Fotografije čitalaca, Saša Đorđević
Fotografije čitalaca, Saša Đorđević

Odnedavno imam problem da kažem ko sam. Na pitanje da li sam Rus ne mogu da odgovorim sa da ili ne. Moji preci su Ukrajinci iz Zaporožja, Jevreji iz Litvanije i Grci i Nemci sa Krima; govorim ruski, u Moskvi sam završio srednju školu i jedan od mojih predaka o kome ne znam gotovo ništa je imao rusko prezime. Da li to znači da sam Rus?

Sve do „ruskog proleća“ i pojave takozvanog „ruskog sveta“ u nacionalističkoj mašti, bilo mi je nekako svejedno. Reč „Rus“ ima različita i donekle suprotstavljena značenja u zavisnosti od toga da li se koristi u Rusiji ili izvan nje. Današnju ideju rusizma proizvela je sovjetska nacionalna politika naglašavajući jezik i izlazeći u susret pragmatičnim potrebama sovjetske uprave. Tu upravu karakterisali su nedoslednost i bizarna hijerarhija prema kojoj su neki narodi imali status državnih nacija, a neki manjina koje opet imaju sopstvenu autonomiju. Neki, opet, uopšte nisu bili vredni pomena. Neke etničke grupe bile su privilegovane, a druge diskriminisane. Svaki građanin bio je dodeljen nekoj etničkoj grupi, što je trebalo da se navede u svakom službenom prevodu. Ko je mogao, upisivao se kao Rus.

Sovjetski Savez je svakoj važnijoj etničkoj grupi dao jednu teritoriju i jedan jezik. Ruski jezik i narod je trebalo da tu zajednicu povežu u jedinstvenu celinu. Svi su imali svoju teritoriju izuzev Rusa. Oni su svuda bili kod kuće. Ceo Sovjetski Savez bio je njihova nacionalna država. Reč „Rus“ se odnosila na sovjetskog čoveka bez posebnih obeležja, na čoveka koji nema neobično ime, ni kose oči, ni kukasti nos i koji govori ruski. Taj konstrukt se posle raspada Sovjetskog Saveza zadržao u Rusiji, dok je u novoosnovanim državama doživeo transformaciju. Preživeo je samo ruski jezik.

U Rusiji živi 113 miliona ljudi koji sebe smatraju Rusima i 130 miliona ljudi kojima je ruski maternji jezik. Izvan Rusije se ruskim kao maternjim jezikom služi oko 50 miliona ljudi. Oni žive u Ukrajini, Belorusiji i Kazahstanu, ali i u baltičkim državama i drugim evropskim zemljama. Koliko njih sebe smatra Rusima nije lako utvrditi. Iz vizure ruske vlade, koju dele i mnogi ruski građani, svi su oni Rusi i Rusija na njih polaže određeno pravo i računa na njihovu bezuslovnu ljubav. Ruski zvaničnici ove ljude nazivaju „zemljacima“, nezavisno od toga gde žive i šta misle o Rusiji

Rusi nikako ne mogu da shvate kako je to narod Ukrajine koji govori ruski većinski privržen svojoj zemlji, a ne Rusiji. I odnos prema ukrajinskom jeziku nikako nije neutralan. Iako su oba jezika veoma bliska, njihovi egzistencijalni okviri su krajnje različiti. Ruski jezik se razvijao u pravcu homogenizacije, pa se tako od Vladivostoka do Sankt Peterburga govori manje-više isto. Ukrajinski se, naprotiv, odlikuje velikim brojem dijalekata. Od vremena Katarine Velike ruski je kao jezik kulture, nauke i obrazovanja doživeo veliki napredak, dok je ukrajinski u nekim periodima bio i zabranjivan.

U zapadnim oblastima Ukrajine, koje su pripadale Austrougarskoj monarhiji, nije bilo direktnog potiskivanja jezika, ali su se i tamo o njemu brinuli isključivo entuzijasti. Kratke periode napretka uvek su pratile decenije rusifikacije ukrajinskog jezika. Regionalno obojeni ruski koji se govori u Ukrajini važi za iskvareni jezik. Predrasude postoje i u ruskoj literaturi, od Puškina, preko Bulgakova, do Nabokova i Brodskog. Prema tim predrasudama, ukrajinska kultura nije ništa više od folklora, ukrajinski nije pravi jezik, a Ukrajinci nisu pravi narod. Oni koji se drže ukrajinskog jezika i Ukrajine, čine to iz čiste arogancije, a oni koji sebe nazivaju Ukrajincima, iako govore ruski, naročito su pokvareni i nije ih malo. Prema anketama, svega 20-ak odsto stanovnika Ukrajine sebe smatra Rusima, a skoro polovini stanovnika Ukrajine ruski je maternji jezik.

