Fotografije citalaca, Damir Romanov, Sumarice, Kragujevac

Fotografije citalaca, Damir Romanov, Sumarice, Kragujevac

Uvodna napomena Wolfganga Klotza,
bivšeg direktora beogradske kancelarije Fondacije Hajnrih Bel:

Oduvek sam smatrao da knjige Hajnriha Augusta Vinklera „Dugo putovanje na Zapad“ (Der lange Weg nach Westen) o nemačkoj istoriji i „Istorija Zapada“ (Die Geschichte des Westens), prosto vapiju za prevodom na srpski jezik. Ambivalentan odnos srpske kulture prema Zapadu između ostalog je utemeljen i na resantimanu koji nam je poznat iz nemačke istorije. U Srbiji se danas podrazumeva da je Nemačka oduvek bila deo Zapada, a da je nacistički period bio samo privremena „tlapnja razuma“ koja je izrodila neke čudovišne stvari, što nije istorijski tačno. I za nemački odnos prema Srbiji bilo bi dobro da Nemačka u današnjem otporu Srbije prema Zapadu prepozna elemente svog nekadašnjeg otpora – što nikako ne znači da mu treba priznati i dalje važeći intelektualni i politički legitimitet.

Pred vama je govor istoričara H. A. Vinklera (Heinrich August Winkler) u Bundestagu povodom 70 godina od kraja Drugog svetskog rata, 8. maja 2015. Ovaj govor je dokument sam po sebi. Ukoliko on, osim toga, u Srbiji izazove znatiželju nekog izdavača da sazna više iz ovog izvora, onda je njegovo objavljivanje ispunilo i dodatnu svrhu.

***

Gospodine predsedniče,
Gospodine predsedniče Bundestaga,
Gospođo kancelarko,
Gospodine predsedniče Bundesrata,
Gospodine predsedniče Saveznog ustavnog suda,
Dame i gospodo poslanici nemačkog Bundestaga,
Ekselencije,
Dame i gospodo,

U nemačkoj istoriji ne postoji dublji rez od dana čiju 70. godišnjicu danas obeležavamo: 8. maj 1945. godine. On označava kraj Drugog svetskog rata u Evropi, pad nacionalsocijalističkog režima koji je taj rat i pokrenuo, kao i pad Nemačkog Rajha koji je Bizmark osnovao 75 godina pre toga. Dvanaest godina su nacionalsocijalisti grozničavo prizivali nemačko nacionalno jedinstvo. Kada je njihova vladavina propala u paklu bez presedana, bilo je neizvesno da li će Nemci ikada više živeti zajedno u jedinstvenoj državi.

U istorijskom govoru povodom 40. godišnjice bezuslovne kapitulacije Nemačkog Rajha, tadašnji savezni predsednik Rihard fon Vajceker (Richard von Weizsäcker) napomenuo je Nemcima da ne odvajaju 8. maj 1945. od 30. januara 1933. godine – dana kada je predsednik Rajha Fon Hindenburg Hitlera proglasio kancelarom. Ali 8. maj 1945. valjalo je „prepoznati kao kraj stranputice nemačke istorije u kom se krije klica nade u bolju budućnost“.

Stranputica o kojoj Vajceker govori nije počela tek 1933. godine. Veliki deo nemačke elite, pa i celokupnog društva, smatrao je prvu nemačku demokratiju, Vajmarsku Republiku, proizvodom poraza Nemačke u Prvom svetskom ratu, državnom formom zapadnih pobedničkih sila, ne-nemačkim sistemom. U Prvom svetskom ratu su poznati profesori i publicisti idejama Francuske revolucije iz 1789, dakle slobodi, jednakosti, bratstvu, suprotstavili nemačke „ideje iz 1914“: glorifikaciju jake države sa osloncem na vojsci, „zajednicu naroda“ i navodni „nemački socijalizam“. Kada je u proleće 1930. propala vajmarska parlamentarna demokratija i Nemačka ubrzo prešla na poluautoritarni predsednički režim, Hitler je s jedne strane uspešno mogao da apeluje na rasprostranjeni otpor prema zapadnoj demokratiji i, s druge strane, da iskoristi demokratsko dostignuće Bizmarkovog carstva, koje je tada mahom ostalo bez političkog dejstva: opšte i jednako pravo glasa za Rajhstag, koje je od revolucije 1918/19. godine pripadalo ne samo muškarcima nego i ženama.

