirani društvenim kontekstom, postojećim državama, ideologijama…; veruje da “vekovna” mržnja nema nikakve veze sa ideologijom nacionalizma; nudi nacionalizam kao rešenje za nacionalizam; identifikuje pojam slobode sa pojmom etnosa; proglašava liberalizam kolektivističkom ideologijom a demokratiju narodnjaštvom; podrazumeva da je demokratija moguća samo kod “jednoobraznih” kolektiva i za “jednoobrazne” kolektive; veruje da je moguće inženjeringom stvoriti “jednoobrazne” kolektive.

Očekujući kritike ovakvog stanovišta od “marksista-internacionalista” i “levoliberalnih mondijalista”, “dobri” nacionalizam im, u nedostatku smislenih argumenata, odmah odgovara da ako stvarno veruju “u rusoovskog ’plemenitog divljaka’ koga samo treba staviti u čvrste okvire poštovanja ljudskih prava pa da sve bude u redu, onda je današnje Kosovo možda najbolje mesto za život njih i njihovih porodica”.10 mogao biti: ako zaista veruje da je razmena stanovništva u cilju uspostavljanja “države=nacije” pravo “liberalno” rešenje, onda bi prvo morao sebe i svoju porodicu da stavi u poziciju onoga ko se iseljava za dobrobit države=nacije, pa tek onda da iz kabineta, “posle dobrog ručka” to preporučuje drugima.

Odsustvo želje da se upusti u ozbiljnije razmatranje uslova koji su doveli do postojeće političke i društvene situacije, proizvodi kod “dobrog” nacionalizma vizuru sadašnjosti kao večitosti. Etnos danas za njega je etnos zauvek. Etnička većina danas, za njega je etnička većina zauvek. Mržnja danas za njega je mržnja “oduvek”. Nikakva demokratija, prava manjina, volja građana, za njega ne postoji kada govori o Kosovu. Zato bi bilo zanimljivo unapred znati da li bi i u budućnosti nudio ista sredstva ako bi se eventualno u nekom drugom delu Srbije promenila etnička slika i umnožili pripadnici “razjedinjujućih” manjina. Ili bi samo priželjkivao neki novi veliki događaj koji bi ih uklonio, kao u slučaju Poljske posle II svetskog rata.

Ipak, smisao postojanja “dobrog” nacionalizma na kraju se uvek prepoznaje na onom trećem, racionalnom nivou njegove argumentacije. Ako bi neko pomislio da mu je Kosovo važnije od svega, sasvim neočekivano bi dobio suprotan odgovor. Čuo bi da je “jedina šansa za Koštunicu” da “za Srbiju sačuva makar nešto i od Kosova”, pa da bude na vlasti i 2026 godine.11

“Levi ekstremizam”

Pošto odbija da razgovara o “fantomima” i “parapolitičkim” fenomenima kao što su srpski nacionalizam, Vukovar, Srebrenica i sl. “dobri” nacionalizam akcenat stavlja na važnija pitanja, npr. na analizu najvećih opasnosti po srpsko društvo. U tom smislu, identifikuje dva tipa “ekstremizma” ali ne ostavlja dileme koji od njih je prihvatljiv a koji predstavlja ozbiljnu pretnju. Za njega je neupitno da je tzv “levi ekstremizam” (NVO, Helsinška povelja, Peščanik, Republika…) onaj pravi i nepopravljivi oblik “ekstremizma” jer, budući antinacionalistički, razbija “nacionalno jedinstvo”, sprečava uspostavljanje “nacionalnog konsenzusa” po pitanju “dobrog” nacionalizma i zato onemogućava svaku saradnju. Drugi, “desni ekstremizam” (radikali) po njemu i nije pravi ekstremizam jer poštuje “demokratsku proceduru”, pa se može upristojiti i sa njim se može sarađivati.

Razloge za neprihvatljivost prvih i prihvatljivost drugih lako je uočiti. Uz svu prividno umivenu retoriku i pseudoakademski pristup, i “dobri” nacionalizam kao i onaj vulgarni, ima samo jedan smisao postojanja – da raskrinka “izdajnike i strane plaćenike”, ali pošto je “dobar” i ređe koristi ružne reči, smislio je za “leve ekstremiste” i lepši termin sa akademskim prizvukom – “misionarska inteligencija”. Kritikujući njihovu ulogu u srpskom društvu, on polazi sa pozicije glasnogovornika “naroda”, duboko uveren da vrednosti koje zastupa “misionarska inteligencija” ne usvajaju i njeni “saplemenici”.

