Radio emisija 04.04.2014, govore Pavle Petrović i Saša Ilić.

Svetlana Lukić: Da nema ovih musavih plakata i bilborda čovek bi pomislio da mu se učinilo da su pre neki dan bili izbori. Svi negde nestadoše – i Vučić, i Dačić, i Krstić, i Mrkić. Cela država je ovih dana pala, zapravo, na pleća porodice Nikolić. Tomislav uspostavlja prijateljske odnose sa raznima, Dragica brine o porodilištima, Branislav sa kadetima pobeđuje Irce, a Radomir tati čuva Srpsku naprednu stranku. Ivica Dačić, Boris Tadić i svi drugi koji pretenduju na neko mesto u vladi ćute, da ne bi rekli nešto pogrešno i naljutili Vučića, a on se izolovao i nešto računa.

Ne bih rekla da je to ista ona situacija kao na svim prethodnim izborima od 2000, kada koalicioni partneri dane i noći, nedelje i mesece provode po stranačkim prostorijama, tukući se za ministarska mesta. Sada Aleksandar Vučić praktično nema koalicionog partnera, jer tako nazvati Vuka Draškovića, Rasima Ljajića ili Borisa Tadića, bilo bi glupo ili neozbiljno. Ako nisu nestali sa lica zemlje, ovi sa najvećim koalicionim potencijalom, zašto ih onda nema? Nije da mi nedostaju, nego samo pitam.

Ma šta pričala Vučićeva telohraniteljka Zorana Mihajlović, gazde nema pre svega zbog toga što je najzad shvatio, kada je našao malo vremena posle kampanje da pogleda u budžet, da mu prijatelji iz Abu Dabija i Emirata ne mogu pomoći da spase Srbiju bankrota koji nam se smeši. Rupa u budžetu je toliko velika da bi mu prijateljske veze mogle pomoći smo ako bi nekako uspeo da šarmira svih šest hiljada članova saudijske kraljevske porodice Fahd, pa ni tada, jer za zavođenje treba vremena, a mi vremena nemamo. Već je mesec april. Izgubili smo vreme na lažne rekonstrukcije vlade, na izbore, i sada više ne otkucava sat, nego bomba.

2008. godine kada je ceo svet, a Evropu posebno, onako strašno pogodila ekonomska kriza, prošli i budući Vučićevi partneri Ivica Dačić, Boris Tadić i Mlađan Dinkić, i razni Mrkonjići i Palme, nazivali su zadušnim babama i strašilima ekonomiste koji su upozoravali da se nešto radikalno pod hitno mora preduzeti. U stvari, te 2008. nama se ponovila 1989. Kao što tada nismo videli da je pao Berlinski zid, i šta to znači za svet, pa i za nas, nego smo krenuli tačno suprotno od onoga gde je trebalo poći i završili u krvoproliću, tako i 2008. nismo videli kakve će posledice imati svetska ekonomska kriza, pa smo nastavili da se ponašamo kao beslovesna grupa ljudi koja sedi na obali u gaćama i potkošulji, cevči svoje pivo i gleda kako bujica nosi ljude, stvari, države, verujući da će nas zaobići.

Kad god gledam filmove o pljačkama banaka ili trezora, uvek se pitam kako bi izgledao srpski film na tu temu. Kako su opljačkane sve ove banke koje su otišle u stečaj, a kako sve kase ovih javnih preduzeća? Jedno je sigurno – bio bi to krajnje glup i besmislen film. Dakle, u prvom kadru bi na ulaznim vratima stajali neki ljudi, obučeni u lister odela, koji naš novac i novac koji su uzeli od kreditora ubacuju u trezor, a onda trče na suprotnu stranu i na druga vrata iznose to što su ubacili – džakove novca, poluge i sve ostale dragocenosti. Onda neki odatle trče do rodnih sela, zakopavaju džakove u njivu, neki iznose na Kajmanska ostrva, neki u švajcarske banke. Deo podele svojim pomoćnicima, delom podmite razne kontrolore, da li u vidu nezavisnih tela, da li u vidu suda, policije ili medija, da ne pitaju mnogo zašto stalno trče sa jedne na drugu stranu banke.

Aleksandar Vučić je jedno vreme mislio da će hapšenjem 5-6 miliona ljudi rešiti problem pljačke banke, ne videvši pritom da bi morao da uhapsi mnoge od onih koji hapse, a ne samo svoje političke protivnike. Uvideo je, izgleda, da to i dalje može mnogo da mu koristi, ali da time ne rešava pitanje rupe u budžetu koju je, izgleda, i njegova vlast ove godine ozbiljno proširivala i produbljavala. Stalno je zagrobnim glasom pričao kako to mora da se reši, kako će svom snagom da se baci na taj problem, kako tačno zna kojim putem treba ići. Da čita Kafku, a ne tabloide koje sam izmišlja i, naravno, Vebera, shvatio bi da nema puta – postoji samo cilj – i da je ono što se naziva put druga reč za kolebanje.

Naš prvi današnji sagovornik je profesor Pavle Petrović, predsednik Fiskalnog saveta. Inače, sutra se navršava tačno tri godine otkako se profesor Petrović, sa još dvojicom svojih kolega, u skupštini zakleo da će nezavisno ocenjivati i saopštavati šta misli o fiskalnoj i ukupnoj ekonomskoj politici države. Članovi Fiskalnog saveta su često bili napadani od strane države, jer tobože pričaju ono što svaka baba zna, pričaju samo o štednji, ne misleći na žive ljude, građane, za kojima oni pocrkaše od ljubavi i brige. Pre nekoliko dana je jedan od članova Fiskalnog saveta, Vladimir Vučković, rekao da se Srbija nalazi u predstečajnom stanju. Pitali smo profesora Petrovića da li se slaže sa tom zloslutnom ocenom, šta ona tačno znači, kako se do toga došlo i šta će se desiti, i to veoma, veoma brzo, ako se nešto zaista radikalno ne preduzme.

Pavle Petrović: Državne finansije u Srbiji su u lošem stanju, i one se nalaze na neodrživoj putanji, što znači da je manjak u državnoj kasi ogroman. Posledica toga je brzi rast javnog duga. Ako se ne napravi zaokret, to će značiti da uskoro nećemo moći to da pokrivamo zaduživanjem u inostranstvu, a onda bi to značilo haotično prilagođavanje, što znači naglo smanjenje tog manjka u državnoj kasi. Glavni izdaci su plate u javnom sektoru i penzije. To bi onda značilo njihov drastičan pad, ali se ni tu ne bi zaustavilo jer se to haotično i drastično smanjivanje preliva i na privredu, i onda bi privreda zbog manje potrošnje trpela i došlo bi do pada proizvodnje i još većeg rasta nezaposlenosti. Ovo neodrživo stanje u javnim finansijama nije problem samo za državu, nego je širi problem.

