Žena fotografiše razbijeni izlog Hugo Boss radnje

Foto: AFP/Getty Images

Ono što se nekada zvalo Salon knjige u Parizu, sada se zove Pariz knjiga, i umesto u elegantnom Gran Paleu, odigrava se u pravim sajamskim prostorima kod Versajskih vrata. Ove godine sajam se održao od 15. do 18. marta, i posebno mesto imale su evropske književnosti, regionalni izdavači Francuske, a pozvani gost bio je Oman. Uelebek je sa svojim novim romanom Serotonin napravio senzaciju pre sajma, pa je tako glavna zvezda bio nobelovac Orhan Pamuk, sa knjigom koja je kod nas već prevedena, Žena crvene kose. Kako ne bih stala u red za potpis nijednog od njih, mogla sam hladno gledati i ogromne redove za potpis autora koji se bave zlim kraljevima, zmajevima, praznovericama u obliku bajki ili praktičnih saveta. Bilo je lepo videti posebno izazovno opremljenu damu sa mnogo lanaca i katanaca kako jedva nosi dvadesetak knjiga prevoda autora iz cele bivše Jugoslavije prema kasi…

Industrija knjiga, sa izgovorom da to pomaže produkciju dobrih knjiga, u poslednje vreme izdašno promoviše najrazličitije nusproizvode zvezda televizije, riality šoova i slične, polu profesionalne autorske skupove, i francuska industrija nije u tome ništa bolja. Veliki mediji kao izdavači su zanimljiviji, jer među njihovim izdanjima ima i sasvim ozbiljnih studija i rasprava. Na sajmu sa 3.000 autora najveća je sreća prepustiti se protoku publike. Tako sam naletela na Daglasa Kenedija i ljupki ilustrovani roman o autističnom detetu. Sem nastupa na razgovoru koji je organizovala slovenačka knjižna agencija sa izdavačem Goga iz Novog Mesta, to je bio najsvetliji trenutak. Na pomenutom razgovoru je u otporu našem voditelju-lakanisti najbolji bio Velibor Čolić, koji piše na francuskom, objavljuje kod Galimara i neguje bosanski humor, a prevođen je u Sloveniji: ukoliko smo se više udaljavali od voditeljeve teze da u kolektivnom nesvesnom kao tražimo nešto što kao „stranci“ kao nemamo, više smo se zabavljali, zajedno sa publikom.

A za to vreme, „žuti prsluci“ su, najvrednije dosad, radili svoj subotnji posao. Možda je upravo zato na sajmu knjiga bilo toliko ljudi da se jedva hodalo. U nedelju ujutro rešili smo da proverimo šta je ostalo od mesta koja smo voleli, i da onda posetimo neku od izložbi i novijih muzeja. Plan se odlično odvijao, sve dok nismo krenuli Jelisejskim poljima, da bismo se vratili na levu obalu u visini muzeja Branli. Nije se moglo odrediti da li je gužva veća na trotoarima ili na kolovozu – svi su se jedva pomerali, i svi su imali dovoljno vremena da se selfiraju ispred spaljenih starinskih kioska; turističke grupe su istrčavale iz autobusa, slikale se i onda utrčavale nazad, ali bez velike žurbe. Što smo mileli bliže Luku pobede, više je bilo daskama zagrađenih radnji i restorana. Prethodnog dana i noći televizije su pucale od snimaka najvećeg uništenja dosada, diskusije su trajale satima. Demonstranti su razbili radnju Hugo Bos i delili odeću svima prisutnima, i spalili su poznati restoran Fuke: u noćnoj raspravi na televiziji, jedan od učesnika je žalosno uzviknuo „Oni uništavaju pariski šik!“ Upravo tako, Fuke je dobar primer potpune nedostupnosti šika najvećem broju Francuza. No u slučaju međunarodnog koncerna Hugo Bos, koji nosi ime dizajnera i proizvođača uniformi za Vermaht a naročito za SS, baš mi nije bilo žao. Ni jevrejske organizacije u Americi nisu uspele da pomere naslednike ratnog profitera sa najgorim simboličkim bremenom, koji su mi se još lično zamerili time što su ukrali/kupili ime čuvenog parfema Fam („žena“) modnog velikana Roša i dali ga nekoj čudnoj roza vodici. Što je mnogo, mnogo je. Posledica gledanja novog fenomena turizma na novim ruševinama (postrevolucionarnog turizma?) bila je ta da smo izgubili vreme za druge posete: videli smo etnografski muzej Branli spolja, i izgleda sjajno, videli smo u blizini novu pravoslavnu crkvu, koja izgleda, po slojevima (staklo i drvo) i po kupolama, kao Esterhazi torta, i bio je kraj dana. Moj prijatelj Loran, na pitanje u kojim se četvrtima događaju subotnja revolucionarna uništavanja, kaže jednostavno – u bogatim. Ostatak Pariza nije u opasnosti. Politika i vrh vlasti, nažalost, to ne razumeju dobro i za to zapravo i nema leka. Pobuna koja je naizgled teško opterećena komoditetom, jer još nema mnogo i opštih štrajkova, nema zahteva, sem da Makron i vlada odu, i protestuje se vikendom, u vreme predviđeno za šoping – zapravo je pobuna protiv kapitalizma i osnovne nejednakosti. Pravi karakter pobune skrivaju i bezglavi turisti koji dolaze da provere šta je u subotu uništeno i slikaju se na instantnim arheološkim spomenicima. Moglo bi se desiti da luksuzne četvrti oko Jelisejskih polja promene karakter: takve su se stvari i ranije dešavale u Parizu. No to sigurno neće promeniti strašnu mržnju siromašnih prema kapitalizmu, u kojoj još nema mesta za bilo kakvu ideologiju. Mera besa i želje za rušenjem odgovaraju bezobzirnosti sa kojom kapitalizam od početka novog milenijuma otvoreno zatire ljude i prirodu, najezdi ludih vladara po celom svetu, pretvaranju Evrope u nacifašističku laboratoriju. Sirotinja, površno raspoređena po levici i desnici, nalazi pravu motivaciju u svesti o svom položaju. Kako taj položaj niko ne želi da promeni, promeniće oni sami, skretanjem pažnje kako to najbolje umeju. U petak pre subote u Parizu su bile velike demonstracije svih generacija, savršeno miroljubive, o stanju prirode na planeti, na poziv male tvrdoglave Grete. Ništa nije moglo bolje pokazati licemernost vlasti nego pohvale mirnim demonstracijama u suprotnosti sa onim divljim. Demonstrirajte do mile volje, živimo u demokratiji, ali mirno, pa će nas i dalje biti baš briga; ali kad spalite skupi restoran gde rado brančimo dok dečica kupuju skupu elektroniku, stvari postaju ozbiljne, i ne može da prođe bez zgražanja i kazne. Skoro sam sigurna da su organizatori dve manifestacije sarađivali, jer poruka ne može biti jasnija. Pitanje je koliko čuvarima kapitalizma još treba da shvate.

Peščanik.net, 25.03.2019.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)