Sužena vizura vodi “dobri” nacionalizam u poziciju stalnog unutrašnjeg razdora koji pokušava da razreši na najlakši način: osporavanjem prava svima koji ne razumeju da on samo “brine” o “nacionalnim interesima”, da i sami analiziraju isti problem definišući ga na dijametralno suprotan način. Zato se to osporavanje često svodi na kletve koje po pravilu nemaju dodirnih tačaka sa predmetom rasprave – kritikom nacionalizma. Umesto da ponudi objašnjenja kakve veze sa “elementarnim patriotizmom” ima briga za delove teritorija drugih država, on će kritičarima nacionalizma reći da imaju negatorski odnos prema srpskoj tradiciji, istoriji i srpskom nacionalnom osećanju bez objašnjenja o kojoj tradiciji i kojoj istoriji govori, o čijem “osećanju” i “identitetu”. Umesto da odgovori gde se dodiruju zahtev za demokratskim ustrojstvom države Srbije i odsecanje “nelojalnih” manjina, on će im prebaciti da za njih biti građanin “znači ne biti Srbin, čak prezirati Srbiju”, bez objašnjenja o kojoj Srbiji govori – nekadašnjoj, savremenoj ili budućoj koju će on stvoriti.

Užasnut je što se “misionari” usuđuju da i dalje govore o sveprisutnom nacionalizmu u Srbiji, što ne primećuju da je, kako tvrdi, još 90-ih nacionalizam izgubio tlo pod nogama, da je Milošević još 1993. i 1997. “praktično izgubio izbore, i da je Srbija u zimu 1996/7 bila poprište verovatno najvećih i najdužih građanskih demonstracija u istoriji”. Olako konstruišući prošlost jer teško može da dokaže i jednu od prethodnih tvrdnji, a odbijajući u svoje i u ime “saplemenika” da prihvati ideje “misionara”, “dobri” nacionalizam im suprotstavlja neke dijametralno suprotne vrednosti. On je užasnut “dogmatizmom” (o i dalje sveprisutnom nacionalizmu) “misionara”, ali se zato nimalo ne uzbuđuje kada crvene beretke protestuju sa sve oružjem, tvrdeći da je posredi “usamljeni protest očajnika” zbog nagoveštenih izručenja policajaca Hagu. On crveni zbog “rečnika netrpeljivosti” tzv. “misionara” koji kažu “blesavi političar kao Koštunica” i kritikuje ih zbog “necivilizovanog opštenja” ali sebi dopušta upotrebu “akademskih” termina kao što su “trbušasti grubijan”, “doglavnik”, “omastiti konopac”… Kao opasnu crtu “misionara” vidi apelovanje za povećanje represije, npr. zabranu Kradžićeve knjige ili Obraza, ali on sam, spremno može da napiše da razmena hiljada ljudi može da bude u “nacionalnom interesu” i još povrh toga “liberalno” rešenje problema “vekovne” međuetničke mržnje.

U svom “obračunu” sa “levim ekstremizmom” “dobri” nacionalizam redefiniše i sam pojam fašizma. Nezadovoljan što se fašizam “po pravilu” vezuje za nacionalizam, on bi da mu promeni imanentnu sadržinu pa proglašava da ga “ima i na drugoj strani”, odnosno, da agresivna propagandna kampanja “reformista” koristi gebelsovske metode podsećajući na “fašistički mrak”. Po njemu je medijska hajka na Koštunicu i DSS porediva sa “fašističkom harangom protiv komunista i Jevreja”,12 pripisuje “bodljikave žice”, ne vidi ništa drugo sem pravedničke demokratske kritike upućene “izdajnicima i stranim plaćenicima”.

