žena na groblju
Foto: Predrag Trokicić

Gledali smo predsednika kako zauzima javni prostor u pokušaju da nam objasni poreklo strave. Izgledalo je to kao parastos na kome oživljeni pokojnik govori u slavu sebi, ali nije pritom razjasnio čemu govor i gde je slava. Ne znam zaista, niti sam sreo bilo koga kome je poznato šta je naumio besednik, i gde je danas sa svojim naumom.

Šta mu se zaista dogodilo da onako izađe pred svet, uveren da bar još jednom ima šta da kaže. I ranije su njegovi ispadi bili izazvani zastrašujućom količinom vere u svoju posebnost sa kojom se ništa ne meri. Može da govori koliko god hoće, bilo gde i o čemu želi. Ne postoji ništa razumno što bi ga sprečilo. Uverenje da smo sve iz čudovišnog skladišta neobuzdanog samoljublja već dobili na uvid – raspršilo se pre dve večeri. Stigli smo do potpuno novog nivoa igre u kojoj smrt postoji kao oblik vladanja.

Bili smo suviše ravnodušni svedoci jedne neuporedive nekrofilne rapsodije. U njoj je trijumfalno prikazana javna negacija života kao oblika postojanja. Kidanje ljudskih tela je druga strana onoga što jesmo ili možemo postati, pa je vlasnik tih prizora još u iščekivanju opšteg ushićenja pred istinom da se to (još) nije dogodilo. Da se još nije dogodilo svima. Nestajanja je bilo svuda oko nas, jezivih kao nasilno razaranje živog tkiva. Onaj koji je sve to kontrolisao ili mogao to da čini, javlja da nas je spasao.

Ali, od čega?

Da li je želeo da svoje zatvorenike, koji su mu bili saveznici, i kao saveznici postali ubice – da pripiše nama i podeli ih sa svojim narodom. I junaci i zlikovci potiču iz istog roda, delimo sve na ravne časti, to je poruka, mi i on, sve sa njima u zajedničkom pohodu na nas. Ali on taj kasapski tim poznaje bolje od svih. O njima smo saznali samo ono što je želeo da nam kaže: jesu li oni bili garda koja čuva kralja u slobodno vreme, ili batinaški deo milicije koji ubija boga u ljudima koji su izašli na proteste protiv tiranije. Ili su samo bili blizu Gospodara zaraze, tek tako, za svaki slučaj. Stalno mu neko preti i poteže nešto na njega, pa su počeli i oni.

Iznenada su prestali da budu čuvari dvorskog spokoja i počeli da pribavljaju snajpere. U međuvremenu su komadali ljude, rastapali ih u sonoj kiselini, i nosili u kesama po prljavoj varoši. Živeli su od svog rada.

Kako ništa od toga nisi znao, predsedniče? Zašto si u poslednjem trenutku saznao ono što ti je bilo poznato od prvog?

Sav potresen svojom tajnom, rekao je da se to više neće događati. Pohapsiće one koji žele da naslede pohapšene. Samo su potrebni dokazi, bez dokaza ima onoliko stvari, koje će dovoditi predsednika pred kamere. Videli smo kako izgleda glava smrskana macolom. Neka vam ne bude teško da to pojmite, to nam je pokazao šef države, da šokira nas i čitav svet, da dobijemo 30 sekundi i sklonimo decu, da utuvimo šta je to ljudska glava u stvari. Ljuspa oraha, ništa! Slabašne kosti neotporne pred maljem, likvor i siva masa oslobođene oklopa.

Sve važno što se događa u ovoj Srbiji, konačno se realizuje kao estetika beznađa: jeftini dramolet, crna komedija, ali i smrtonosna drama. Srbiju u životu drže samo opela, pa je predsednikov govor bio osobeni izlet u zagrobno, opčinjenost strašnim nasiljem i traganje za svojim zaslugama i krivicom zašto nije još gore.

Ali, očekivanje da će se naglo srušiti ono što ruši sve drugo, još je prerano. Izgleda da u idejama fantastične negacije života, postoji mnogo toga što nismo videli, ili nije rečeno. Imamo još sasvim malo vremena da doživimo ili ne konačnu zamisao tvorca. I to kao iskustvo koje će nas zaustaviti u pokušajima da pojmimo šta je to toliko jače od naše građanske agonije. Nasilje koje nam je pokazano, može da bude opit nad svačijom glavom.

No, šta je predsednik želeo da učini sa svojim neizbežnim licem i svima nama u prošlu subotu? Da nas uplaši sobom ili telima bez glava? Da svojim hodom po granici sablasnog ostane nedokučiv za svako poimanje razumnog? Da ohrabri glasače svojim moćima koje dotiču onostrano i ne vraćaju se ovde? Da se umiva pred narodom, sam svoj Pontije Pilat, pre nego što zakuca eksere u sopstveni krst? Da nagovesti još veće tajne i strašnije smrti, da raščisti svoj štab, rastera lopuže koje su ga izdale, dovede gore od njih i pokaže na koji se način pišu poruke mafijaškim jezikom? Da se još uzdigne nad svima i neopozivo presuđuje o svemu, pa i o sebi nedostojnim svega toga. Da se pokaje, ako još pamti za šta ima da se pokaje, da se pokaje i ako ne pamti pred svima koji pamte.

Ili je sve to bila samo još jedna priredba na provincijskoj bini. Trivijalna igra je neprekidna, oni koji su na vrhu zida smrti, opstaju samo dok se kreću. Svi koji padnu i saviju se bilo pred kim, neće opstati.

Bili smo svedoci jednog faustovskog pakta, čina vladanja koji više nije u moći da bilo koga osim vladara drži u strahu. To je samo obred koji izaziva mamurnu pospanost, jedan od mnogih koji sledi. Ali, još nismo razumeli šta nam se događa, ništa ne znamo o sebi pred strahom da sledi nešto još mnogo gore.

Ako smo uvereni da bilo šta znamo, onaj koji je govorio u subotu siguran je da nas je razuverio. Videli smo da je samo smrt na njegovoj strani.

Peščanik.net, 08.03.2021.

Srodni link: Dejan Ilić – Skica kolektiva


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)