Ponoć je bila prije pedesetak minuta, prvi sat devetog augusta bližio se svršetku. Četiri djevojke na Trgu bana Jelačića pitale su me kojim tramvajem mogu stići do Prečkog. Mislim da vam treba sedamnaestka, rekao sam. Hvala, kazale su uglas, a jedna je dodala: Mi smo iz Makedonije, došle smo na U2. U to se nam ukazao i tramvaj s brojem 17 na pročelju. Doviđenja, dobacila je ista cura ulazeći.
Zagreb je, kažu tamošnji prijatelji, u augustu prazan. Zagreb je, kažu također, krajem vikenda obično, naročito nakon donošenja zakona o zabrani rada nedjeljom, prilično mrtav. Zbog poskupljenja i zbog zabrane pušenja, kafane i restorani djeluju opustošeno. Ove je nedjelje, međutim, sve drukčije.
Sa tradicionalnog nedjeljnog sajma antikviteta na Britanskom trgu lagano šetamo prema Tkalčićevoj. Sve je puno. U strmoj Skalinskoj ulici, picerije i talijanski restorani su krcati. Ne samo da nema slobodnog stola, nego desetine ljudi strpljivo čekaju u redu. Takvih redova u Sarajevu ima samo pred ambasadama, kažem. Toplo je, ali nije prevruće. Atmosfera vuče na Mediteran. Ovako je nekako moralo biti kad je Sacheru ili Rundeku na pamet pao stih o gradu (Zagrebu) koji je dobio luku. Miriše na maslinovo ulje i na slanu vodu. Čuju se svakojaki jezici. Escajg zvecka, krigle muklo zvone. Oko pet popodne, poslije ručka i dva-tri piva, sami je centar naglo opustio. Tramvaji voze do pred Kvaternikov trg. Od tamo se prema stadionu slijeva rijeka ljudi. Iz svih okolnih kafića drma U2. Gužva je, no nema krkljanca, sve do samog ulaza na stadion. Tu se povremeno već stvaraju čepovi, ali nema nervoze. Kad smo ušli, na bini je već bio Snow Patrol. Dio publike očito zna onu njihovu Ako legnem ovdje/ ako samo legnem ovdje pa pjevaju zajedno s pjevačem. Ovaj je, čini se, tronut, a stadion se, dok Sunce zalazi, popunjava, kako se to kaže, do posljednjeg mjesta.
Iako je početak najavljen za 20:00, svi ga zapravo očekuju sat kasnije. Kako se bliži 21:00, nestrpljenje je sve očitije. Na sjevernoj tribini prave valove pa se pogledi okreću s kolosalne bine ka drugoj strani stadiona. Onda, međutim, iz moćnih zvučnika zagrmi Bowiejeva Space Oddity i sve su oči opet na bini. Na nju napokon izlazi dablinska četvorka i ludilo počinje. Prvih petnaest-dvadeset minuta posvećene su isključivo posljednjem albumu, prve su četiri pjesme sve sa posljednjeg albuma. Tako je bilo na cijeloj ovoj dosadašnjoj turneji. Nije to možda dramaturški najsretnije, ali je s druge strane i dobro. Treba vremena da se publika navikne na čudo od stejdža i modernu tehnološku skalameriju. Onda je krenula Beautiful Day, Bono je pozdravio Zagreb, Split, Rijeku i Sarajevo, citirao Gundulića (kao i u Sarajevu), a poslije se zaredala niska antologijskih pjesama.
Recimo, One i Until The End Of The World jedna za drugom, baš kao na albumu prije osamnaest godina. Poslije je bila i Stay, pa The Unforgettable Fire. Misli se nužno vraćaju na Koševo prije nepunih dvanaest godina. Tamo upravo traju posljednje pripreme za nastup Hari Mata Harija, a prije jednaest godina i deset i po mjeseci tamo su U2 održali jedan od ključnih koncerata svoje karijere. Nijedan od dva zagrebačka to neće i ne može biti, ali to je dobro i tako i treba biti. Da je bilo sreće i pameti, Sarajevo je danas moglo biti obična destinacija na turneji, ali nije i, bojat se, nikad neće ni biti. U Sarajevu je onomad Sunday Bloody Sunday bila svirana kao izuzetak na turneji. Na ovoj turneji, ova se pjesma svira redovito – kao posveta borcima za slobodu i demokraciju u islamskom svijetu. Ogromni ekran je zelen: u evropskom i zapadnom kontekstu zelena boja je boja Irske; zelena je, naravno, i boja islama, a veliko je pitanje koliko bi ova posveta u današnjem Sarajevu pila vode. Slijede Pride i MLK, dvije pjesme o Martin Luther Kingu se nastavljaju jedna na drugu i to zvuči veličanstveno. Pa jedna od dvije-tri najljepše pjesme koje je Bono ikad napisao: Walk On i naposljetku, kao posljednja prije bisa, Where The Streets Have No Name. Bis se vraća na često zanemarenu ljepoticu sa Achtung Baby albuma:Ultraviolet, zatim klasična With Or Without You, a na samom kraju Moment Of Surrender. Bono kaže doviđenja, reflektori se pale i ljudi polako počinju izlaziti.
Hiljade ljudi sada koračaju Maksimirskom cestom prema centru grada. Nema saobraćaja, samo pokoje policijsko vozilo polako prođe. Iz kafića ponovo odjekuje U2, ali je ukupno ozračje nekako drukčije. Poslije katarzičnog pražnjenja svi djeluju blago omamljeno. S Kvaternikovog trga kreću tramvaji. Masa nadire unutra. Treba stići do centra, do Tkalčićeve, recimo, da se strese još po koja. Ne da mi se gurati po tramvaju, kad to zapravo ni pješice nije daleko. Kažem: walk on i krenemo kroz Vlašku. Tramvaji sporo klize. Gledam ljude zgurane ko sardine, pojedina lica skoro zalijepljena o staklo. U jednom tramvaju ugledam one Makedonke koje sam sreo na Trgu prije (skoro) dvadeset četiri sata. Gledam te djevojke, skoro djevojčice, koja valjda ni ne pamte nešto što se zvalo Inicijativa Izetbegović-Gligorov. Krenule su za Zagreb starim autobusom, pet-šest puta pokazivale pasoš, smjestile su u neki hostel u Prečkom, više vjerovatno da bi osjetile da su dio svijeta kojem žele pripadati, nego zbog U2-a. Sutra se ide natrag, no noć je još mlada. Dok tramvaj stoji na semaforu, pogled mi se ukrsti s pogledom djevojke koja je sinoć rekla doviđenja. Podignem ruku, a ona otvoreni dlan nasloni na staklo, kao u pozdravu sa stećka. Onda se semafor oboji u zeleno, a tramvaj odjezdi Vlaškim drumom.
Peščanik.net, 13.08.2009.
