Foto: Anadolija

Foto: Anadolija

Polako se nazire program nove vlade Srbije. Budući premijer, Aleksandar Vučić, kako su izvestili mediji, govorio je o tome u subotu, 5. aprila, Predsedništvu svoje stranke. Po onome što je doprlo do javnosti uglavnom su to bila uopštena opredeljenja i načelni stavovi. Ali, to je u neku ruku i normalno; red je da se ciljevi i sredstva nastupajućeg ministarskog kabineta najpre otkriju pred narodnim predstavnicima u skupštini. Tada će o tom paketu moći i da se konačno sudi.

Ipak, ako se po jutru dan poznaje, onda se nešto od te nove politike moglo naslutiti i pre nego što je Vučić stao za partijsku govornicu. Primer je konkretan, ali kao što iz iskustva znamo, neretko se dešava da dobra i prihvatljiva načela budu manje ili više derogirana konkretnim rešenjima. Ne kaže se džabe: „đavo je u detalju“.

Reč je, naime, o odluci Vlade Srbije da se cene za korišćenje aerodromskih usluga niskotarifnoj avio komapniji Viz er povećaju za 40 odsto. Tim povodom je, uzgred, između Aerodroma i Vlade nastalo malo prepucavanje oko toga ko iza odluke zapravo stoji, svako je upućivao na onog drugog, ali nema sumnje da rukovodstvo „Nikole Tesle“ tako nešto samo, bez „podsticaja“ sa strane, ne bi smelo ni u snu da izvede. Odgovornost je, dakle, na Vladi. Jeste to, doduše, odlazeća, tehnička vlada, ali da je aktuelni prvi potpredsednik imao bilo šta protiv, ta odluka sigurno ne bi bila doneta. Na osnovu toga se, dalje, može pretpostaviti, ili makar posumnjati, da je upravo to ekonomska logika kojom će se rukovoditi i nova vlada.

Suština te odluke, tj. logike, leži u tome da će se za istu uslugu plaćati dve cene: jedna kompanija, Er Srbija, plaćaće aerodromsku uslugu po putniku 17, a druga, Viz er, gotovo dvostruko više – 31 evro. Zbog toga je Viz, koji je prošle godine prevezao blizu pola miliona putnika, odlučio da linije za Brisel i Oslo potpuno ukine, a ostale da prepolovi.

Sasvim je jasno da je vlada svojim postupkom jednu kompaniju stavila u povlašćeni, a drugu u podređeni položaj. Upravo to je ono što vlada ne bi smela da radi.

Ima u ovom primeru još nešto što obespokojava. To je priča koja se pronosi kroz medije – da li je „vest“ ili „spin“ procenite sami – o (navodnom) hapšenju direktora aerodroma; sad će, samo što nije. Ta „logika straha“ kojom se često i rado koristila prošla vlada zatrovala je u velikoj meri sveukupni život Srbije. I ako nova namerava da zaista uradi nešto dobro, onda je to prva stvar koju mora da promeni. Policijsko-političkim manipulacijama ne može se izgraditi normalno društvo.

To važi pogotovo ako Vučić zaista misli, kao što kaže, da osnaži i podstakne privatni sektor. Jer, jasno je i ko će snositi posledice, tj. plaćati cenu pomenute vladine odluke. Građani Srbije, naravno. Pre svega tako što će morati znatno više novca da izdvajaju za avio karte. Bilo da putuju privatno ili poslovno. Dakle, plaćaće, kroz povećane troškove, i privreda Srbije. Plaćaće, doduše, i država, jer će i njeni službenici karte za, recimo Brisel, gde bi radi priključenja Evropskoj uniji sve češće trebalo da putuju, plaćati skuplje nego kad bi išli Vizom. Ali i ti budžetski rashodi u krajnjoj liniji opet padaju na račun poreskih obveznika.

Možda neko misli da Vladina odluka i nije tako rđava, jer će se te pare ipak slivati u jednu (polu)državnu kompaniju. Možda, ali zar Jat nije propao upravo zbog toga što je uživao privilegovan položaj i zar nije prodat upravo zbog toga da građani ne bi morali da iz svojih džepova pokrivaju njegove gubitke. Ako će oni, silom prilika, to morati i dalje da rade, samo sad još i za (polu)stranu kompaniju, onda – „džaba smo krečili“.

Na kraju, ostaje još pitanje da li će na ovu odluku Vlade Srbije i njen pokušaj da jednoj firmi obezbedi monopolski položaj, reagovati Komisija za zaštitu konkurencije. Videćemo, ali – sumnjamo. Toliko o jačanju institucija. Što će se sigurno naći visoko na listi prioriteta u Vučićevom programu.

Peščanik.net, 06.04.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.