Izborni uspesi nacionalsocijalista u poslednjoj fazi Vajmarske Republike ne mogu se objasniti bez duge predistorije nemačke uzdržanosti prema zapadnoj demokratiji. Isto važi za Hitlerovu brzo rastuću popularnost posle dolaska na vlast. Ta popularnost je išla dotle da je, prema rečima britanskog istoričara Ijena Keršoa (Ian Kershaw), i sam Hitler najkasnije 1936. počeo da „veruje u mit o sebi“. U Drugom svetskom ratu je „mit o fireru“ doduše dalekosežno poljuljan porazima u borbi protiv Sovjetskog Saveza u zimu 1941/42. i zatim naročito posle poraza kod Staljingrada krajem januara 1943, ali ipak nije zamro. Posle neuspelog atentata na Hitlera 20. jula 1944. taj mit je privremeno čak i obnovljen. Mnogi su poverovali da je Hitler možda ipak u dosluhu sa „proviđenjem“ i da samo on može spasiti Nemačku.

Nemački filozof Ernst Kasirer (Cassirer), koji je u aprilu 1945, nekoliko nedelja pred kraj rata, umro u egzilu u Americi, u svom poslednjem delu „Mit o državi“ Hitlerovu političku karijeru tumači kao trijumf mita nad razumom, i to trijumf kao posledicu duboke krize. „U politici smo uvek na trusnom tlu. Moramo biti spremni na potrese i erupcije. U kritičnim trenucima ljudskog društva slabe racionalne snage koje se odupiru oživljavanju starih mitskih ideja. Tada nastupa vreme mitova. Jer oni nikada nisu pobeđeni. Uvek su tu, vrebaju iz tame i čekaju svoju priliku. Ona se otvara kad druge povezujuće snage društva izgube bitku protiv demonskih mitskih sila.“

Imajući u vidu izlive netrpeljivosti prema imigrantima koje smo proteklih meseci doživeli u Nemačkoj, antisemitske progone i porast nasilja u Nemačkoj i drugim evropskim zemljama, Kasirerove reči postaju zabrinjavajuće aktuelne. One nas podsećaju na istinski nauk nemačke istorije između 1933. i 1945. godine: obavezu da pod ma kojim okolnostima uvažavamo nepovredivost ljudskog dostojanstva svakog pojedinca.

Drugi i ovog puta apsolutni poraz Nemačke u XX veku uzdrmao je samosvest Nemaca drugačije i snažnije nego poraz 1918. godine. Velika većina Nemaca pobedu saveznika u maju 1945. nije doživela kao oslobođenje. Za razliku od naroda kojima je ta pobeda donela slobodu od nemačke okupacije i diktature, „slom“ nacionalsocijalističkog režima za mnoge Nemce je značio i slom njihove vere u „firera“ i nemačku „konačnu pobedu“. Bezuslovnu kapitulaciju Nemačke u početku su kao oslobođenje doživeli samo oni Nemci koji su već pre toga bili svesni zločinačkog karaktera Hitlerove vladavine.

Kada je Privremeni savet Evangelističke crkve u Nemačkoj u oktobru 1945. u „Štutgartskom priznanju krivice“ progovorio o „solidarnosti u krivici“ crkve i naroda, to je i unutar crkve naišlo na široko protivljenje. Neprimerenom potvrdom savezničke teze o „kolektivnoj krivici“ Nemaca naročito se smatrala rečenica: „Zbog nas su mnogi narodi i zemlje doživeli beskrajnu patnju.“

Najužasniji od svih nacionalsocijalističkih zločina protiv čovečnosti, ubistvo oko 6 miliona evropskih Jevreja, u „Štutgartskom priznanju krivice“ se ne pominje konkretno. Proći će decenije pre nego što će u Nemačkoj, zahvaljujući i epohalnim istraživanjima jevrejskih intelektualaca poput Jozefa Vulfa (Joseph Wulf), Geralda Rajtlingera (Reitlinger), Raula Hilberga i Saula Fridlendera (Friedläneder), sazreti saznanje da je upravo holokaust centralna činjenica nemačke istorije XX veka. Istovremeno je narastala i jedna druga spoznaja: Pobeda nad Nemačkom, za koju su se saveznički vojnici, među njima i vojnici Crvene armije, izborili uz najveće žrtve, na neki način je i Nemce oslobodila od njih samih – u smislu šanse da se izbave iz političkih zabluda  i tradicija koje su Nemačku odvajale od zapadnih demokratija.