Šta ta neodrživa putanja konkretno znači? To znači da ćemo mi ove godine, ako se ne preduzmu značajne mere, imati ogroman deficit u budžetu, to je 8 odsto. To je oko 2,5 milijarde evra. To je tri puta više od nekog deficita koji bi takođe bio visok, ali bi bio podnošljiv. Kad bismo shvatili državu kao domaćinstvo, to bi značilo da domaćinstvo koje ima mesečno 50 hiljada, svakog meseca troši 60 hiljada, i tako stalno čini pa mora da se zadužuje da bi se to pokrilo. I očigledno je da to ne može trajno da opstane.

Kao posledica ovih 2,5 milijarde evra deficita, za toliko će da poraste dug neto, da se zadužimo dodatno. Međutim, to nije sve. Mi ćemo pored toga morati u ovoj, 2014, još da se zadužimo da bismo platili dugove koji su prispeli. To je još oko tri milijarde evra starog duga. Znači, ove godine mi treba da se zadužimo oko 5,5 milijardi evra. Uopšte, u sledeće dve ili ukupno tri godine, moramo da se zadužimo otprilike 5 milijardi evra godišnje da bismo platili stari dug, i da bismo platili deficit koji će nužno, pošto je sad jako visok, trajati još 3, 4 i više godina. Posledica toga je visok dug. Naš dug je 65 posto BDP-a – dakle od svega onoga što stvaramo – i on nastavlja da raste. I sam nivo duga je visok, ali više zabrinjava činjenica ta tendencija duga da ide u nebo. Za Srbiju je, opet, neki normalan nivo duga koji bi ona mogla da podnese, negde 30-35 posto BDP-a. Znači, on je već sada duplo veći od onoga što bi mi mogli da izdržimo.

Dug inače iznosi 21 milijardu evra. Kako možemo da vidimo šta su posledice tog duga? Činjenica da je visok i da nastavlja da raste stvara kod onih koji pozajmljuju državi pare, kao i kod onih koji bi investirali u zemlju, zebnju da je to neodrživo i da će ta putanja kad-tad proizvesti krizu. U tom smislu, oni koji pozajmljuju državi pitaju se da li će to država moći da vrati. I to, opet, nije uvek pitanje il’ će dati ili neće dati, nego onda počinju da dižu kamatnu stopu po kojoj će nam dati pare. I ta kamatna stopa po kojoj bi mi mogli dobiti zajam sad je već negde 7 do 7,5 posto za evre. To je već nešto što je neodrživo. Druga strana tog ogromnog duga je da mi plaćamo ogromnu kamatu za to. Već 2014. kamata će biti oko milijardu evra što počinje da se približava iznosu koji se iz budžeta izdvaja za ukupno obrazovanje. To je takođe već neodrživa i neracionalna situacija.

Sledeći aspekt tog duga i deficita je kako on može da se plati i finansira. Dakle, rekao sam da je to otprilike svake godine oko pet milijardi evra. Poenta je da na kraju više od polovine toga mi moramo da pozajmimo od stranih banaka na međunarodnom tržištu. Ovo što bismo dobili, ako bismo dobili od Abu Dabija – nešto ima od Svetske banke, nešto i od drugih međunarodnih finansijskih institucija – sve to je ispod polovine onoga što je potrebno. Mi na kraju ove godine, a pogotovo sledećih godina, moramo da izađemo na međunarodno tržište, a onda će, ako je ovako ogroman deficit a ne preduzima se ništa i dug raste, oni tražiti jako visoke kamate, i to će nam doći na naplatu. A drugo, jednog trenutka će možda i to zaustaviti, neće to ni finansirati.

Svetlana Lukić: Da li možete da nam date neku paralelu u odnosu na zemlje u okruženju, u poslednje 2-3 godine: koliko je raslo naše zaduživanje?

Pavle Petrović: To je baš dobro pitanje, jer se upravo razmišlja o tome u kojoj meri je uzrok ovakvom našem stanju kriza koja je 2008. godine izbila u svetu, a naročito u Evropi. Svakako jeste doprinela tome, ali odgovor na to može da bude upravo komparativan. Iako je kriza pogodila nas i ostale zemlje u okruženju – govorim o Rumuniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, ali isto tako o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji – naš dug je od 2008. do 2013. porastao duplo brže u odnosu na prosek svih ovih okolnih zemalja.

Druga stvar koja je kod nas u lošem smislu različita u odnosu na okruženje jeste deficit. U vreme kada je udarila kriza imali smo deficit otprilike kao i zemlje u okruženju, čak negde na proseku. Neke su imale više od nas, neke kao mi, čak smo mi bili negde u donjem delu. Međutim te zemlje, recimo Rumunija koja je imala ogroman deficit, naglo su počele da ga smanjuju, i to je bio ozbiljan odgovor na krizu. Za razliku od njih kod Srbije je deficit počeo da raste a samim tim i javni dug, dok je većina njih imala suprotnu putanju. I kao rezultat, čak i ako se ne preduzme ništa značajnije deficit koji se predviđa za 2014. biće jako veliki, verovatno najveći u Evropi, ovih 8 posto. Ako se i preduzme nešto to može da se smanji možda na 7 ili 6,5 – zato što ostaje tek pola godine da se nešto uradi. To će još uvek biti najveći deficit u Evropi, sigurno najveći sa uporedivim zemljama.

Postavlja se pitanje kako smo dotle došli i najkraći odgovor je da je u osnovi politika de facto rasturila javne finansije. Šta to znači? 2008. penzije su porasle za 30 posto. Penzije su skoro najveći izdatak u budžetu. Kad vi to dignete za 30 posto to je strašan udarac na budžet, a ono što treba da se shvati jeste da je to trajni udarac na budžet. To nije jednokratno, da vas košta u 2008, nego od tada pa nadalje imate stalno veći izdatak. To je ono što ekonomisti zovu sturkturni deficit, nije jednokratno. Interesantno je i da je od tih 30 posto, 10 posto povećano kada je kriza već udarila. To je bilo u oktobru 2008. godine, kada se formirala nova vlada. Tada je PUPS bukvalno ucenio vladu da moraju da se povećaju penzije za 10 posto. Rezultat toga mi trpimo i sada. Udeo penzija u BDP-u, što znači u sumi roba i usluga koje Srbija proizvede za godinu dana, jeste oko 13 posto, a održivo bi bilo 10 posto. To je strukturna, trajna neusklađenost.

Drugi udar je bio juna 2011. kada je 400 miliona evra iz republičkog budžeta prebačeno na lokalni nivo. To se zvalo fiskalna decentralizacija. Iako je tada predstavljeno da to nije stvarni deficit, odnosno da se to samo prebacuje, to je bila nova rupa. Uzeto je 400 miliona evra prihoda od republike i dato lokalu. Lokal je tih 400 miliona evra uzeo i potrošio, a republika nije imala dodatnih 400 miliona evra da finansira. Da bi to bilo neutralno, republika je morala za toliko da smanji svoje rashode na centralnom nivou ali to nije učinjeno. Tada u junu 2011. to je bila politička ucena URS-a. Tada je Fiskalni savet tek bio formiran. Mi smo reagovali na to, i Monetarni fond je vrlo žestoko na to reagovao, ali to je prosto bilo prebrisano. Bukvalno je bila ucena, da će srušiti vladu, i tako dalje.

