Razgovor sa Wolfgangom Streeckom vodili Ralph Bollmann i Rainer Hank

 
Gospodine Streeck, već decenijama analizirate kapitalizam. Koja vam je njegova omiljena faza?

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka smo sa optimizmom, kakav je danas nezamisliv, gledali u budućnost. Zajedno sa John Maynard Keynesom, najvećim teoretičarem toga vremena, verovali smo da preraspodela životnih šansi odozgo na dole može da unapredi ljudski život i doprinese ekonomskom rastu.

Ali i tada su levičarski sociolozi smatrali da se kapitalizam nalazi pred slomom.

Njihov stav je bio sledeći: kapitalizam neće moći da zadovolji očekivanja u pogledu napretka čovečanstva, od čega direktno zavisi njegov legitimitet. Tada se u sindikatima i među socijaldemokratima raspravljalo o tome da li je cilj oslobađanje u radu ili oslobađanje od rada. U svakom slučaju trebalo je ostvariti makar jedno od to dvoje.

Pod pretpostavkom da će bezgranični ekonomski rast finansirati sam sebe?

Ne, već pod pretpostavkom da smo zauzdali kapitalističku ekonomiju i da smo je pretvorili u kontrolisanu mašinu za stvaranje blagostanja. Zato se legitimnim i krajnje racionalnim činio stav da politika treba u potpunosti da „iscrpi izdržljivost ekonomije“, da citiram jednog političara iz SPD-a. Smisao ekonomije je omogućavanje boljeg života svima. Verovali smo da ćemo kapitalističkog tigra pretvoriti u kravu muzaru. Nešto kasnije tigar je odbio da živi u štali.

Prostor za preraspodelu postajao je sve uži, jer je nagli posleratni ekonomski rast polako isčezavao.

Stvari nisu baš toliko proste. Očekivani profiti od kapitala, usled sve dužeg životnog veka u Evropi i Americi, bivali su sve manji. Počela je duga borba za preraspodelu bogatstva. Od polovine sedamdesetih došlo je do porasta nejednakosti u svim zapadnim zemljama.

Ali su se povećavala i socijalna davanja, a sa njima i državni budžeti.

Prvo je došla nezaposlenost, a tek onda kao njena logična posledica i porast socijalnih davanja. Od toga niko nije imao koristi. U SAD su od sedamdesetih godina realne zarade stagnirale, a porodični dohodak je uvećavan samo zato što su se i žene u većem broju uključile na tržište rada.

U tome ne vidite nikakav napredak?

Šta znači napredak? Propaganda tvrdi da prodavačica u Lidlu ima „karijeru“. To je naravno besmisleno. Sa druge strane i marksisti 19. veka su veoma dobro znali da uključivanje u novčanu ekonomiju istovremeno i oslobađa i porobljava. U svetu u kome je novac pretpostavka autonomije pojedinca, lični dohodak je simbol zadobijanja slobode. U novčanoj ekonomiji je ekonomski pritisak zamenio društvene stege predmodernog poretka. Time je otpočeo novi sukob koji je postavio nova pitanja o moći i društvenom poretku.

Na sve ovo gledate negativno, pa imate li kakvo rešenje?

Dok se kejnzijanski posleratni poredak polako urušavao, pre svega zbog toga što je kapital pobegao iz svog kaveza, države su isporobavale razna rešenja. Počelo je sa inflacijom tokom 70-ih, koju je 80-ih i 90-ih sledilo zaduživanje države. Kada su granice tih rešenja dostignute, mnoge zemlje su olakšale privatno zaduživanje kao zamenu za stagnirajuće dohotke. Sva ova rešenja bila su samo privremene hitne mere.

Dakle SPD i Zeleni su u pravu kada kažu da samo treba da povećamo poreze?