“Dobri” nacionalizam ne mrzi nikoga. On je samo za demokratsku proceduru i nacionalni konsenzus, on je za pristojnost. NVO sektor, Peščanik, Helsinška povelja, Republika i slični, sami su izabrali nenacionalističku poziciju, što znači poziciju “izdaje” i stranog “plaćeništva”, pa moraju da se pomire sa odbacivanjem od strane “saplemenika” i njihovog glasnogovornika – “dobrog” nacionalizma. Naravno, on ih nikada ne bi nazvao tim imenima, kako to čine vulgarni nacionalisti. Za njega su oni samo deo društvene elite “koji se oduvek trudio da pogodi želje vašingtonske ili briselske administracije i pre nego što su tamošnji zvaničnici išta poželeli”,13 i bez vređanja i sa puno pristojnosti on će reći da su te “gromade NVO sektora” “netrpeljivi, zavidni, uplašeni”, da “siledžijski” napadaju “dobre” nacionaliste. Odbacuje ih i zato što su “plaćenici”. Ali zato što je pristojan, ni taj izraz nikada neće upotrebiti. On samo kaže da su “misionari” mrzitelji po “službenoj dužnosti” koji upućuju “paranoidne” optužbe zbog “ugroženih sinekura”. “Dobri” nacionalizam samo želi “konsenzus” po svim pitanjima. Žaleći što ga nema ni po pitanju “slučaja Ahtisari”, odnosno, njegovih “rasističkih izjava”, on konstatuje da je upravo ovaj slučaj pokazao “ko je ko u Srbiji”. One koji su se svađali sa najodgovornijim čovekom za rešenje statusa Kosova, obeležava kao ljude koji “još imaju mrvicu osećaja za pravdu i nacionalni interes”, a one koji su smatrali da je napad na njega kontraproduktivan jedino po Srbiju, obeležava kao “kompromitovane i istrošene zvezde NVO scene” koje zauzimaju takvu poziciju zbog svojih “političkih i finansijskih” interesa.14

Na kraju, “dobri” nacionalizam ne ostavlja mesta dilemi ko mu je bliži: “misionari” ili radikali. U težnji da do kraja normalizuje radikale i istovremeno objasni gde se, ustvari, proizvodi agresivnost u javnom životu Srbije, “dobri” nacionalizam se prirodno okreće na onu stranu na kojoj nema nacionalizma. Tu se nalaze za njega spasonosni “krivci” za sve probleme Srbije: kritičari nacionalizma, ustvari, najjače ispoljavaju “sirovu agresivnost, iracionalnu isključivost, teoriju zavere, manihejsku podelu na ’nas i njih’, vulgarni primitivizam”.15 U svojim “pubertetskim fantazijama” oni govore “gluposti” a u njihovom “samozvanom modernizatorstvu” ima “daleko više autoritarnih tendencija” nego kod radikala, budući da za njih put ka modernizaciji vodi “preko streljačkih vodova i boljikave žice”.16 Verovatno je “dobrom” nacionalizmu odnekud poznato – da su ustvari “misionari” a ne radikali – komandovali paravojskama tokom mnogobrojnih ratova koje su vodili udruženi “dobri” i vulgarni nacionalizam širom bivše države, da su “misionari” a ne radikali stavljali dečije slike na naslovne stranice kao na poternice, da su “misionari” a ne radikali vadili oružje na studente…

Postavlja se pitanje, gde bi bio “dobri” nacionalizam da u Srbiji nema tzv. “misionara”. Bez njih on ne bi umeo kritički da misli i bio bi prisiljen da ostaje samo na apologiji sopstvene ideologije. Sa udobne, opšteprihvaćene pozicije u vlasti, a veruje, i u narodu, on superiorno zaključuje da su “izdajnici” tj. “misionari” na kritici srpskog nacionalizma izgradili karijere. Ali ne vidi da bi bez Peščanika, Helsinške povelje, Republike… sam izgubio smisao postojanja. Od koga bi se branio? Koga kritikovao? O čemu pisao? O sebi istim radikalima? Jednoumlje “dobrih”, vulgarnih, radikalnih i inih nacionalista u priželjkivanoj etnički homogenoj Srbiji je ideal “dobrog” nacionalizma. Samo kad ne bi bilo “neprijatelja” (“nelojalnih” manjina) i “izdajnika” (Helsinška povelja, Peščanik, Republika…). Tada bi ostao samo “dobri” nacionalizam na čelu ujedinjenih nacionalista koji bi malo korio svoju nemirnu nacionalističku braću (radikale). Tada bi, kao u onom njegovom nemuštom vicu, sasvim sigurno bila ostvarena i priželjkivana vizija – da i 2026. godine Srbijom vlada njihov zajednički “dobri” nacionalizam”.17

“Desni ekstremizam”