Sve je to problem zato što je to strukturno, nije jednokratno – jednom ste dali i to je sad trajna rupa koja iz godine u godinu nastaje. Treći veliki blok gde se politika javlja u javnim finansijama i gde onda imamo trajne posledice jesu javna preduzeća. Loše poslovanje. Zašto loše poslovanje? Zato što je političko upravljanje na vrhu. To je onda političko zapošljavanje. Kao rezultat imate gubitke. Te gubitke na kraju država plaća. Najočigledniji, mada ne i najveći primer jeste Galenika. To je preduzeće koje bi trebalo da posluje odlično, da investira, raste, doprinosi privrednom rastu Srbije, a imamo upravo suprotno. Udvostručio se broj zaposlenih, naravno, napravili su gubitke. Na kraju se 100 miliona evra svalilo državi na teret da ona plati. To je ukupni solidarni porez koji će da se skupi ove godine. To je baš tipičan model.

Najviše košta Srbijagas. On je za 3-4 godine napravio gubitke i dug od milijardu i 200 miliona evra. Otprilike za toliko mi sada možemo da prodamo Telekom. Znači moglo bi da se kaže, grubo – Srbijagas je za tri godine uspeo da potroši jedan Telekom. Ako vi to sad ne zaustavite, očigledno je da to samo curi i da ne postoje uštede, ili prodaja firmi, koje bi to mogle da pokriju. A na drugom nivou, zašto se uopšte to dešava? Tu su i druga javna preduzeća, državna ili javna – Telekom ima profit, ali on gubi učešće, postaje sve lošiji. Prema tome, jasno je da se loše upravlja, da se srlja sve niže i niže i odgovor je da to treba privatizovati. Očigledno ga je nemoguće zadržati u državnom vlasništvu a da bude uspešno. Slično je i Dunav osiguranje. Nema razloga da to ne bude privatno preduzeće i da bude uspešno. Sada Dunav takođe gubi učešće, zaposlenost raste i na kraju može da se desi da opet dođe na teret države, kao što su došle ove banke.

Najzad, tu su i druga preduzeća koja bi verovatno ostala državna, ali koja bi morala da budu efikasnija. EPS je skoro pola javnog sektora i posluje na granici – nema za investiranje, već država mora da stane iza toga pa na kraju može da se desi da država mora to i da pokrije, kako sad radi za Srbijagas. Nema razloga da to ne bude efikasno preduzeće. Železnice će, naravno, takođe imati subvencije – to je tačno, i drugde u svetu – ali kod nas sve subvencije odu na plate. Sledeća stvar su državne i privatne banke, one koje su u osnovi imale neku političko-poslovnu spregu. Trošak za ovaj niz banaka koji je do sada bio zatvoren, čak i kod privatne banke kakva je Univerzal, prenosi se na državu. Država mora da plaća depozite koje je osigurala. Do sada je trošak za banke bio 800 miliona evra, što je takođe ogromna suma. Prema tome, prvo pitanje je upravljanje državnim banakama, ali problem su čak i te poslovne koje su imale tu političko-poslovnu spregu, gde su krediti davani po nekim kriterijumima koji su očigledno neodrživi jer su na kraju bankrotirale – ako se taj sistem ne okrene opet će to da stvara ogroman manjak u budžetu, i nema načina da se pokrije bilo kakvim uštedama.

Svetlana Lukić: Ipak su frapantne te cifre koje važe, pogotovo poslednjih par godina, za Srbijagas. Kako do toga dolazi?

Pavle Petrović: Očigledno je potrebna detaljna analiza. Deo toga objašnjenja jesu nenaplativa potraživanja. Tu se onda dolazi do šire teme preduzeća u restrukturiranju, tih 150 preduzeća koja stoje već 10 godina. Stvara se utisak kao da ona rade – većina njih niti rade, niti su ljudi zaposleni; da ne koštaju mnogo, jer im država eksplicitno daje samo subvencije, za plate. U Srbijagasu deo toga jeste nenaplativ, ali nemoguće je da se za tri godine odjednom ispostavi 1,2 milijarde, i da oni sad ne mogu da plate. To očigledno zahteva detaljnu analizu, od naplativosti s jedne strane, cene koja je izgleda sada prodajna, koja je u redu, ali i čitavog funkcionisanja Srbijagasa, da se vidi tačno šta je i najzad, pod kojim uslovima mi taj gas plaćamo Rusima. Očigledno je da je problem tako veliki da tu stvarno duboko mora da se zaore.

Svetlana Lukić: Čitala sam, da li ministra Krstića ili bivšeg premijera Dačića, koji kad se pomene Srbijagas ili nešto od tih javnih preduzeća, kažu „pa šta, je l’ hoćete da se ljudi smrzavaju“, ili kako već oni vole da se izražavaju. „pa šta, je l’ hoćete da nam pacijent umre dok ga lečimo?“

Pavle Petrović: Da, to je upravo zato što se ne preduzima ništa i dolazimo pred svršen čin. Prošlog leta, u junu, kada je donet rebalans bilo je predviđeno da se za javna preduzeća preduzimaju mere, i jedna od stvari je bila da se ne izdaju nove garancije za Srbijagas, što je onda podrazumevalo da će se preduzimati mere da se to i ostvari. Ništa se nije uradilo. Naravno, u novembru je onda opet postavljeno to pitanje „hoćete li da se smrzavate ili nećete?“ i onda su date nove garancije, novih 200 miliona evra, da bi prošli i ovu grejnu sezonu. I sada u budžetu nije ništa planirano za Srbijagas za sledeću sezonu. Prema tome, ako se ništa ne preduzme opet će se negde u septembru tražiti novih 200 miliona evra, s istim argumentom: hoćete li da se smrzavate. Da se vratim na početak, to bi bilo preko onih 2,5 milijarde deficita koji mi već imamo. I zašto je to neodrživo i nemoguće? Pa onda bi to značilo da s neke druge strane morate dodatno da smanjujete da biste to platili.

Evo kako je izgledala 2014. da se ne nadamo da za sledeću godinu nećemo morati da pokrivamo gubitke i dajemo garancije za Srbijagas. U oktobru su donete mere koje su bile povećanje PDV-a sa 8 na 10 i solidarni porez. To je upravo ono čime treba da se pokrije izdatak za Srbijagas. Kad saberete, to je 250 miliona evra za Srbijagas, Privredna banka Beograd – to je zajedno 250; Univerzal Banka – još 80; to je, znači, 330. Samo ova lista – Srbijagas, Privredna banka i Univerzal – pojeli su više od bolnih mera iz oktobra. Ako vi ne dovedete u red banke, javna preduzeća sa svojim gubicima, Srbijagas i ostalo, to bi onda značilo da vi i sledeće godine ponovo dižete poreze i PDV i to je prosto neodrživo.

