Jutarnji list od prošle subote objavio je zavidan broj interesantnih priča i informacija.

Recimo, tu je reportaža preko dviju novinskih stranica s naslovom „Fran (6) će do punoljetnosti imati 10 tisuća eura na računu zahvaljujući pametnom potezu njegove majke“. Franova majka je „Matea (35)“, što saznajemo već iz podnaslova, a u reportaži – opremljenoj fotografijama obitelji koje se opuštaju u prirodi, snimljenih s leđa, tako da nikome ne vidimo lice – još nekoliko brižnih majki različitih dobi opisuju potpisanoj novinarki način na koji vode računa o financijskoj budućnosti svoga podmlatka. U dnu desne stranice sitnim, jedva vidljivim slovima stoji obavijest: „Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Nativ Ad studija Hanza Medije i Raiffeisen mirovinskih fondova.“

Malo dalje, tu je preko jedne stranice intervju koji nosi naslov „Intervju: Josip Škorić, predsjednik uprave Hrvatskih cesta“, uz dopadljivu fotografiju intervjuiranog. Ovaj, pak, dok mu „novinar“ usrdno nabacuje adekvatna pitanja, niže podatke o neviđenim uspjesima firme kojom rukovodi. Na primjer da će „Hrvatske ceste do kraja 2023. u potpunosti provesti 22 ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava ukupne vrijednosti 277.839.300,07 eura“, što je, logično, istaknuto u podnaslovu. U uglu stranice stoji sitna obavijest: „promo“.

Malo dalje, preko jedne stranice prostire se članak iz čijeg nadnaslova saznajemo da „KB Dubrava provodi šest velikih projekata“, dok nas naslov obavještava o kojim je projektima riječ: „Stiže vrhunska oprema s ponajboljom tehnologijom za poboljšanje kvalitete dijagnostike i liječenja naših bolesnika.“ Također smo informirani, što preko izjava nadležnoga rukovodnog kadra, što preko podataka koje je prikupio „reporter“, da se „projekti financiraju iz EU, a učinak će se vidjeti i na sigurnijem radu zaposlenih“. U uglu stranice otisnuta je riječ „promo“.

Malo dalje, preko pola stranice ide tekst opremljen s nekoliko fotografija i naslovom „Grad Osijek među rekorderima po povlačenju novca iz fondova Europske unije“. U članku se ne pojašnjava koji su ostali rekorderi u dotičnoj disciplini, niti pak kako je Osijek pozicioniran u odnosu na druge rekordere, ne znamo ima li tih rekordera pet ili dvjesto šezdeset pet, no „novinar“ bezuvjetno vjeruje na riječ gradonačelniku Ivanu Radiću koji tvrdi da se radi o rekordnim rezultatima, odnosno da je zahvaljujući njegovu mudrom vodstvu grad izložen procvatu, progresu i općem blagostanju. U uglu stranice stoji „promo“.

Malo dalje, preko cijele stranice raširio se članak s naslovom „EU sredstvima do ravnomjernog razvoja i veće kvalitete života građana Dubrovnika“. O većoj kvaliteti života građana Dubrovnika ne svjedoče građani Dubrovnika, već „novinara“ u to uvjerava gradonačelnik Mato Franković, koji se u rečenu kvalitetu razumije bolje od njih, napominjući kako je „izgradnjom kanalizacijskog sustava Lopuda započet niz kapitalnih ulaganja u komunalnu infrastrukturu Elafita“, što je, logično, izdvojeno u podnaslov, tik ispod sličice gradskog čelnika. A u uglu stranice sitnim je slovima odštampano „promo“.

Malo dalje, preko jedne stranice ide štivo čiji nas naslov obogaćuje spoznajom da se „Osječko-baranjska županija intenzivno razvija europskim novcem“. Nije dakle samo grad Osijek među rekorderima u crpljenju europskih fondova, nego cijela županija bilježi šampionska postignuća, samo što nas kroz taj trijumf, umjesto gradonačelnika Radića, ovdje vodi župan Ivo Anušić, dok „novinar“ kima glavom i strpljivo bilježi. Primjerice: „Do sada je na području županije realizirano 1,7 milijardi vrijednih projekata“, što je, logično, smješteno u podnaslov. U uglu stranice stoji „promo“.

Ovome nizu interesantnih priča i informacija ne treba dodavati regularnu (i prilično obilnu) oglasnu građu koju uplaćuju vladine institucije i poduzeća u državnom vlasništvu, jer ona formom ne simulira novinske tekstove – samo u subotnjem broju Jutarnjeg lista, tako, po stranicu su zakupili Jadrolinija i Ministarstvo gospodarstva & održivog razvoja – no svakako bi valjalo pribrojiti prilog od 15-ak stranica povodom „10 godina u EU“, gdje su renomirana pera medijske kompanije, iz različitih uglova, sročila impresivnu količinu ditiramba Europskoj uniji kao takvoj i europsko-hrvatskoj fuziji kao konačnom ostvarenju nacionalne sreće.