Čeznući za “nacionalnim konsenzusom” i “državom=nacijom”, “dobri” nacionalizam je spreman da ujedini sve nacionaliste, pa i one koje ponekad naziva “desnim ekstremistima”. Ipak, oni su uopšte “ekstremisti” pa još desni, samo iz dva razloga. Zbog objektivnosti – nekoga mora da suprotstavi onim “levim” – ali i zbog stvaranja odstupnice za sebe u slučaju da nemirna “braća” opet krenu da suviše otvoreno kompromituju “dobri” nacionalizam radikalno sprovodeći njegove ideje, npr. one o “liberalnoj” razmeni stanovništva. Zato, razrađujući teze o “ekstremizmu”, on tvrdi da radikali kao njegovi predstavnici ustvari i “nisu pravi ekstremisti, jer su njihov program i njihova politička delatnost ipak čisto parlamentarni”. Čak tvrdi da ni jednog trenutka, “bez obizira na rat i izuzetnost okolnosti, oni se nisu zalagali za suspenziju parlamentarizma” pa se ne može reći da je “ekstremizam i dalje osnovna crta radikalskog političkog ponašanja i radikalske ideologije”.18 “Dobri” nacionalizam verovatno podrazumeva da su zalaganja radikala za prekrajanje granica susednih država, za proterivanje “nelojalnih” manjima “preko Prokletija”, za doseljavanje “svih Srba” u Srbiju… sasvim demokratska i saglasna sa “demokratskom procedurom”.

U zahtevima koje postavlja “dobri” nacionalizam, neraskidivo su povezani odbacivanje “misionara” i integracija radikala. Pripisujući “misionarima” nipodaštavaje “naroda”, a istovremeno obezbeđujući sebi podrazumevano mesto njegovog glasnogovornika, “dobri” nacionalizam sebi dozvoljava sve, čak i da isti “narod” obeleži kao tvorca desnog “ekstremizma”. Deklarativno se pokrivajući tvrdnjom da samo navija za demokratiju u Srbiji, “dobri” nacionalizam opisuje narod kao “guravu, zapuštenu, bezubu, rečju, – gubitničku Srbiju”. Upravo takvom Srbijom objašnjava uspeh radikala da obezbede, kako kaže “40% glasova”. Tvrdi da “ta zatomljena Srbija želi radikale na vlasti” i pita se, ako se radikali i zabrane “da li će time i ona gurava Srbija nestati?”19 “Dobri” nacionalizam je očigledno uveren da neće, jer je, po njemu, ta “gurava” Srbija iz očaja što je njena elita napustila, iz želje da je neko “više i iskrenije voli” i stvorila radikale i njih želi na vlasti. Da li time “dobri” nacionalizam brani “narod” ili radikale? Ako je polovina Srbije “gurava” i “bezuba” kako kaže, i ako želi radikale koji će joj uzvratiti “ljubav”, onda je jasno da “dobrom” nacionalizmu ovakva argumentacija, sve pozivajući se na “narod”, služi samo da “normalizuje” radikale. Na sreću, niti je polovina Srbije onakva kakvom je opisuje “dobri” nacionalizam, niti onih ni 20% radikalskih glasova može ikada da postane 40% čak i kada tu računicu mesecima pravi “dobri” nacionalizam sve priželjkujući integraciju radikala u ujedinjeni “dobri” nacionalizam.

Postavlja se pitanje, u čemu se uopšte razlikuje “dobri” od radikalskog nacionalizma. Mala razlika je samo u tome što je plačljivo-patetični ton “dobrog” nacionalizma za stepen otužniji od onog koji koriste ovi drugi. Nikad radikalni nacionalizam neće zakukati obraćajući se EU: “Ali, zaboga, verujte nam: Srbi su na to [bombardovanje] zaista zaboravili! […] Mi zaista i iskreno volimo Zapad. Mi zaista želimo da budemo kao vi!”.20 I nikada radikalni nacionalizam neće kao onaj “dobri” napisati da živeti bez Kosova “znači umesto srca u grudima nositi krvavu rupu”. Radikalni nacionalizam će reći da ne dâ Kosovo, ali samo onaj “dobri” će pisati tužbalice u koje najmanje veruje on sam. Da veruje ne bi istovremeno tvrdio da je dovoljno da Koštunica “sačuva makar nešto i od Kosova” pa da ostane na vlasti do 2026. godine. Zar bi bio spreman da između “rupe u grudima” i Koštunice na vlasti za sva vremena, tako lako izabere drugo?