Sigurno da je osnova zaokret kod javnih preduzeća, profesionalizacija i ostalo. Naravno, može da se kaže da se to priča već 10 godina, ali na drugoj strani je da ćemo udariti u zid, pa će onda haotično da se stvari sređuju ili prilagođavaju. Pokušao sam na razne načine da ilustrujem da iz tih javnih preduzeća toliko curi i odlazi, stvara se trošak države, da više niti može niti ima smisla na drugoj strani štedeti da se to pokriva. Šta je treća stvar? Da nam neko preko ovolikog duga i tako velikog manjka pokriva još i to, i pritom se vidi da to ne može da se dostigne iz „prijateljskih“ izvora, nego će morati da se izađe na pravo tržište, više od polovine, dve trećine. Ti ljudi će ili tražiti enormne kamatne stope, ili će jednog trenutka prosto prestati to da daju, i onda ćemo se suočiti da umesto da smanjenje tog manjka razvučemo na 3-4 godine, moraćemo odjednom da ga slomimo, i to je onda stvarno jako teško i jako grubo.

Dakle, ako se javna preduzeća i banke ne dovedu u red, verovatno ništa drugo onda nije ni održivo. Ne treba onda ni pokušavati, treba se prepustiti pa kad udarimo žestoko, onda da se sabiramo. Ne kažem da ta javna preduzeća ne bi mogla da budu pokretač privrednog rasta, ako se profesionalizuju i ako se otpusti višak zaposlenih. Često se pitamo odakle će privredni rast da nam dođe. Deo toga bi trebalo da bude i EPS i Telekom i Galenika. Znači da počnu da investiraju, da štede, a onda za 2-3 godine da počnu produktivno da zapošljavaju.

Drugi stub je ono što se zovu reforme ili zakoni. Prvo penzijska reforma – prvi problem je da imamo prevremeno penzionisanje. Dakle, gotovo 70 posto muškaraca se penzioniše pre 65. godine, a 50 posto žena pre 60. godine. To je ogroman trošak za penzioni sistem, jer onda oni dugo primaju penziju. To nije ni pravično, jer u osnovi je penzijski sistem tako postavljen da bi približno svi trebalo da primaju penziju u proseku isti broj godina. Evropska praksa je da se na neki način izjednače oni koji u penziju odu pre vremena, u odnosu na ostale. Zato što će oni duže da primaju od ovih koji odu kasnije, i onda to znači da bi oni trebalo manje da primaju. To su takozvani penali za ranije penzionisanje, i takva praksa postoji u Nemačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Drugi deo reforme je pitanje starosne granice za penzionisanje, sa najvećom razlikom između žena i muškaraca, 60 i 65 godina. Najčešće je isto – 65 i 65, ali postoji i rešenje kao u Bugarskoj i Rumuniji, 63 i 65 godina, i to je element koji bi morao da se uvede. Naravno, to ide postepeno, pomera se svakih šest meseci. Nije isključeno da neki dodatni računi pokažu da obe granice možda treba i dalje povećavati. Ali jasno je šta treba da se uradi.

Svetlana Lukić: Verovatno ste čuli primedbu na to – kako u zemlji koja ima takvu stopu nezaposlenosti, pogotovo među mlađim ljudima, još produžavati radni vek?

Pavle Petrović: Da, ali ovaj sistem je neodrživ i mora se menjati, čak i bez obzira na negativan efekat. Nije isključeno da u stvari dobar deo ljudi koji ode ranije u penziju nastavi da radi na razne druge načine: po ugovoru, čak i neformalno. Tako da nije baš sasvim tačno da oni oslobode radna mesta da bi došli mladi. Govorim, naravno, prvenstveno o privatnom sektoru, zato što u javnom sektoru postoji višak zaposlenih, tako da je već sada uvedeno da se zameni mali broj ljudi od onih koji su otišli u penziju u državnoj upravi i javnom sektoru. Ne mislim da je to dobitak za mlade.

Mi imamo neodrživo učešće penzija u BDP-u od 13 posto, dok Bugarska ima znatno manje, oko 10 odsto, i znatno manju stopu nezaposlenosti. I uz sve to oni imaju prosečne penzije od 150 evra, a ovde su oko 200 evra. Mi smo izleteli bukvalno u neodrživ sistem. Naravno, jasno je da su penzije male i plate su male, ali dotle smo sa tim deficitima došli da o nekim stvarima kao opciji ne možemo ni da razgovaramo.

Osim penzijske reforme, pitanje je i reforme plata i zapošljavanja u javnom sektoru. Na tome se radi, tu Svetska banka pomaže i nadam se da će uskoro biti predloženo rešenje za sistem plata. Sistem je potpuno narušen u administraciji, i to je opet politička priča – kako je ko bio snažniji, imao veće pritiske, on je mogao da se izbori za koeficijente, bonuse, tako da je to postao potpuno neracionalan i nepravedan sistem. S tim u vezi je broj zaposlenih u javnom sektoru. Sada govorim o državnoj upravi, administraciji, policiji, vojsci, ali tu je i školstvo, zdravstvo. Ono što je suštinski sledeće 2-3 godine jeste da se napravi analiza koliki su stvarno viškovi zaposlenih. Postoje neke indikacije da je to pre svega u lokalnoj samoupravi a delom u zdravstvu, nemedicinsko osoblje, i u školstvu gde broj nastavnika raste a broj dece opada. Izgleda da je u ruralnim sredinama znatno veći broj nego što je potreban.

Potrebno je vreme da se naprave analize i onda da se isplanira kako da se to dovede u red. Prethodna iskustva su uvek bila „hajde, problem je, naraslo je, ‘ajde sad reži“, pa onda ode 10 posto. Rezultat tih kratkoročnih akcija uvek je bio više negativan nego pozitivan. Najbolji ljudi vam odu, oni koji mogu da nađu posao na drugom mestu, da se zaposle, a ostanu ovi koji ne vrede baš toliko i na kraju vidite da ne možete sa njima da radite. A onda dođu novi izbori, novi talas partijskog zapošljavanja.

Sem toga, treba menjati neke zakone. Tu je zakon o radu koji je, naravno, važan i za privredu ali i za državne službenike, i odgovarajući zakoni koji rešavaju zapošljavanje u javnom sektoru, da bude moguće fleksibilnije zapošljavati i otpuštati. Jer kad sa novim izborima dođe nov talas zapošljavanja, a one stare ne možete da otpustite, šta ćete uraditi. Ako bi gledali i iz pozitivnog ugla, kad hoćete da dignete kapacitet, kada bi želeli da primate nove koji vrede, ove stare ne možete da otpustite, a reforma bi trebalo da omogući smenjivanje i kvalitetniji kadar u državnim službama, školstvu i tako dalje, ali isto tako i u javnim preduzećima koja će očigledno morati deo da otpuste da bi sprečili gubitke, jer se oni na kraju uvek svale na budžet.

