Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Iz razgovora sa autorom na Otvorenom univerzitetu u Banjaluci.

Nacionalizam je postao način života na ovim prostorima. Prolazili smo granicu i mislim da je taj prolazak trajao skoro sat vremena. Smijali smo se u kolima. Kad pričamo o granicama, roba prolazi, sad već i ljudi prolaze, ali recimo knjige ne prolaze. Ljudi komuniciraju i prolaze, ali nećete ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj moći kupiti knjigu koja je štampana u Srbiji ili Bosni i Hercegovini – to je direktna posljedica onoga što je začeto prije 25 godina, a to je koncept nacionalne kulture. Simbolični momenat je onaj kada je tadašnji ravnatelj Leksikografskog zavoda na početku devedesetih poslao u rezalište četrdesetak tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, koja je tada bila štampana, a Jugoslavije više nije bilo. Ta tzv. nacionalna kultura građena je tako da je njen jedini kreativni doseg – eliminacija (čišćenje, uklanjanje, rezanje). Imamo eliminaciju kao kreaciju, kao način da se tvori nešto što se zove nacionalna kultura.

U prvoj polovini devedesetih, u hrvatskim bibliotekama uništeno je više stotina tisuća knjiga, po jasnim kriterijima: ili je izdavač bio iz Srbije ili je knjiga tiskana na ćirilici. To je sve očišćeno direktnom državnom intervencijom. Postavlja se pitanje zašto danas nemamo takvih knjiga u knjižarama, a država više ne radi intervencije. Uništavanje knjiga uvijek je bilo obilježje mesijanskih pokreta i HDZ je bio jedan takav mesijanski, milenaristički pokret, koji je mislio da povijest počinje od njega. Uvijek je mržnja prema knjizi drugog bila direktni rasizam. Međutim, danas države više ne prave probleme, čak nema ni carine na knjige između Hrvatske, Srbije i Bosne, i tako možemo da vidimo kako taj „prvi grijeh“, nacionalistička paradigma, koegzistira sa slobodnim tržištem.

Kada je eliminacija jedina kreacija, onda je ta nacionalna kultura zapravo rezultat serije zločinačkih djela – ona je rezultat zločina. Činjenica je da mi živimo na prostoru u kojem govorimo jednim jezikom i gdje se savršeno dobro razumijemo i komuniciramo, a da sa druge strane ne možemo čitati knjige jedni drugih. Na primjer, u Zagrebu ne možete kupiti novu knjigu od Basare ili od Albaharija, osim ako je određeni pisac filtriran od nekog hrvatskog izdavača – što je zapravo organizirani zločin. Neko na ovom prostoru radi organizirani zločin. Ono što mene intrigira jeste to što više nije potrebna država, jedna druga ili treća, koje su komedije od država, da naredi spaljivanje knjiga u bibliotekama, nego je u to uključeno čitavo društvo. Tako ćete naći vegetu u Beogradu ili džem od Bakine tajne u Zagrebu, ali Albaharija nećete naći.

Danas ne smijete spomenuti Jugoslaviju u Hrvatskoj. Ako uputite neku kritiku nacionalizmu, bićete etiketirani kao Jugosloven i komunista. To vjerovatno proizilazi iz straha da bi Jugoslavija mogla biti budućnost i to, što se mene tiče, najnormalnija budućnost. Kad govorimo o ukopanosti u prošlost ili službenoj proizvodnji bliske prošlosti i mitova, moramo znati da je to opasno i da živimo u ciničnim društvima. Suočavanje sa prošlosti se kompenzira kroz jedan ciničan diskurs, a to znači da stalno imamo dvostruku poruku. Na primjer, u Hrvatskoj ćete čak i suditi hrvatskim ratnim zločinima zbog određenih pritisaka i obaveza pristajanja na neke civilizacijske standarde, ali Hrvatska ih nikada neće osuditi. Pitanje je samo na koji način će ta osoba koja bude osuđena za ratni zločin biti tretirana kao heroj.

Kad čujem o nužnosti individualizacije krivnje, meni se malo bljuje. Mislim da je to kolektivna priča. Zbog toga su moguće šizofrene stvari – imate Tomislava Merčepa, kojem se ovoga trenutka sudi zbog teških ratnih zločina, a koji je istovremeno pozvan kao počasni gost na inauguraciju predsjednici republike. Ili imate Branimira Glavaša, koji je osuđen zbog ratnih zločina, a sada je na slobodi i drži govore u kojima kaže da će napuniti akumulator, asocirajući na načine ubijanja. Kao što sam rekao, bojim se da je to kolektivna priča. Veliki broj ljudi misli da su se ti zločini koji su se dogodili i trebali dogoditi. Oni su imali tu sreću da ih nisu oni izveli, nego ih je neko drugi izveo u njihovo ime, ali smatraju da je to trebalo napraviti.