Kulturno je Nemačka uvek bila zemlja starog Zapada, latinske ili zapadnocrkvene Evrope. Ona je učestvovala u srednjovekovnoj podeli moći, inicijalnom razdvajanju najpre duhovne i svetovne moći, zatim kneževske moći i moći staleža, kao i u procesima emancipacije u ranom novom veku od humanizma preko renesanse do prosvetiteljstva, i suštinski je uticala na njih. Ali presudan deo nemačke elite do duboko u XX vek opirao se nekima od suštinskih posledica prosvetiteljstva: idejama Američke revolucije 1776. i Francuske revolucije 1789, ideji o neotuđivosti ljudskih prava, o suverenosti naroda i ideji predstavničke demokratije. Tek je iskustvo nemačke katastrofe iz perioda od 1933. do 1945. godine, vrhunac nemačke pobune protiv političkih ideja Zapada, polako zaljuljalo temelje tog resantimana. Priliku da izgradi novu i ovog puta funkcionalnu parlamentarnu demokratiju koja bi bila kadra da se sama zaštiti, posle 1945. dobio je svakako samo jedan deo Nemačke: tri zapadne okupacione zone, kasnije Savezna Republika Nemačka, i zapadni deo podeljenog Berlina. Nemci koji su živeli u drugom delu zemlje ostaće još četiri i po decenije uskraćeni za političku slobodu.

Sve veće otvaranje Savezne Republike Nemačke prema političkoj kulturi Zapada i formiranje samokritične istorijske kulture neraskidivo su povezani. Bile su potrebne žestoke naučne, publicističke i političke kontroverze kako bi se ti procesi unapredili. Od velikog je značaja u tom kontekstu bila debata o važnom udelu nemačkog carstva u izbijanju Prvog svetskog rata. Tek postepeno bilo je moguće prevazići i dalje uticajna nacionalno-apologetska tumačenja nemačke istorije i suprotstaviti se rasprostranjenoj sklonosti da se nemački narod vidi kao prva Hitlerova žrtva koja je time oslobođena svake odgovornosti za učinjene nepravde. U međuvremenu „kamenje spoticanja“,[1] spomenici i mesta sećanja u brojnim nemačkim gradovima podsećaju na Jevreje i druge žrtve nacionalsocijalizma – i to ne zbog nekakvih državnih ukaza nego kao deo građanskih inicijativa. Veoma često đaci u školi istražuju istoriju svog mesta u doba takozvanog „Trećeg Rajha“.

Krivično procesuiranje nacionalsocijalističkih ratnih zločina, konkretno Šoe, na nemačkim sudovima veoma se sporo odvijalo, a započelo je postupkom protiv operativnih trupa u Ulmu 1958. godine. Čak 1986. godine vođena je javna rasprava koja je u istorijskim analima Savezne Republike Nemačke zabeležena kao „svađa istoričara“: u pitanju je debata o istorijskom mestu nacionalsocijalističkog pomora nad Jevrejima – genocida koji je britanskog premijera u ratnom periodu, Vinstona Čerčila (Winston Churchill), naveo da u pismu svom ministru spoljnih poslova Entoniju Idenu (Anthony Eden) od 11. juna 1944. zabeleži sledeće: „Nema sumnje da se ovde radi o verovatno najvećem i najstrašnijem zločinu u celokupnoj ljudskoj istoriji, koji navodno civilizovani ljudi krajnje naučnim sredstvima čine u ime velike države i jednog od vodećih naroda Evropa.“

Mnogi Nemci su prešli dug i bolan put pre nego što su bili sposobni da se retroaktivno slože sa ovim sudom nekadašnjeg ratnog protivnika. Ali da nisu bili spremni da se suoče sa neuporedivom čudovišnošću holokausta, pomorom Sinta i Roma, desetina hiljada mentalno zaostalih ljudi kao i nebrojenih homoseksualaca, i sa odgovornošću za najužasnije ratne zločine počinjene u zemljama Evrope koje je Nemačka okupirala i eksploatisala, kako bi Savezna Republika Nemačka ikada ponovo postala uvaženi član međunarodne zajednice?