To bi bila dva fundamenta – javna preduzeća, jer je jasno da je ovako neodrživo, i penzijska reforma i zakon o radu. Taj zakon koji treba da se donese je potpuno jasan, samo je pitanje da li će se doneti u sledećih 4-5 meseci ili neće. Nema tu šta da se analizira, pitanje je samo političke volje da se to uradi, a to je onda signal da li se stavljaju temelji za nešto što je održivo na srednji rok. Pa i kad sve to uradimo, kasnimo najmanje dve ili više godine i rezultati će stići kasnije, a mi treba da preživimo 2014. i 2015. sa manjkom od 2,5 milijarde.

Prvi pokušaj konsolidacije bio je u oktobru 2012. godine. Tada su zamrznute plate i penzije, povećan je PDV sa 18 na 20 posto, povećan je porez na dobit, ali nije završen ceo ovaj drugi blok – penzijske reforme i sve ostalo. Znači već smo jednom otrpeli bol, digli poreze, kontrolisali plate i penzije, ali inflacija je pojela deo toga i pošto nismo uređivali fundamente sad smo se vratili na isto. Slična je stvar bila u oktobru 2013. na nekom manjem nivou. Tada je rečeno „evo bolne mere, evo solidarni porez, evo PDV“. Ali, kao što sam rekao, to je zajedno donelo 250 miliona evra, a Srbijagas, Privredna banka, Univerzal banka koštaju 330 miliona evra. Samo su to obrisali. I šta se uradilo? Nekoliko puta je stanovništvo trebalo da štedi, ali je to odletelo na drugu stranu. Najveći izdaci su na kratak rok, to se zna, plate i penzije. Ali ova dva primera pokazuju, bolje nemojte to da radite ako nećete napred, onda ćemo sigurno udariti u zid i onda prosto nema smisla, nije pravično a nije ni održivo i racionalno. U tom kontekstu je možda ovaj ugovor sa MMF-om veoma važan, jer mi smo izgubili međunarodnu kredibilnost, deficit nam je stalno sve veći, prema tome, čak i kada bismo stvarno želeli i počeli, oni koji daju pare u to više ne veruju. Ali ako stvarno želimo i napravimo zaokret, to je otprilike to što Monetarni fond i Svetska banka očekuju, to bi nam omogućilo da ipak na neki uređeni način izađemo iz ove potpuno neodržive situacije. Da to razvučemo na 3 do 4 godine, i dalje će to biti zatezanje i bolno, ali to je ozdravljenje. Alternativa je da se udara u zid i da se prilagođava haotično.

Svetlana Lukić: Opišite nam malo to haotično prilagođavanje.

Pavle Petrović: Mi ove godine imamo 2,5 milijarde novog deficita, dok za stari dug treba da platimo 5,5 milijardi. Ako mi više ne možemo odjednom toliko da pozajmimo, to onda znači da ćemo prestajati da plaćamo, i to će da nas košta u budućnosti – zapamtiće nam kada nam budu davalli sledeći put pare, ili će nas sačekati kada se povratimo, pa sve to naplatiti na neki način. Ali, govorim sad neposredno: mi čak i ako prestanemo da plaćamo dugove, ostaje nam 2,5 milijarde evra manjka. A to je za plate, penzije, funkcionisanje države. Mi ćemo odjednom morati to da sasečemo. Ili ćemo dobiti od nekog pare – a nećemo. To je skoro 15, 16, 17 posto budžetskih rashoda koji se moraju smanjiti. Umesto to da postepeno smanjujete, moraćete da smanjite odjednom. Onda će to da se prevali na privredu, jer će naglo da se smanji potrošnja. Privreda će prestati da funkcioniše.

Mi sad osećamo da smo u krizi zato što smo negde oko nule. BDP de facto ne raste, nezaposlenost je velika i konstantna, a ovo bi značilo dodatni pad na dole. Ili bi država opet smanjila odmah, ili bi se potpuno otrgla kontroli, što znači da se smanjuje kroz inflaciju, kroz veliki rast kursa, i da vam kroz inflaciju pojede i plate i penzije, i sve to da bi se potrošnja nasilno svela u okvir koji vi možete da platite. Najčešće se to događa kroz neku nekontrolisanu inflaciju i kurs gde vam onda obore plate, a na kraju je rezultat taj da vam BDP, proizvodnja padne 5 posto i više, zaposlenost još više, i onda naglo upadnete u tu rupu. Čak i u zemljama kao što su Grčka, Portugal, Španija, gde Monetarni fond, Centralna banka Evrope i Evropska komisija delom kontrolišu krizu, ona je opet značila pad proizvodnje, povećanje nezaposlenosti.

Svetlana Lukić: Govorimo o drami. To je već drama.

Pavle Petrović: Tačno.

Svetlana Lukić: U prvom delu Peščanika slušali ste predsednika Fiskalnog saveta Pavla Petrovića, a u nastavku emisije govori pisac Saša Ilić. Razgovor smo počeli najnovijim fašističkim ispadima i pozivima na linč koje je uputio portparol Protivterorističke jedinice MUP-a Srbije, i najnovijim spiskom srpskih izdajnika organizacije Naši. Jedan deo javnosti sve ove stvari smatra neozbiljnim i marginalnim. Međutim, ne treba smetnuti s uma da su svi ti ultradesničari i fašisti, kao sada kod nas, i u Grčkoj i u Ukrajini smatrani marginalnim grupama, a onda, kada je nastao haos na ulicama Atine i Kijeva, Zlatna zora, Sloboda, Desni Sektor i njima slični preuzeli su proteste, ušli u velikom broju u parlament, a onda i u vladu.

Saša Ilić: Postoji neko prećutno razumevanje koje se crpi iz atmosfere, političke i kulturne, da je možda došao trenutak ili da je moguće reći neke stvari, koje će proći nesankcionisano. Treba pratiti samo kakve su bile reakcije ranije, i zanimljivo je da to dolazi iz zvaničnih struktura. Recimo, imali smo ranije primer kada jedan službenik ministarstva pravde na svom fejsbuku 12. marta stavlja fotografiju puške Heckler und Koch. Čujemo od ministra da će on to sve sankcionisati, a onda to nestane u opštoj medijskoj poplavi različitih informacija, i mi više ne znamo šta se dogodilo sa njim.

Onda imamo ovake istupe kao što je PR Protivterorističke jedinice – prvo, neverovatno je da takva jedinica ima potrebe za PR-om. Meni se čini da postoji mnogo, mnogo takvih ljudi koji su involvirani u te institucije, a koji su spremni na tako nešto. Ovo što je sad isplivalo u vezi sa slučajem Radomira Počuče: zanimljivo je da taj čovek čak i ne preza pred tim – on je to uradio, potpisao, onda se on javlja, oglašava. Zanimljivo je da se oglašava i na sajtu Crvenih beretki, na Presu online. I čitav niz nekih desničarskih sajtova prenosi te informacije, i onda posle toga usledi i reakcija. Sada spremaju miting koji će biti ispred adrese na kojoj se nalaze Žene u crnom.