Ovaj nesklad je ključ za razumevanje modernog ruskog identiteta. Šta je u glavama ukrajinskih građana kada sebe nazivaju Rusima? Šta ih razlikuje od Ukrajinaca kojima je ruski maternji jezik? Neki od njih su možda i došli iz Rusije. Ali većina ih se deli po tome što jedni vide Rusiju kao realnu državu, dok drugi veruju u imaginarno i u svakom smislu bezgranično carstvo svih Rusa. U tom carstvu Ukrajina je samo jedna provincija, a njena nezavisnost istorijska anomalija.

Raspad Sovjetskog Saveza je počeo proglašenjem nezavisnosti Estonije 1988. godine. Dve godine kasnije nezavisnost su proglasile i Letonija i Litvanija. Svako ko je tada posetio ove sovjetske republike video je da je samo pitanje vremena kada će one ostvariti punu nezavisnost. Umesto da pregovara o uslovima za istupanje iz Sovjetskog Saveza, sovjetsko rukovodstvo je rešilo da uguši proteste. Pritom je broj građana koji govore ruski u Estoniji i Letoniji toliko veliki da je pitanje da li su oni uopšte manjina. Konačno, niko ne govori o Valoncima kao manjini u Belgiji ili o Francuzima kao manjini u Švajcarskoj. Ipak, ruski u novonastalim državama nije priznat kao službeni jezik.

Posle puča 1991. godine većina nekadašnjih sovjetskih republika je sledila baltičke zemlje. Tako su građane koji govore ruski svesno gurnule ka Moskvi. Umesto da postanu moderne nacije ravnopravnih građana, postsovjetske države su državnost izgradile na nacionalnim narativima ignorišući realno stanje stvari. U njima je došlo do izvrtanja sovjetske hijerarhije. Ruski je postao podređeni jezik, a oni koji su ga govorili više nisu bili vladari; nad njima se sada vladalo. Potiskivanje ruskog i ustoličenje jezika novonastalih nacija izgledalo je u početku kao put ka emancipaciji od Moskve. Vremenom je postalo jasno da se tako postiže upravo suprotno. Ruska vlada je činila malo da pomogne svojim takozvanim zemljacima. Umesto toga, iskoristila je tenzije za svoje političke ciljeve, dok su nove države svoje ruske građane prepustile uticaju bivše metropole umesto da ih vežu za sebe. Deca koja govore ruski u tim državama, u školama uče da je Moskva bivši glavni grad njihove države. Ovakvo stanje stvari nije rezultat ruske kulturne politike, već neuspeh novonastalih država.

Neophodna je nova evropska politika prema Rusiji. Krajnje je vreme da shvatimo da ruski jezik nije isključivo vlasništvo Rusa; to je postkolonijalni jezik poput engleskog ili španskog. Nije svako ko govori ruski Rus. U Ukrajini se to bolje vidi nego drugde, ali i tamo se politička elita drži starih predrasuda. Belgiji je po osnivanju trebalo 150 godina da flamanski izjednači sa francuskim. Države postsovjetskog prostora nemaju toliko vremena. Mnogi njihovi građani koji govore ruski neće zaboraviti svoj jezik, niti će nestati ili otići u Moskvu. Političko i društveno uvažavanje ruskog jezika je pitanje evropske sigurnosne politike i opstanka mnogih država. Tek kada Rusi sa ukrajinskim, estonskim i letonskim pasošima postanu Ukrajinci, Estonci i Letonci koji govore ruski, nastaće novi ruski svet. Taj ruski svet će onda postati sinonim za sve zemlje u kojima se govori ruski i u čijim školama se čitaju Puškin i Gogolj, i neće se više odnositi na sferu uticaja Moskve, borbe na istoku Ukrajine, srušene avione i aneksiju moje domovine – Krima.

Autor ovog teksta, Nikolai Klimeniouk, rođen je 1970. na Krimu. Studirao je anglistiku, američke studije i dramaturgiju na Univerzitetu Freie u Berlinu i slavistiku na Univerzitetu Humbolt. Od 1996. piše o kulturi i politici. Bio je urednik magazina „Forbes Russia“, moskovskog državnog magazina „Bolschoi Gorod“ i nezavisnog online magazina „PublicPost.ru“ koji je u junu 2013. ugašen pod političkim pritiskom i skinut sa interneta. Od 2014. živi u Berlinu.

Frankfurter Allgemeine Zeitung, 21.02.2015.

Preveo Novak Guslov

Peščanik.net, 13.05.2015.

UKRAJINA