Jedva može biti sumnje da je materijal financijski ispomognut nekim od grantova kojima birokrati iz Bruxellesa i Zagreba stimuliraju širenje legendi o „europskim vrijednostima“ i sličnim himerama, mada se to nigdje ne navodi. Što je, naposljetku, šteta, jer je uredništvo dnevnika čitatelje lišilo potencijalno interesantne informacije, kakva se u slučaju gradova, županija, bolnica ili cestovnih poduzeća tretira kao udarna i ima naslovnu snagu. Recimo: „Povukli smo toliko i toliko sredstava iz europskih fondova da promoviramo povlačenje sredstava iz europskih fondova.“

(Lani je, ilustracije radi, Jutarnji sredstvima Europske komisije realizirao projekt naziva „EU smo mi“, štancajući tekstove s ciljem „boljeg razumijevanja kohezijske politike EU“, što spominjem jedino zbog toga da bih starije čitatelje podsjetio na parolu naše mladosti: „Tito, to smo svi mi.“)

U svakom slučaju, uklonimo li plaćeni propagandni sadržaj, od subotnjeg Jutarnjeg lista ostaje tek nešto više od ništa. Bilo bi i praktično i vjerodostojno da se najčešće ponavljana riječ – „promo“ – umjesto što je očajni grafičari na svakoj drugoj stranici nastoje što efikasnije prikriti, istakne uz zaglavlje novina i definira kompletnu informativnu ponudu. To bi već opasno zamirisalo na istinu: „Jutarnji list – promo“.

Nije, dakako, problem u marketingu, nego u marketingu koji se lažno izdaje za novinarstvo, nastojeći da oglasi sadržajno i vizualno što više nalikuju žurnalističkom uradcima („intervju“, „reportaža“, „članak“), mada bi po prirodi stvari ovi trebali biti u uzajamnom neprijateljstvu. Toksični učinak je dvostruk, jer se (pod a) čitatelji pokušavaju obmanuti sitnopiljarskim trikovima, dok se (pod b) takvim postupcima ponižava i nepovratno destruira profesija zbog koje informativni mediji navodno postoje.

Međutim, čini se da je razlog njihova postojanja ipak drugi, tako da ni spomenuta destrukcija nije slučajna. Sve upućuje na to da prioriteti medijske industrije i prioriteti (da ne kažemo ideali) novinarske struke ne samo što nisu usuglašeni, već postaju izravno sukobljeni, pa i rasplet poprima dekadentnu aromu – da oni koji su po logici svoje profesije pozvani informirati javnost postaju balast u procesu informiranja javnosti.

Štos je, razumije se, u brisanju razlike između informiranja i propagande. A kada je tako, budućnost je trasirana udruženim djelovanjem kapitalističkog tržišta, kapitalističke države i kapitalističke mimikrije: što više informiranja, to manje novinarstva. Ili, u fatalističkoj verziji: da bi informativni mediji mogli opstati, profesionalno novinarstvo mora nestati.

S druge strane, ako već tako stoje stvari, ako je prostituiranje žurnalizma uzelo tolikog maha i postalo samorazumljivo, čovjek se pita zbog čega sve to kurvanje nije do kraja dosljedno, nego se zbog sluganskog mentaliteta gubi značajan dio prihoda? Kada marketing nastupa preobučen u novinarstvo, zbog čega novinarstvo ne bi preuzelo protokole marketinga, tako da se – na primjer – konferencije za štampu vladajućih političara naplaćuju korisnicima govornice?

Jer razlika između novinarstva i propagande, istina, ubrzano nestaje, no ona između politike i propagande je nestala odavno. Zašto bi, dakle, Andrej Plenković, obraćajući se novinarima sedam puta dnevno, besplatno dobivao ono što gradonačelnici Osijeka i Dubrovnika moraju platiti?

Tim više što se cjelokupni sadržaj Plenkovićeve politike sastoji od neumjerena hvaljenja vlastite politike, i to godinama, a zadnjih mjeseci naročito intenzivno. Čovjek juri od mikrofona do mikrofona – iznureni izvjestioci već ga dočekuju uzdahom: Ecce promo! – i ima pune ruke posla aplaudirajući svojim grandioznim uspjesima. Moglo bi se reći da je hrvatski premijer toliko okupiran samopromocijom da ne uspijeva učiniti ništa od onoga čemu izriče laude.

Zar to, s obzirom na nove prakse medijske distribucije, ne bi trebalo imati svoju tarifu? Sto eura po glavi izvjestioca? Godišnji ugovor za kompaniju? Plus porezne olakšice?

Dok se to ne desi, treba čitati novine i uz pomoć sitnih „promo“ signala slijediti suicidalni razvoj jedne profesije, nagon prema smrti izražen reklamnim jezikom. Sve se odvija takoreći prirodno, bez buke i pompe. Subotnji Jutarnji list zoran je primjer novinarstva koje puca sebi u glavu, a ne događa se ništa, jer je ova već duže vrijeme prazna.

Novosti, 07.07.2023.

Peščanik.net, 08.07.2023.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.