To je, dakle, čitav talas agresije koji se emanira ka javnosti, i to tako traje. Mislim da bi u klimi proevropskih reformi koje vlada tobože sprovodi, bilo nemoguće da ti ljudi istupaju u javnost sa takvim pretnjama, spiskovima, čak otvorenim pozivima na linč. I nakon toga čujemo odgovor da će se proveriti da li je to istina, pa da li je to njegov nalog, pa ako jeste onda on ima ugovor na šest meseci, pa će se videti da istekne taj ugovor, pa se neće produžiti ugovor… To je prosto neverovatno. U slučajevima kada se poziva na terorizam, znamo iz ranijih perioda da su sadašnji premijer i neki drugi akteri političke scene bili tako agilni da su reagovali istog trenutka – kao što je bilo nekad sa Narodnom bibliotekom Srbije, gde čak uopšte nije bila takva situacija. Ovde međutim nekoliko dana nakon tog istupa imamo reakciju tog čoveka koji otvoreno iznosi svoje političke ideje i programe, što je potpuno neverovatno.

On je objavio saopštenje na Pres online gde taksativno objašnjava da je on bio član SNS, jedan od onih prvih koji su formirali tu partiju, da je on danas razočaran i da je ta klima za njega nepodnošljiva, jer je proevropska priča za njega poražavajuća, a on je očekivao da će se sve to usmeriti ka civilnom sektoru, i on se zalaže i dalje za to. Ono što je meni bilo možda i najzanimljivije jeste da on sad, kao, više nema gde i jedina njegova opcija je politički angažman. Dakle, ako više ne može da se radi ni na Pinku, ni u policiji ni u nekoj drugoj instituciji – može da se bavi politikom. Ukoliko postane na nekoj listi poslanik, ili možda i ministar jednog dana, onda je otvorena mogućnost da se radi mnogo lakše, opuštenije, sa imunitetom i sa sprovođenjem takvih koncepata koji su zapravo militantni i nedopustivi.

Zanimljivo je da postoje takvi sajtovi, takvi ljudi. To su zapravo kao neki probni baloni, dakle, malo pustimo sada ovo da vidimo šta će biti sa Našima koji su objavili ovaj spisak. Ne verujem da će ih procesuirati. A svi se hvale kako je policijski sistem operativan. Setimo se samo kada su bili izbori u Mitrovici u novembru i kada su opet bili neki huligani – uvek su neki huligani u igri, i mi ne znamo ko su oni – i onda prvi potpredsednik vlade kaže „ma pustite našu policiju, mi ćemo to za 45 minuta da pohvatamo, da sredimo stvari i da idemo dalje“. Zašto ovde ne naprave takvu akciju? Ti Naši se ispostavljaju kao neki fantomi koji rade taj posao, ne znam uopšte kako i gde, i to tako traje. Onda to bude jedno vreme u javnosti, i naprosto sklizne, odlazi ad acta, ide se dalje. Ovde je proizvodnja političke stvarnosti tako intenzivna da se to vrlo brzo i zaboravi. Evo ovaj slučaj će već za nedelju dana biti zatrpan nečim novim. Formira se nova vlada, bavimo se pitanjem da li će Tadić biti tu, da li će Tadić uzeti policiju. Sada se na tim desničarskim sajtovima uveliko raspravlja o tome hoće li Tadić i Rakić uzeti policiju.

Čitav taj desni spektar je integrisan. Oni rade vrlo brzo. Sada su izdali saopštenje podrške PR-u te antiterorističke jedinice. Organizuju mitinge, odlaze na adrese, što je potpuno sumanuto. To je zapravo nepotpuno usmerenje ka evropskim reformama i uopšte toj evropskoj priči. I ovde se balansira, kao što se balansira između Evrope i Rusije, i kažu „aha, jesmo mi za integracije, ali jesmo i za rusku priču – bez Rusa mi ne postojimo“.

Mislim da je raspolućenost vlasti upravo uzrok svih ovih turbulencija koje se osećaju u društvu, i zapravo čitav desni spektar koji je do juče bio u jakoj simbiozi sa glavnim akterima političke priče kod nas, čeka taj trenutak i on stalno proba. I sada imamo na tim sajtovima objavljene fotografije Nataše Kandić, Žena u crnom i ostalih, sa znakom stop, precrtana lica i poziv na otpor svemu tome. I to traje, i kada pogledamo unazad, vidimo da su ti huligani uvek bili korišćeni kao neki društveni korektiv, bilo da je u pitanju Prajd ili neke druge akcije, možda izložbe – uvek su tu da urade taj posao.

Postoji izvesna saglasnost između nekih ideja koje oni iznose i ideja, recimo, koje iznosi ministar pravde. Kao, da vidimo mi šta stoji iza tog civilnog sektora, ko su ti ljudi. Pa imamo, kaže, najliberalniji zakon za lokalnu samoupravu. Mi tako lako registrujemo te organizacije, onda te organizacije ulaze u javno polje i u tom javnom polju, mi znamo, kao bore se za neka prava manjina i tako dalje. Kaže, da vidimo ko njih plaća? Ali, čoveče, daj sankcioniši ovo što se događa, što je urgentno, što je kriminogeno.

Ovaj čovek što je PR specijalne jedinice otvoreno kaže: „Ja sam za uvođenje zakona o nevladinim organizacijama“ – dakle, čitavog tog ruskog, putinovskog koncepta protiv LGBT-a i svega ostalog. Skoro je u Rusiji bilo, uoči zimske Olimpijade, kada su Pussy Riot pokušale da izvedu performans, ali dolaze Kozaci, prskaju ih suzavcem i nemilosrdno bičuju. Dakle, to je odnos prema mirovnim aktivistkinjama koje su pokušale da izvedu svoj performans i otpevaju pesmu „Putin će nas naučiti kako se voli svoja zemlja“. I onda su oni došli i rekli, „da, mi ćemo te naučiti kako se voli naša zemlja“. To je taj koncept. Počuča to obožava i hoće to da implementira ovde. A sad, vlast kaže, da, Rusija je okej, Evropa je okej, mi ćemo da balansiramo između. Generalno mi mislimo da Evropa uopšte nije okej, ali to je dobro za Srbiju i sad idemo na dva koloseka, i to će trajati koliko traje. I onda nema mogućnosti, nema sposobnosti da se sankcionišu takve stvari. I to će stalno da iskače na tom putu.

Svetlana Lukić: Kad si pomenuo ministra pravde Selakovića, postoji taj snimak gde on u društvu američkog ambasadora – valjda su neke pare dobili od američke ambasade –nekoliko puta kaže, „ko stoji iza nevladinih organizacija“. Ta terminologija je, za početak, vrlo ofirajuća. A to su isti finansijeri koji i njega finansiraju. Američka ambasada i njega finansira.

Saša Ilić: Ili norveška ambasada.

Svetlana Lukić: I čekaj, kako je norveška ambasada ili američka ambasada koja finansira nevladine organizacije, zločinačka kada finansira recimo Peščanik, ali nije zločinačka kada finansira te ljude i njega?