Time bismo mogli da okončamo fiskalnu krizu i zadovoljimo potrebu za javnim investicijama. Značajan deo trenutne zaduženosti država može se zaista pripisati tome što je otpor plaćanju poreza posle godina inflacije znatno porastao, kao i tome što su u globalnoj ekonomiji mogućnosti izbegavanja plaćanja poreza daleko veće nego ranije. Sa druge strane, mnoge javne usluge građani sada plaćaju iz sopstvenog džepa, dok se druge državne usluge privatizuju. Građani su prinuđeni da zaključuju ugovore sa privatnim penzionim fondovima, jer im državne penzije više nisu dovoljne za pristojan život. Oni sve više rade za stagnirajuće dohotke. A onda bi trebalo još da plate i veće poreze.

Da li su možda naše stagnirajuće zarade cena za uspon i povećanje blagostanja Kineza i Brazilaca?

Kojih Kineza i Brazilaca? Svih, ili samo nekolicine? Problem preraspodele nije nestao. To što je poljoprivredu zamenila industrija a robnu razmenu novčana ekonomija, samo je prvi korak. Sledeći i verovatno najvažniji korak je političko organizovanje i oblikovanje industrijskog društva kroz izgradnju sistema socijalnog osiguranja i društvene solidarnosti. I u Engleskoj se u19. veku nije sve završilo sa paklenim fabrikama Mančestera, kako ih je Engels nazivao, i to pre svega zahvaljujući socijalistima i sindikatima.

Slična očekivanja bila su ugrađena i u temelje evropskog ujedinjenja: ekonomska integracija je trebalo da postepeno iznedri i političku i socijalnu koheziju.

To se završilo dramatičnim neuspehom. Devedesetih se u Briselu govorilo o „socijalnoj dimenziji“ evropske istorije. Jacques Delors je verovao, ili je makar govorio da je evropska socijalna država neizbežna posledica zajedničkog tržišta. Sindikati su mu poverovali. Ali na kraju su ostale samo četiri osnovne slobode.

Mogu li nacionalne države da odbrane socijalnu državu?

Nisam siguran. U poslednjih dvadeset godina smo videli da niti je nacionalna država bila u stanju da brani socijalnu državu, niti je socijalna država nastala na evropskom nivou. Problem je u tome što na nadnacionalnom nivou nismo ni pokušali da stvorimo ono što smo izgubili na nacionalnom.

Mnogi levičarski intelektualci se zato još odlučnije zalažu za evropsku socijalnu državu.

Uprkos tridesetogodišnjem iskustvu. Za to je zaista potrebna velika hrabrost.

Evro smatrate greškom?

Evro je izrazito neoliberalno obojen. Isključivanjem devalvacije nacionalnih valuta praktično smo uveli međunarodni zlatni standard. Time smo demokratske vlade lišili mogućnosti da „konkurentnost“ svoje zemlje brane političkim intervencijama na „slobodnom tržištu“. Sada im ostaje samo unutrašnja devalvacija koja se ogleda u smanjivanju zarada i pogoršanju radnih uslova. Politika se isključuje ili se svodi na sprovođenje „tržišnih zakona“, pri čemu su mali ljudi uvek na gubitničkoj strani.

To da je evro navodno neoliberalni projekat ne znači baš ništa. Većina liberalnih ekonomista je bila protiv uvođenja evra.

Iza uvođenja evra stajali su različiti interesi. Nemci su svoje automobile zemljama juga Evrope želeli da prodaju po čvrstom kursu. Francuzi su verovali da će time omekšati nemački čvrsti valutni režim. Zemlje juga su se nadale nižim kamatama. Neoliberali, na primer oni u Italiji okupljeni oko Banco d’Italia i milanskog ekonomskog fakulteta Bocconi, smatrali su da će uz pomoć evra depolitizovati tržišta i staviti tačku na političke ustupke, naročito one prema sindikatima, jer će države biti primorane na takozvane strukturne reforme, time što će im se oduzeti devalvacija kao sredstvo intervencije na tržištima. Mnogi nemački ekonomisti iz Bundesbanke nisu bili uvereni u ispravnost ovog scenarija, pa su bili protiv uvođenja evra.