Trebali bismo govoriti o koraku dalje, o nekoj vrsti kolektivnog suočavanja koje bi bilo malo drugačije. Ja živim u mediteranskom gradu u kojem ozbiljnijih zbivanja nije bilo, a gdje je čitavo vrijeme rata postojao „fini, mali, pitoreskni“, koncentracioni logor, za kojeg su svi u gradu znali i niko manje-više nije pričao o tome. Prve dramatične ispovijesti ljudi koji su preživjeli taj logor objavljene su vrlo rano u tadašnjoj nezavisnoj novini, Slobodnoj Dalmaciji, dok je logor postojao, i nije bilo nikakve reakcije. A ni dan danas tamo nema nikakvog obilježja, nego je tamo nekakav vojni teren i vode se razgovori koji će ga trgovački lanac uzeti, ili će biti hotelski kompleks. Ta kolektivna bešćutnost je veoma ozbiljna i mislim da su ljudi sa ovih prostora puno dublje uronjeni u cijelu tu zločinačku priču.

Koliko su doboka ta uvjerenja ja ne znam, ali činjenica je da nacionalizam ovdje nije trijumfirao zbog nacionalista, nego je trijumfirao zbog goleme oportunističke vojske koja se za njima vukla i klicala pod zastavama. Neku vrstu radikalnog suočavanja sa tim treba pokušati poduzeti. Ne znam da li će se ona desiti, ali treba pokušati. Treba proizvoditi onu vrstu kritike koja izaziva nelagodu. To je ono što sada radi Frljić. On poduzima ne onu vrstu kritike koja bi popravljala postojeće stanje, nego ga potpuno dovodi u pitanje. Problem sa Frljićem je to što je on ušao u instituciju nacionalne kulture. Da on to radi u nekom alternativnom teatru, oni bi njega prešutjeli, ali on je došao kao uljez na sveto mjesto. On je u to mjesto ušao a da se nije prilagodio instituciji, nego je tu instituciju nacionalne kulture pokušao prilagoditi svojim kritičkim potrebama. To je nešto nepodnošljivo.

Ljude ne treba ubjeđivati da se nešto desilo, oni to sve znaju. Problem je u tome što jedan dobar dio ljudi ne misli da je to što se dogodilo loše. Oni čak misle da je to dobro. Uvijek je to diktat trenutne politike. Te politike nam se nameću. Na primjer, u Hrvatskoj je to uvijek nacionalna paradigma, bez obzira da li je to HDZ ili SDP. Deklaraciju o domovinskom ratu, službeni falsifikatorski dokument, odvratan dokument u kojem se tvrdi da Hrvatska nikad nije napravila agresiju na BiH i da je domovinski rat bio idealno čist, predložio je SDP, takozvana hrvatska ljevica. I oni su to usvojili u vrijeme Račanovog mandata. Mi uživamo kult te državnosti na jednoj parareligijskoj osnovi i obaveza vjernika je da u to vjeruju.

Te politike treba rušiti. Ne kažem da ih možemo srušiti, ali ih treba srušiti a ne popravljati. Ne volim da se stavljam u situaciju da zbog toga što dolazi fašist Karamarko, ja moram glasati za SDP zbog toga što je to manje zlo. Oni koji se opredjeljuju za politiku manjeg zla u pravilu zaboravljaju da je manje zlo takođe zlo. Ja više ne želim pristajati na to, radije ću pokušati rušiti Milanovića, pa nek’ dođe Karamarko, okej. Više ne želim da neko od mene traži konstruktivnost u ovom društvu. Kompletno društvo se kroz tu ciničnu formu, koja je kolektivno usvojena, zapravo zarobljava. Uopće ne mislim da treba biti konstruktivan na jedan pragmatičan način – već tu politiku treba naprosto kontinuirano podrivati, pa šta se desi. Svako ko sebe smatra angažiranim treba da radi na tome i da bira način kako da to radi. U najmanju ruku, u javnom prostoru treba uspostaviti distancu između sebe i aktualne stvarnosti.

6yka, 02.10.2015

Peščanik.net, 03.10.2015.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)