***

Sve argumente “dobri” nacionalizam izvlači iz selektivno izabrane prošlosti. Zato i sve probleme, pa i problem Kosova, posmatra iz vizure šta se moglo uraditi 90-ih, nikada ne postavljajući pitanje da li se moglo nešto drugačije uraditi npr. 80-ih. Ako je odgovor da se 80-ih već uradilo pa je stvar gotova, onda isti odgovor važi i za 90-te, i ta stvar je gotova, tj. ništa se (dobro) nije uradilo. Ipak, problem nije samo u naknadnoj pameti – “šta bi bilo da je bilo” 90-ih – već, s jedne strane u odricanju nužnosti rasprave o nepopravljivoj šteti koju je srpski nacionalizam 80-ih napravio Srbiji zatvarajući sva vrata mirnom rešenju spornih pitanja, i s druge strane, u uverenju “dobrog” nacionalizma da se baš 90-ih, ratnim putem mogao realizovati “nacionalni interes” onako kako ga on shvata, kao pitanje teritorija i “saplemenika”, odnosno, kako bolje zvuči, kao pitanje “demokratije” i “demokratske procedure”.

Za “dobri” nacionalizam je, prirodno, za sve neuspehe, probleme, poraze krivo sve sem ideologije nacionalizma. Albanci su svojim ponašanjem odgovorni za Miloševića jer su mu omogućili da ojača a da su se manje bunili, ni njegovi policajci ne bi kasnije tako uvežbano tukli ostale građane Srbije. Zapad je kriv što je 90-ih, umesto da prihvati promene jugoslovenskih unutrašnjih granica i “sporazumnu razmenu stanovništva”, proizveo ratove i etnička čišćenja.21 “Misionarska inteligencija” je svojom borbom protiv nacionalizma odgovorna za njegovo jačanje, jer kako kaže “dobri” nacionalizam, “ako se opsesivno bacite na čišćenje svega i svačega” onda “kompromitujete” samu ideju higijene i dajete argumente “zagovornicima prebivanja u prljavštini”. Zato “fiksacija na nacionalizam” kod “dobrog” nacionalizma – koji voli da veruje da predstavlja većinsku Srbiju jer on je sam njen identitet – izaziva samo podsmeh.22 Isti je slučaj i sa objašnjenjem jačanja radikala. U svojoj pričici kaže da se Srbija upravo nalazi u poziciji žene koju je muž pijanac izdržavao i redovno tukao, onda se pojavio kockar i ponudio joj da prebegne k njemu, i sad ona mora da se odluči, pa je odgovornost njena jer će je možda tek kockar upropastiti. Naravoučenije “dobrog” nacionalizma upućeno “Evropi” koja pijana tuče ženu tj. Srbiju, posle koje će doći radikali kockari i možda je dokrajčiti, glasi: “Vaša ekselencijo, ne mislite li i Vi da bi se skaska sa našom damom možda završila i drugačije da ju je onaj prvi gospodin – samo malo manje tukao?”.23 razliku između onih koji manje ili više biju, pa prve rado uzimaju za muževe, važnije je što “dama” pristaje da bude i izdržavana i mlaćena, i posebno, što joj po definiciji ne sleduje ništa bolje do izbor između pijanca i kockara. Čudna neka “dama” živi u glavi “dobrog” nacionalizma, “dama” bez identiteta i samosvesti.24 Ali i za to je kriv neko drugi. “Dama” mora de se odluči i za odluku će biti sama odgovorna, ali nije nikako njena krivica što je tako finu, tako jadnu i tako nezaštićenu okružuju isključivo pijanci i kockari. Drugim rečima, u samosvesti “dobrog” nacionalizma, posle Albanaca krivih za jačanje Miloševića, Zapada krivog za ratove i “misionara” krivih za jačanje nacionalizma, samo “pijana” Evropa može biti kriva za “daminu” sudbinu, odnosno, za pobedu radikala.