Koje su vaše preporuke za izlazak iz krize?

Postoje problemi za koje ne postoji rešenje. Poznati predlozi za reparaciju ne funkcionišu, jer niti je unutrašnja devalvacija na jugu sprovodiva u praksi, niti su to za opstanak unije neizostavna transferna plaćanja sa severa.

Dakle napolje iz monetarne unije, kako to zahteva i Alternativa za Nemačku (AfD)?

Oni su svakako realniji od naših mejnstrim ekonomista, koji veruju da jugu mogu da nametnu severnjački režim konsolidacije budžeta i to tako što će iz donošenja odluka isključiti lokalnu politiku i birokratiju. AfD je svesna koliki bi mogao da bude račun za očuvanje monetarne unije i ne želi da ga plati. Meni je važno da zemlje juga poštedimo decenijskog nadzora zbog nametanja neoliberalnih reformi, što bi moglo da ima katastrofalne posledice po odnose među evropskih narodima.

Znači vi podržavate zahteve za ukidanjem evra?

Bilo bi fantastično kada bismo zajedno sa kontrolama kretanja kapitala u monetarne odnose između evropskih ekonomija ugradili i minimum regulisane fleksibilnosti. To bi doprinelo i modernizaciji ekonomija juga Evrope, jer bi im devalvacija valute produžila a time i olakšala tranzicioni period. Meni bi lično bile simpatične i posledice ove veće fleksibilnosti. Srednji slojevi juga Evrope bi bili u nezgodnoj poziciji jer bi mogli da priušte samo Fiatove automobile, ali bi to pomoglo radnicima Fiata.

Vi ste levičarski disident. Većina levičara, koji su ranije Evropsku uniju kritikovali kao neoliberalni projekat, danas zagovaraju dublje integracije.

Videćemo koliko će to da traje. Primetio sam da su Oskar Lafontaine i Sahra Wagenknecht (vodeći političari partije Die Linke) napustili tabor evrofundamentalista, i to sa dobrim razlozima.

Ukoliko ste vi, Lafontaine i Wagenknecht u pravu, zašto je onda većina levičara ipak za evro?

Nemački kejnzijanci su u dubini duše pripadnici sindikata metalskih radnika, IG Metal, kojima zbog evra prilično dobro ide. Međutim, oni iz sindikata radnika u uslužnim delatnostima, Verdi, stvari posmatraju malo drugačije. Mi kroz razne programe za spas evra u stvari plaćamo ulaznu kartu za našu robu na tržišta zemalja juga. U pitanju je karta koja se plaća iz džepova poreskih obveznika pri sve regresivnijem oporezivanju. To znači da čistačica snosi troškove dobro plaćenih poslova u Deimleru, kojih uprkos tome ima sve manje, a razlog je sve veći broj privremenih radnih ugovora i u automobilskoj industriji.

Zvučite kao da su vas duge godine proučavanja kapitalizima pretvorile u ogorčenog pesimistu?

Ključni događaj je bila finansijska kriza 2008. kada smo videli da više ništa nije sigurno – ni država, ni socijalni sistemi, ni valute. Osamdesetih su nadu izgubili i oni koji su se, uprkos levičarskim teorijama o krizi, čvrsto držali ideje o upravljačkim sposobnostima politike. Pa su nas uveravali da i nije tako loše kada su tržišta prepuštena samoregulaciji. U to nikada nisam poverovao. Ali kada svi u to veruju, šta čovek može da uradi? Onda su tržišta zakazala i niko više ne može da kaže da se to neće ponoviti ili na šta sada da se oslonimo posle euforije o samoregulisanju. Valjda imam pravo da se ponekad zbog svega toga osećam loše.

 
Wolfgang Streeck je direktor Max Planck instituta za društvena istraživanja i profesor sociologije na univerzitetu u Kelnu.

Frankfurter Allgemeine Zeitung, 11.08.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 18.08.2013.