Naročito je teško bilo milionima izbeglica i prognanih da patnju koju su doživeli sagledaju kao posledicu nemačke politike nasilja i da se pomire sa gubitkom domovine. Ali posle rušenja Berlinskog zida 9. novembra 1989, suštinski simboličnog događaja u mirnim revolucijama u istočnoj i srednjoj Evropi, čija predistorija seže do osnivanja nezavisnog sindikata “Solidarnost” u aprilu 1980. u Poljskoj – nemačko pitanje neočekivano ponovo dolazi na dnevni red međunarodne politike i tada ogromnoj većini Nemaca, pa i prognanima, postaje jasno da će ponovno ujedinjenje Nemačke biti moguće samo unutar granica iz 1945. godine. Drugim rečima: nemačko pitanje moguće je rešiti jedino ako se ujedno reši i jedan drugi problem veka, poljsko pitanje. Upravo to je učinjeno ugovorom „Dva plus četiri“ i nemačko-poljskim pograničnim ugovorom od 14. novembra 1990: To su dva sporazuma kojima je postojeća nemačko-poljska granica na Odri i Lužičkoj Nisi za sva vremena priznata u međunarodnopravno obavezujućoj formi.

Istorijski značaj 3. oktobra 1990. godine, dana kada je Nemačka Demokratska Republika shodno članu 23. Ustava pripojena Saveznoj Republici Nemačkoj, sažeo je Rihard fon Vajceker na svečanosti u Berlinskoj filharmoniji u rečenici: „Došao je dan kada je prvi put u istoriji celokupna Nemačka pronašla svoje mesto u krugu zapadnih demokratija.“

Za razliku od Nemačkog Rajha koji je propao 8. maja 1945, ujedinjena Nemačka je od samog početka bila uključena u nadnacionalne saveze poput Evropske unije i Atlantskog saveza. To je postklasična nacionalna država koja neka od svojih suverenih prava koristi zajedno sa drugim državama unutar Evropske unije kao državne zajednice ili ih je prenela na nadnacionalne ustanove. Nemačka je 1990. postigla ponovno ujedinjenje samo potpunim raskidom sa onim delom svoje političke istorije koji je bio protiv razvoja slobodne demokratije zapadnog porekla. Upravo na tome se zasniva „druga šansa“ Nemačke, o kojoj je u julu 1990. govorio američki istoričar nemačkog porekla Fric Štern (Fritz Stern), rodom iz Vroclava a zbog Hitlera primoran da emigrira.

Suočavanje Nemačke sa vlastitom prošlošću nije okončano i nikada to neće ni biti. Svaka generacija tražiće svoj pristup razumevanju jedne tako protivrečne istorije kakva je nemačka. U toj istoriji postoje mnogi uspesi, i u doba nakon 1945, zbog kojih građanke i građani Savezne Republike Nemačke mogu da se raduju i na koje mogu biti ponosni. Ali prisvajanje te istorije mora uključivati i spremnost da se suočimo sa mračnim stranama prošlosti. Niko od dolazećih naraštaja ne očekuje da se osećaju krivima zbog dela koja su davno pre njihovog rođenja Nemci počinili u ime Nemačke. Ali deo odgovornosti prema vlastitoj zemlji uvek jeste i volja da se istorija te zemlje osvesti u celosti. To važi za sve Nemce, bilo da su njihovi preci živeli u Nemačkoj i pre 1945. ili da su se tek kasnije doselili ovamo. I važi i za one koji su odlučili ili će tek odlučiti da postanu Nemci.

Kada bi Nemci podlegli komformističkom iskušenju da prestanu da se sećaju krivice koju su posle 1933. i naročito u Drugom svetskom ratu svalili na sebe, opet bi se iznova i iznova suočavali sa tim da potomci žrtava odbijaju da zaborave tu istoriju. SS i Vermaht su na mnogo mesta počinili zločine koji se ne mogu izbrisati iz kolektivnog sećanja pogođenih naroda. Tu spadaju i opsada i izgladnjivanje Lenjingrada tokom skoro 900 dana, kada je između 600 i 800 hiljada ljudi izgubilo život, smrt 2,7 miliona (od ukupno 5,7) sovjetskih ratnih zarobljenika, uništenje jevrejskog geta u Varšavi nakon pobune u proleće 1943. i sistematsko rušenje glavnog grada Poljske nakon druge pobune u Varšavi u oktobru 1944. godine.

