Foto: Abhijit Show/Wikimedia Commons
Foto: Abhijit Show/Wikimedia Commons

Ovako počinje tekst: „Dešava se da čovek neku veštinu, koja je za društvo čudna, ili je društvo čak i osuđuje, dovede do savršenstva, nakon čega mu se ona pripisuje kao zasluga.

Takvi ljudi nastupaju u cirkusima, o njima pišu u Ginisovoj knjizi rekorda, nagrađuju ih, reklo bi se s pravom. Čovek jednostavno ume. Neko golim rukama savija gvozdenu šipku. Neko dresira otrovne zmije.“

Pa odmah zatim: „Predsednik Srbije Aleksandar Vučić sedi na dve stolice. Ako ćemo po savesti on bi trebalo da pretenduje na crni pojas u toj vrsti političkih borilačkih veština… Prekorevaju ga, a mogli bi da mu se dive.“

Ovo je izvod iz (satiričnog?) opita Dmitrija Bavirina (RIA Novosti), koji je objavljen pre nekoliko dana. Persiflaža o jednom modelu vladanja i vrdanja, ili apologija vladaocu čije su veštine zapravo nerazmrsive.

Početak teksta najavljuje priču o cirkusantu koji ispod svoje šatre ume sve što poželi. Ima fizičku snagu da savija gvožđa, sposobnost opštenja sa opasnim gmizavcima, ume da levitira u prostoru nad hoklicama i zaslužuje crni pojas za borilačko umeće.

Ako je to uvod u nekakvu satiričnu parabolu, pripovedanje Bavirina bi moglo da se iščitava kao simbolički transfer cirkuskih veština u moć iskusnog vrdalame i provincijskog opsenara. On funkcioniše isključivo u sferi nejasnog, na samoj granici groteske. Ako je to najava nedelikatnog sarkazma u seciranju jedne čudovišne biografije – to je urađeno na samoj granici literarne naivnosti. No, možda je to samo privid, stilska vežba kao priprema za energični žanrovski obrt.

Odjednom, ova poučna stvar lišava sebe početne veselosti i cirkuzantske epike, i kreće ka otvorenom usmeravanju nenadmašnog junaka neodlučnosti. Dmitrij Bavirin nastavlja tekst, inače započet tako vedro uz mešavinu melodramskog čuđenja i zajebantske apologije: „Mala, siromašna zemlja, sa svih strana okružena istorijskim neprijateljima i finansijski zavisna od Zapada, već duže od godinu dana suprotstavlja se njegovim ultimativnim zahtevima da uvede sankcije Rusiji i da čini druge gadosti. A kako se suprotstavlja, niko ne može da objasni. To je izvan granica običnih ljudskih sposobnosti.“

Zbog toga se od Srbije, kaže pisac RIA Novosti, očekuje nekakav trik, ili izdaja. Da su ljudske sposobnosti koje to sprečavaju samo obične, izdaja bi se već dogodila zajedno sa pratećim gadostima.

Uz mnogo opštih mesta u prilično dugačkom tekstu, Bavirin pokušava da razume šta se to dešava u Srbiji. Takvi pokušaji ga ne odvode daleko, pre svega zbog zadate ideje o poimanju stvarnosti i pratećih limita koji ga u tome ometaju.

Malo je tu zanimljivih stvari, osim nekih brutalno protivrečnih teza. Ali je zato epilog teksta zadivljujući i bio bi istinski greh izostaviti ga: „Srbi imaju sto i jednu ubedljivu zamerku za svog predsednika. Ali među njima nije nesposobnost da brani srpske i ruske interese.

Akrobata više i ne sedi na dve stolice nego bukvalno žonglira u ringu s mnoštvom histeričnih veverica, koje čekaju kad će izgubiti ravnotežu. Možda i hoće, naravno uz vaše molitve. Ali za sada, kako pesma kaže, ostavite za sada grehove po strani i cenite lepotu igre.“

Pisac ovog dela izrazito nejasnog žanra, jednači srpske i ruske interese, ali uvodi u ring sa žonglerom nadljudskih moći i histerične veverice. Ostavimo epsku slobodu i poetski iskaz po strani, ali nigde u cirkusima i zabavnim parkovima, ni stvarno ni simbolično nema nastupa cirkusanta sa glodarima. Histerične veverice su potpuno novi alati u obrazlaganju neuporedivih veština akrobate kome je posvećena ova čudesna oda. Nervozni repati glodari u ringu se uzalud nadaju da će veštak izgubiti ravnotežu. Umesto toga valja im da se dive lepoti igre, jer ona ne prestaje. I šta bi drugo, veverice se dive.

Svejedno. Beogradski list Politika (sreda 22. mart) prenosi u celosti tekst o kome je ovde reč. Naslov na prvoj strani glasi: Srbija nije izdala Rusiju zbog retkog talenta.

Naslov, koji u sebi sadrži snažan nacionalni ponos povodom dreserskih, opsenarskih i akrobatskih veština Vladara, čiju su lepotu igre i retke talente razumeli svi osim nas, možda sadrži tajnu o vernosti i izdaji. Tajna je u tome da osim šatre ničega, pa ni tajne nema.

A ispod nje je dreser histeričnih veverica i krotkih reptila, čovek koji to jednostavno ume.

Peščanik.net, 24.03.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)