Saša Ilić: To su dvostruki aršini. Jedan odnos prema svetu, drugi ka unutra. Dakle, prema svetu – mi smo za, ulazimo u integracije, sprovodimo reforme, borimo se protiv korupcije, sarađujemo sa raznim fondovima, nama su dobri IPA fondovi. Sve je okej, uzećemo sve. A kada se okrenu ka unutra, gde se zapravo nalazi truležna situacija nikakve demokratije, netransparentnosti, gušenja medijskih sloboda, napada na nevladin sektor – onda se koristi diskurs iz prošlosti. I ta raspolućenost se vidi u tome ka spolja i ka unutra. Kada Ketrin Ešton razgovara sa Dačićem i Vučićem i Tačijem, oni kažu „da, mi ćemo sve to da napravimo, nema problema“, ali kada pogledamo kako se sve to odvija ovde na terenu, shvatimo da tu postoje ozbiljni problemi.

Kao što postoje vladine komisije za saradnju u regionu oko pronalaženja nestalih i slične, a ljudi moraju sami da sprovode istragu da bi došli do neke informacije, i kada se ta informacija nađe onda oni traže podršku od države, a onda država istupi i kaže „eto, mi smo na osnovu ovog protokola o saradnji napravili to i to“. To je slučaj otkrivanja grobnice u Sotinu, što su otkrili ljudi sami, dakle, iz Hrvatske su se organizovali ljudi, pošto sudovi ništa nisu napravili, pošto vladine komisije ništa nisu napravile, i ljudi su sami investirali, borili se i došli su do informacija. Neka žena im je pokazala tu grobnicu. I onda su se uključile države pa je izvršna ekshumacija. Pronađeno je mislim 13 tela. I onda predsednici vlade ovde i u Hrvatskoj kažu „eto, to je rezultat naše međudržavne saradnje“. Tako je i u svemu ostalom. Sada je Srbija došla do tog trenutka da ljudi iz Srbije više ne mogu da se požale u Evropi „znate, ovde kod nas postoje problemi, nema Prajda, medijska cenzura, autocenzura i sve ostale stvari“. Oni kažu „ne, vi ste sada država koja je na putu ka Evropskoj uniji, vaša vlada je ta koja sarađuje, mi sa njima pričamo“, i to je kraj.

Pogledajte na primer Mikija Manojlovića koji je nakon prošlogodišnjeg Krokodila odlučio da sa Qendra Multimedijom iz Prištine napravi predstavu Romeo i Julija – dakle, jednu simboličnu priču o zaraćenosti dveju strana. I sada Politika, kao centralno vladino glasilo, izvrši napad na tog čoveka. Pa je li to normalna situacija? U tom tekstu se iznesu takve gadosti i takve gluposti, a zapravo kada bismo malo bolje pogledali kako to funkcioniše, shvatili bismo da su to grupe ljudi koje su samoinicijativno krenule da traže druge sa kojima bi mogli nešto da rade, kao što smo mi recimo radili sa Qendra Multimedijom, i napravili antologije savremene kosovske književnosti i obrnuto, i to se prevelo na albanski i na srpski. To su prvi potezi posle 40 i nešto godina, sa integralnijim prevodima i uvidima u susednu scenu. Krokodil je, recimo, kao festival počeo da sarađuje opet sa Qendrom, pa su gostovali u Južnoj Mitrovici, pa se tu nešto dogodilo. Onda se Miki Manojlović sreo sa Petrovcijem i odatle se nešto rađa. Da li može to da se desi u severnoj Mitrovici? Zašto ne može da se desi? Zato što bi huligani, o kojima smo pričali, došli sa motkama da ih prebiju.

Svetlana Lukić: Kada će u stvari taj diskurs koji se upotrebljava u samom Briselu, između Tačija, Eštonove i Vučića, početi da ima veze sa životom?

Saša Ilić: Tačno. Ne može prvi potpredsednik vlade da kaže „a to, o tome se nisam dogovarao sa Albancima, to se njih ne tiče“. To kaže nama ovde, a tamo se dogovarao sa Tačijem. Dakle, ne možeš tako govoriti. Dogovarali ste se, i onda to mora da se sprovodi u delo. I ne može u Politici da se pojavljuje takav tekst, kao, ‘ajmo da bijemo Mikija Manojlovića zato što je odlučio da igra u Romeu i Juliji u Prištini. Mislim, to je potpuno neverovatno.

Svetlana Lukić: To je pola puta do spiska Naših, gde je Mira Karanović zato što je igrala muslimanku u filmu.

Saša Ilić: To je neoprostivo. Ne zanima ih zapravo o čemu se radi u filmu. To ih ne interesuje. Ali Mirjana Karanović je igrala muslimanku, i to je kraj. To je kao crvena marama, mi to ne želimo da čujemo. To ostavlja trag. Ali to neko nosi. Mirjana Karanović nosi taj teret, kao što će Miki Manojlović nositi teret zbog Romea i Julije u Prištini.

Svetlana Lukić: Paralelno sa tim se dešava ovo o čemu su ljudi pisali kod nas na sajtu Peščanika, da ministarstvo prosvete koristi dan početka bombardovanja da plasira deci tekst koji je napisao Vulin i njegovo ministarstvo, koji jednostavno poništava svaki napor za normalizaciju između dve države.

Saša Ilić: Postavljen je Vulin na to mesto u trenutku kada se potpisuje Briselski sporazum, to je oksimoron. Čitava politika koja se vodi je oksimoronska. Ja se dogovorim u Briselu sa Ketrin Ešton da ćemo sprovesti to, to i to, a Vulin ode tamo i kaže „ovo je sveta srpska zemlja, ovo je njena duša“ i tako dalje, i vrši intervencije u obrazovni sistem Srbije, i toj deci od 1. razreda do 4. godine srednje škole plasira neke stvari, i zapravo edukuje mlade ljude da postanu sutradan neke radikalne huliganske formacije.

On to radi sa ministrom prosvete i nikom ništa. I onda ja moram sa svojim detetom da ulažem dodatni napor da objašnjavam o čemu se tu radi, pa zašto je to tako, pa ko je to naredio, pa onda dođemo do toga ko je Vulin, ko je Vučić, šta je bilo sa Đinđićem. Čovek mora svoje dete da vodi kroz školovanje, da stalno osluškuje da li postoje ovakve zloupotrebe školskog sistema i da neprestano vraća taj ping pong, mora da se igra sa tim sistemom jer sistem očigledno svakog trenutka može da zloupotrebi sve, kao što zloupotrebljava medije, novinarstvo, literaturu.

Literaturu je pregazio pre 30 godina. I čovek onda mora to dete da usmerava, i da mu kaže „da, Branko Ćopić je ovo, ovaj je nešto drugo“, da bude obazriv, da neprestano osluškuje i balansira da bi to dete moglo da izađe neoštećeno tim nesrećnim obrazovnim sistemom. To nam se događalo krajem osamdesetih, pa devedesetih, pa dvehiljaditih, pa 2014. Tome se ne vidi kraj. Sad se formira nova vlada, i pitanje je hoće li Vulin ostati na mestu ministra za Kosovo i Metohiju. Vrlo verovatno da hoće, zato što je on bio na listi Srpske napredne stranke.

