Na osnovu zajedničkog istraživanja The Wall Street Journal and The Heritage Foundation iz Vašintona, Srbija zauzima izuzetno nisko, 109. mesto, od 179 rangiranih zemalja sveta, i 37. od 43 evropske zemlje, u domenu ekonomskih sloboda. Povoljnije stanje ustanovljeno je Bocvani, Albaniji, Mongoliji, Namibiji, Kazahstanu, Burkini Faso, Svazilendu, Keniji, Tanzaniji, Gani, Kambodži i Zambiji. U tom smislu Srbija se više ne može hvaliti ni kako je ponovo zauzela lidersko mesto u pokretu nesvrstanih. I u tom okruženju je samo osrednja.

Da bi se pokrenuo biznis u Srbiji je potrebno potrošiti oko 23 dana, u poređenju sa svetskim prosekom od 38, a za licencu za poslovanje  savladati oko 18 procedura i 225 dana, s visokim troškovima. Izuzetno je visoka potrošnja državne administracije, gotovo polovina BDP. Visoka je inflacija, vlada kontroliše cene važnih roba i usluga, i brižljivo čuva monopole u telekomunikacijama i energetskom sektoru. U izveštaju se sudski sistem ocenjuje kao koruptivan i neefikasan, sudije kao nedovoljno obučene i slabo plaćene.

Na nedavno objavljenoj listi američkog nedlejnika Forbs Srbija je zauzela 82. mesto na listi od 127 zemalja koje su rangirane prema uslovima za poslovanje. Danska je, drugi put uzastopno, proglašena najboljom državom za biznis, drugo mesto dobile su SAD, treće Kanada. Prema ovoj listi Makedonija je na 51, Crna Gora na 74, Albanija na 77, Hrvatska na 50, a Slovenija na 36. mestu. Među prvih deset najprivlačnijih zemalja za biznis su i Britanija, Švedska, Hong Kong, Australija, Novi Zeland i Norveška.

U Srbiji nakon 2000. ni u jednom trenutku nije postojao većinski, jasan i odlučan politički dogovor o potrebi unutrašnje transformacije koja bi obezbedila vladavinu prava, toleranciju u javnom političkoj sferi i razvoj zasnovan na otvorenom, slobodnom tržištu i privatnoj inicijativu, podrazumevajući korporativnu. Ekonomska i politička emigracija iz Srbije vodila je u zajednice u kojima dominiraju protestantska etika i duh kapitalizma. Na drugoj strani sveta, liberalizacija viznog režima s Rusijom nije otkrila tendenciju iseljavanja, bilo da je ekonomski ili politički motivisano.

U prevodu na diskurs mržnje i primitivizma koji se u poslednje dve decenije zapatio u medijima, institucijama i školskom sistemu, radni i biološki viškovi Srbije pokazuje težnju da se izlivaju u okrilje „zločinačke NATO alijanse“. Redovi pred NATO ambasadama potvrđuju da zvanična propaganda ne uspeva da odvrati one koji postaju slobodni i zbog gubitka svake alternative. Ali su vapaji za evropskim platama, delotvornom socijalnom i zdravstvenom zaštitom, vladavinom prava, uređenjem administracije i javnih službi, u šizofrenoj kontradikciji s političkim opredeljenjem koje je većinski antievropsko, zasnovano na tribalnom kolektivizmu i nasilju, od ratne agresije do ubistava vojnika u kasarnama i vandaliziranja gradova. Dve radikalske stranke i DSS verovatno će imati većinu u Zemunu, i nije važno u kojoj je meri taj konglomerat ljudskih sudbina tipičan uzorak koji vredi za Srbiju u celini.

Stanje Srbije je takođe posledica grešaka američke i evropske politike. O tome nisam želeo da pišem protekle nedelje, kako se time ne bih pridružio horskom graktanju javnih i anonimnih političkih lešinara. NATO intervencija nije doprinela padu zločinačkog režima, a ogromne ljudske žrtve i suvišna materijalna razaranja u dugom trajanju kontaminirali svest i mentalitet. Na Kosovu nije zaustavljena humanitarna katastrofa, naprotiv. Nejasan dogovor o budućem državnom okviru postao je osnovica novim političkim sukobima i radikalizaciji na obe strane. Misija UN je u svakom smislu neuspešna. Srpskom manjinom, koja je time ljudski i politički obezvređena, jednako manipulišu i diskriminišu je Priština i Beograd.

Ako je Srbija od njih od bilo kakve važnosti, za EU i SAD otvaraju se pitanja koja su najmanje zanimljiva. Da li je predlog Nemačke da se odloži integracija Zapadnog Balkana nastavak politike koja je podržala jugoslovensku dezintegraciju, i da li je vezana za podršku Moskvi, poput protivljenja izgradnji gasovoda Nabuko? Da li je rumunski predsednik Bašesku srpskom predsedniku zaista uputio jasnu podršku, koja podrazumeva konkretne preporuke, vezanu za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU? Ili se ponovila prošlogodišnja farsa koja je Beograd prepustila paklenom orgijanju pod radnim naslovom Kosovo je Srbija. I da li je susret rumuskog i srpskog predsednika odjek nedavne poruke Beograda mađarskom predsedniku Laslu Šojomu da ne prisustvuje obeležavanju mađarskog nacionalnog praznika u Subotici? Takođe bi i Beograd i Brisel trebalo da budu veoma zabrinuti nakon javno iznetih pretpostavki o bliskosti oca i sina Jeremića s Borom Miloševićem i režimom njegovog brata, i ulozi ministra spoljnih poslova u ubeđivanju predsednika Tadića da se zaključi politički i ekonomski štetan ugovor o prodaji NIS-a Rusima.

 
Danas, 31.03.2009.

Peščanik.net, 31.03.2009.