Za “dobri” nacionalizam i demokratija i demokratska procedura su merila koja moraju da poštuju samo oni za koje nije sigurno da su “dobri”, a to su politički neistomišljenici. To nije obaveza i “dobrog” nacionalizma kome je sve dozvoljeno samim tim što je nalepio sebi etiketu: “dobri” nacionalizam=demokratija. On sme da “šamara” i levo i desno zato što je “dobar”. Desne može da “bije” zato što im obećava oprost, leve zato što nisu nacionalisti pa njih sme svako da “bije”. Istovremeno, “dobri” nacionalizam neće propustiti priliku da naglasi svoje učestvovanje u “revoluciji”, da, iako nije “jurišao” na Skupštinu, ipak je “bacao kamenje na Takovsku”. Manje je zanimljivo analizirati zašto uporno insistira da nije “jurišao” na Skupštinu već samo na Televiziju (samo skromna istinoljubivost ili nešto drugo?), zanimljivije je kako ovo samohvalisanje dovesti u sklad sa istovremenim tvrdnjama da “nema demokratije tamo gde se umesto propisanog postupka” pribegava nasilju. Da li time priznaje da je učestvovao u nedemokratskom dovođenju na vlast “legalista”? Ne, nikada “dobri” nacionalizam to ne bi pomislio čak i kada neoprezno napiše. Pre će biti da je u pitanju nešto drugo. I kada hrabro “juriša” na državne institucuje i kada ih “kamenuje”, “dobri” nacionalizam to radi po “demokratskoj proceduri” jer je on – demokratija per se. Ali kada NVO, Peščanik, Helsinška povelja, Republika i drugi, bez juriša i kamenica, kritikuju zloupotrebe vlasti od strane “legalističke” vlade i kada kažu da je nacionalizam revitalizovan i čak življi nego ikad, i kada kažu da bez suočavanja društva sa neposrednom prošlošću nema izgradnje zdrave budućnosti, to je opasan antidržavni nepatriotski nedemokratski levi ekstremizam sa spremnim “streljačkim vodovima i bodljikavom žicom”.

Zaista je pozicija “dobrog” nacionalizma idealna pozicija u današnjem srpskom društvu. Nije slučajna njegova nada da se ono neće promeniti ni 2026. godine.

Peščanik.net, 19.03.2007.

DRUGA SRBIJA

________________

  1. S. Antonić, Pouke malih uspeha, www.nspm.org.yu
  2. S. Antonić, Nacija u strujama prošlosti, ogledi o održivosti demokratije u Srbiji, Beograd, 2003, 160-162, 168.
  3. S. Antonić, Pouke malih uspeha, www.nspm.org.yu
  4. S. Antonić, Ne sme se dozvoliti još jedan nacionalni slom, www.nspm.org.yu
  5. S. Antonić, n.d. 88.
  6. M. Vasović, Danas, 20.-21. 06. 2002.
  7. S. Antonić, Nezavisno Kosovo 2006 – sudbinska greška, u NSPM, Analize, 2005.
  8. S. Antonić, Nacija u strujama prošlosti, 194.
  9. Isto, 172-175.
  10. Isto, 188, 195-197, 200, 202.
  11. S. Antonić, Koštuničin krčag, www.nspm.org.yu
  12. B. Radun, Reformski „(anti)fašizam“, www.nspm.org.yu
  13. S. Antonić, Nezavisno Kosovo 2006 – sudbinska greška, u NSPM, Analize, 2005.
  14. B. Radun, Šta da se radi sa Ahtisarijem, www. nspm.org.yu
  15. B. Radun, Kafanski ekstremizam, www.nspm.org.yu
  16. S. Antonić, Đ. Vukadinović, NVO Perjanice protiv NSPM, www.nspm.org.yu
  17. “Godina 2026. Azija: novi sukobi na tursko-kineskoj granici. (…) Evropa: još jedna kriza Koštuničine vlade, analitičari predviđaju izbore na jesen”. S. Antonić, Koštuničin krčag, www.nspm.org.yu
  18. S. Antonić, Savremeni politički ekstremizam, www.nspm.org.yu
  19. S. Antonić, Lagano gašenje Srbije, www.nspm.org.yu
  20. S. Antonić, Zrno netrpeljivosti, www.nspm.org.yu
  21. S. Antonić, Nacija u strujama prošlosti, 196.
  22. S. Antonić, Nacija u strujama prošlosti, 301.
  23. S. Antonić, Skaska o pijanici i kockaru, www.nspm.org.yu
  24. Ovih dana, raspojasani “dobri” nacionalizam se svojim “skaskama” o silovanjima srozao u pornografiju nedostojnu čak i da bude citirana.