Kada bi postojala nekakva iskrena želja da se rešava pitanje Kosova i implementacije Briselskog sporazuma, onda bi se tamo stavio neki normalniji čovek. Ali ovo je katastrofa. I onda se vidi da postoji i taj nesmetani protok vulinovskih ideja kroz čitavu vladu. On može da uleti i u ministarstvo obrazovanja, može da uđe i u ministarstvo kulture ili bilo gde drugo. To je ono što je vrlo opasno. To nisu besmislene kritike na račun rada ove vlade. Okej, potpisali ste Briselski sporazum. Pa je l’ treba da vam tapšemo sto godina?

Svetlana Lukić: Prošle godine je bilo obeležavanje Milanskog edikta, ove godine je taj Prvi svetski rat. Vodeća stranka, Srpska napredna stranka je iz ličnih sredstava, koliko sam ja zapamtila 500 hiljada nečega, dala za takozvani institut Emira Kusturice, pri čemu su ljudi koji su u državnim institucijama ovde, iz Istorijskog instituta odlazili tamo. Pa čekaj, da li ti imaš državne institucije koje treba da se ove godine bave stogodišnjicom Prvog svetskog rata, ili ti ponovo stvaraš paralelne, novcem vodeće stranke, i lično pomažeš čoveka koji znamo šta misli o svemu tome?

Saša Ilić: To je vrlo zanimljiva simbioza sa Kusturicom, koji zapravo preživljava sve vlasti, sve režime, svi ga obožavaju, i on je na sebe preuzeo jedan paradržavni projekat bavljenja prošlošću što kod političara nailazi na veliko razumevanje, koje se ogleda i u velikim finansijama koje se odvajaju za to. Dakle, on se bavi prošlošću na način koji odgovara ovoj političkoj eliti. Kad kažem političkoj eliti danas, dakle, mislim i na sve ove od ranije, pošto su oni zapravo vrlo bliski u razumevanju i politike i prošlosti i budućnosti, i Emir Kusturica fantastično funkcioniše u tim vodama.

On se ove godine bavi zapravo tom stogodišnjicom početka Prvog svetskog rata, bavi se odbranom srpske istine, bavi se celom pričom oko atentata na Franca Ferdinanda. To se radi preko multimedijalnih projekata, organizuje se konferencija tamo. Naravno, većina tih naučnika vrlo rado odlazi u taj institut. Pa ovde ima toliko instituta, ima toliko ozbiljnih ljudi koji nešto rade, i ovim ljudima iz vlasti nije palo na pamet da pozovu nekoga i da kažu „slušajte, mi hoćemo da obeležimo ovo. Imamo li mi kapacitete da to uradimo ovde kod nas?“ Ovi kažu, „pa ne znam, imamo“, ili „nemamo“. I onda mogu da se dogovore o nečemu. Kusturica iz Andrićgrada – iz paragrada, faktički, to je jedna paraformacija – on monopolizuje to pravo na prošlost. Direktna linija se uspostavlja između njega i vlasti, i onda oni zajedno rade na toj prošlosti.

Svetlana Lukić: Razumljivi su mi čak i ovi koji daju pare, to je njihova šolja čaja. Ali ja ne mogu da razumem te istoričare koji odlaze na noge u Andrićgrad iz svojih instituta, sa svojih fakulteta, da nose Poćorekovo pismo i da ga otkrivaju tamo. Kako ponižavaju sopstvenu profesiju, sopstvene institute, sopstvene fakultete?

Saša Ilić: Tu čovek ostaje zbunjen, da li to rade zbog nekih honorara koje će dobiti ili zaista misle da je to fantastična platforma da se bave prošlošću – a očigledno da za njih jeste. Mi smo u zabludi kada mislimo da će ti ljudi reći „pa čekajte, to je neozbiljno“. To daje legitimitet celoj stvari. Ukoliko toga ne bi bilo, pa šta, sedeo bi Kusturica tamo sam sa Dodikom, pa bi objašnjavao šta radi i šta se događalo.

Prošao je i Milanski edikt, izveli su predstavu koja je koštala toliko, smejali su nam se u lice razni funkcioneri koji su vodili te basnoslovne projekte. I to sve prolazi. Možete kritikovati koliko hoćete, to jednostavno ide. I Kusturičin paragrad ide.

U prvom trenutku mislim da se Aleksandar Vučić klonio te priče, ali onda je došao i rekao „ovo mora da se podrži, ovo ima smisla“. I festival na Mokroj Gori, i Andrićgrad. Mislim da je Andrićgrad toliko problematična stvar upravo zbog nedavne prošlosti, da bi to trebalo ili rasformirati ili organizovati neke zaista svetske konferencije o prošlosti, o svemu što se događalo u Bosni, u istočnoj Bosni, u tom Višegradu, na mostu, na obali Drine. To je kao da se smejete svim tim žrtvama koje su pale tamo, vi organizujete neke skaredne stvari na tim grobovima.

Jasmila Žbanić je radila film o motelu Vilina vlas. Morala je da ide tamo inkognito da bi snimala neke kadrove. Šta je sa tim, šta je sa tom prošlošću? To je vrsta tamponiranja mogućeg upliva nedavne prošlosti u našu stvarnost. Dakle, mi u Višegradu gde su se dogodili strašni zločini, imamo Andrićgrad i jedan institut – čime se on bavi? Andrićevim delom? Pa mi imamo ovde Zadužbinu Ive Andrića. Zašto Zadužbina Ive Andrića nije rekla „čekajte, pa vi uzurpirate tu priču, mi smo legitimni naslednici koji se bave ostavštinom Ive Andrića i vi ne možete korisiti ime Ive Andrića“. Kada je Matica hrvatska htela da objavi neka Andrićeva dela u svojoj ediciji oni su hitro reagovali i rekli „ne možete vi, to je srpski pisac“. To je stara priča.

U ovom trenutku Zadužbina Ive Andrića iz Beograda uopšte ne reaguje na sve to što se dešava tamo, jer država Srbija to odobrava. Dakle, ako država Srbija to odobrava pa vi od Andrića možete da napravite strašilo, nema problema. Kusturica kaže i da će napraviti Andrićevu nagradu. Izvini, ali Andrićeva nagrada postoji i dodeljuje se ovde, u Zadužbini Ive Andrića. Zbog čega ti možeš to da uradiš? Zato što si Emir Kusturica? Pa ne možeš. Ali očigledno može. I čovek se pita o čemu se radi, a zapravo radi se o tome da se blokira svaki dotok bilo kod glasa iz prošlosti. A Višegrad je paradigmatičan.

Svetlana Lukić: Sve može zato što to ne nailazi ni na kakav otpor.

Saša Ilić: Jedini ljudi koji su reagovali bili su oni koji nisu dozvoljavali da se uzima kamen i od njega gradi Andrićgrad. To je bila jedina reakcija. Ja nisam čuo ni za jedan drugi protest.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Govorili su predsednik Fiskalnog saveta, profesor Pavle Petrović, i pisac Saša Ilić.

Peščanik.net, 07.04.2014.