Toponimi poput Oradura i Lidica u Nemačkoj su poznatiji nego Kragujevac u Srbiji, Distomo u Grčkoj i Marcaboto u Italiji. Ali i ti nazivi, a to je samo nekoliko od mnogih, sinonimi su za masakre čije se posledice osećaju i danas. Ne postoji moralno opravdanje za to da se sećanje na takva zlodela u Nemačkoj ne održava i da se zaborave moralne obaveze koje iz toga proizlaze. Isto važi i za neljudski tretman miliona prinudnih radnika, naročito takozvanih „radnika sa Istoka“ i ponovo posebno Jevreja, za koje je prinudni rad skoro uvek bio put u smrt. Ispod takve istorije se ne može podvući crta.

Pored zaborava, svakako postoji i jedna druga opasnost u odnosu prema najmračnijem poglavlju nemačke istorije: forsirana aktualizacija zbog političkih poena. Kada se Nemačka pridruži pokušajima međunarodne zajednice da spreči preteći genocid ili neki drugi zločin protiv čovečnosti, nije potrebno pozivanje na Aušvic. S druge strane, iz holokausta kao ni iz drugih nacionalsocijalističkih zločina, niti iz Drugog svetskog rata, apsolutno ne proizlazi pravo Nemačke da okrene glavu od aktuelnih zločina u svetu. Zločini protiv čovečnosti koje su nacionalsocijalisti počinili nisu argument kojim bi se opravdalo to da Nemačka stoji po strani u slučajevima kada postoji dobar razlog da se zajedno sa drugim državama angažuje u smislu „responsibility to protect“, odnosno zaštitničke obaveze međunarodne zajednice.

Svaka dnevnopolitički motivisana instrumentalizacija istrebljenja evropskih Jevreja svodi se na banalizaciju zločina. Odgovorno ophođenje sa istorijom ima za cilj da omogući odgovorno delanje danas. Iz toga s jedne strane proizlazi da Nemci ne smeju dozvoliti da ih analiza vlastite istorije parališe. S druge strane, svaki pokušaj da se na osnovu nacionalsocijalizma formuliše posebna nemačka etika vodi u zabludu.

Istovremeno i dalje postoje nemačke obaveze koje su direktna ili indirektna posledica nemačke politike od 1933. do 1945. Na prvom mestu, u tom kontekstu treba napomenuti poseban odnos sa Izraelom i način kako se on razvijao tokom poslednjih pet decenija. Ali i u Evropi nacionalsocijalistički period ima posledice kao prošlost koja nikako da prođe. Nemački Rajh pod Hitlerovim vođstvom nije samo gazio po nacionalnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu brojnih evropskih zemalja. On je paktom između Hitlera i Staljina, napadom na Poljsku i na Sovjetski Savez stvorio i preduslove za podelu Evrope na njen slobodni i neslobodni deo koja će trajati četiri i po decenije. Iz toga proizlazi obavezna solidarnost sa zemljama koje su tek u talasu mirnih revolucija 1989/90. ponovo stekle pravo na unutrašnje i spoljašnje samoopredeljenje.

Dana 21. novembra 1990, oko sedam nedelja posle ujedinjenja Nemačke, u glavnom gradu Francuske potpisana je Pariska povelja. Njom su se sve 34 zemlje članice Konferencije za bezbednost i saradnju u Evropi obavezale da će „izgraditi, učvrstiti i ojačati demokratiju kao jedini oblik vladavine naših nacija“. U trenutku kada se Evropa našla na početku nove ere, zemlje potpisnice, a među njima i Sovjetski Savez, izjasnile su se za mirno rešavanje sukoba. Potvrdile su principe Završnog akta iz Helsinkija, potpisanog 15 godina ranije, među kojima je i uvažavanje teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti, kao i zabrana pretnje silom i njene primene. Ako ijedan datum simboliše konačni kraj drugog posleratnog perioda XX veka, onda je to dan kada je potpisana Pariska povelja, 21. novembar 1990.

Od mnogih nada položenih u smenu epoha od 1989. do 1991. neke su se ostvarile, druge ne. Stari evropski Zapad, podeljen sporazumom „Velike trojke“ sa Jalte – SAD, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza – u februaru 1945, ponovo se spojio. U istočnoj, srednjoj Evropi i na jugoistoku, za razliku od 1918, nije nastala nova „Međuevropa“, privredno, politički i vojno nestabilna zona. Zapravo je većina demokratija te regije u međuvremenu postala deo Evropske unije i Atlantskog saveza. Ali vizija o trikontinentalnom mirovnom prostoru od Vladivostoka do Vankuvera, velikom savezu slobodnih demokratija, nije se ostvarila. Godina 2014. predstavlja dubok rez: aneksijom Krima mimo međunarodnog prava radikalno je poljuljano važenje principa Pariske povelje – a time i evropsko mirovno uređenje s kojim su se tada složili nekadašnji protivnici u Hladnom ratu.

Nemačka je za vreme konflikta u Ukrajini, koji i dalje traje, učinila sve što je u njenoj moći da očuva jedinstvo Evropske unije i Atlantskog saveza. Ujedno je i uz bliske konsultacije sa saveznicima pokušala da u dijalogu sa Rusijom spasi ili ponovo uspostavi što više od one politike konstruktivne saradnje o kojoj su se Istok i Zapad složili posle završetka Hladnog rata. Jednu stvar je pritom trebalo i dalje treba imati na umu, a to je i nauk iz nemačke istorije: Nikada više naši susedi iz južne i srednje Evrope, koji su 1939/40. postali žrtve dvostruke nemačko-sovjetske agresije u okviru pakta između Hitlera i Staljina, a koji su danas naši partneri u Evropskoj uniji i Atlantskom savezu – nikada više Poljska i baltičke republike ne smeju steći utisak da će Berlin i Moskva doneti bilo kakve odluke mimo njih i o njihovom trošku.

Krajem maja 1945, nekoliko sedmica po završetku Drugog svetskog rata u Evropi, Tomas Man, koji je u Prvom svetskom ratu još uvek bio veliki zagovornik nemačkih „ideja iz 1914“, izneo je u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu na engleskom jeziku svoje misli „O Nemačkoj i Nemcima“. U tom govoru, za koji je sam rekao da je „deo nemačke samokritike“, stoji rečenica u kojoj su upečatljivo sažeti rezultati njegovog promišljanja: „Nemci su dozvolili da budu zavedeni tako da na svom urođenom kosmopolitizmu utemelje zahtev za hegemonijom u Evropi, čak i za vladavinom svetom, čime se on pretvorio u svoju suštu suprotnost, u nacionalizam i imperijalizam najnadmenije i najopasnije vrste.“

Hegemonija jedne zemlje nespojiva je sa samorazumevanjem saveza država kakav je Evropska unija. Ujedinjenoj Nemačkoj već i samo zbog broja stanovnika i privredne moći pripada posebna odgovornost unutar Unije za jedinstvo i dalji razvoj te nadnacionalne zajednice. Tome treba dodati i odgovornost koja proističe iz nemačke istorije. To je istorija puna uspona i padova, koja se ne svodi na godine od 1933. do 1945. i koja nije nužno vodila do Hitlerovog dolaska na vlast, ali ipak jeste omogućila taj događaj i njegove posledice. Suočavanje sa tom istorijom predstavlja oboje: i evropski imperativ i zapovest prosvećenog patriotizma. Da citiramo reči trećeg saveznog predsednika Gustava Hajnemana (Heinemann) iz govora prilikom inauguracije 1. jula 1960: „Neke otadžbine su teške. Nemačka je jedna od njih. Ali je to naša otadžbina.“

Heinrich August Winkler, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 08.05.2015.

Prevela Jelena Pržulj

Peščanik.net, 17.05.2015.

———–    

  1. „Kamen spoticanja“ (Stolpersteine) je umetnički projekat Guntera Demniga u okviru koga se u trotoare nemačkih i evropskih gradova ugrađuju pločice sa podacima o žrtvama holokausta. (prim. prev)