Ljudi sede u autobusu
Foto: Ivana Tutunović Karić

Kapacitet za korišćenje jezika u našoj vrsti evoluirao je postepeno, tj. u više faza koje su se nadovezivale jedna na drugu. Prema modelu artikularne fonologije, jezik se menjao od manualno-gestikularnog ka vokalno-akustičkom. Drugim rečima, sporazumevanje između jedinki u brojnim predačkim vrstama u našoj evolucionoj liniji (tokom više od 2 miliona godina) prvobitno je, sasvim sigurno, bilo omogućeno pokretima, znakovima, pokazivanjima, artikulisanim gestovima, grimasama, a potpomognuto oglašavanjima bez pravih reči. Sličan vid sporazumevanja, konačno, postoji i kod nekih drugih životinjskih vrsta.

Povezanost jezika sa pokretima oslikava se i danas u našim mozgovima kroz funkciju takozvane Brokine oblasti u dominantnoj (najčešće levoj) hemisferi, a tu oblast nazivamo i „motorički centar jezika“. Ovaj region je zadužen za sekvencionalno sklapanje i dekodiranje serije pojedinačnih gestova, kao što to radi s našim glasovima. Korišćenjem magnetne rezonance, neurološke studije su pokazale da je Brokina oblast aktivna kada posmatramo tuđe pokrete i to na isti način kao i kada se koristimo znakovnim jezikom ili sklapamo vokalne rečenice. Smisao pokazanog ili izgovorenog interpretira se u jednom delu Brokine oblasti, ali i u drugim regionima mozga, posebno u takozvanoj Vernikeovoj oblasti.

Sve u svemu, vokalni jezik stekli smo značajno kasnije u svojoj evolucionoj istoriji. Nekoliko važnih anatomskih promena bilo je neophodno za naše osposobljavanje da precizno oblikujemo glasove u reči. Izgleda da su već naši preci vrste Homo habilis, pre više od 2 miliona godina, imali značajno uvećanu levu hemisferu u regionu Brokine oblasti, dok je izgled organa potrebnih za izgovaranje nastao nešto kasnije. Naime, kod arhaičnih vrsta ljudi, kao što su neandertalci ili denisovci, pre više od 300.000 godina, hioidna kost i širina podjezičnog kanala bili su identični našim, a položaj dušnika u odnosu na jednjak kod odraslih jedinki definitivno je omogućavao dovoljan protok vazduha za govor.1

Neurološka i anatomska postavka za pojavu složenog jezika u našoj evolucionoj liniji postojala je, dakle, pre više stotina hiljada godina. Ipak, naš jezik predstavlja visoko kognitivnu radnju. Mi smo sposobni da izgovorimo bilo šta – da izmišljamo bajke, mitove, legende i bogove, da saopštavamo svoja razmišljanja koja se ne moraju odnositi na nešto što nas realno okružuje, da zaključujemo o kompleksnim fenomenima i saopštavamo ih na osnovu zapaženih činjenica (npr. naučne zakonitosti), itd. Jezik u našoj vrsti (vokalni, znakovni ili pisani) jeste apstrakcija, a reči i znakovi jesu apstraktni simboli čije značenje učimo da koristimo i povezujemo. Zbog ovih karakteristika ljudskog jezika postoje mišljenja da je osposobljavanje za preciznu komunikaciju (kakvu danas poznajemo) teklo paralelno sa pojavom umetnosti, budući da je apstrakcija obeležje svakog umetničkog rada – od slikarstva i muzike do pisane reči. Ne postoje, naravno, pisani tragovi o tome kada su naši preci zaista postali pričljivi, ali je sasvim jasno da su te sposobnosti sticane postepeno.

Bez svih genetičkih promena koje su indukovale evoluciju ljudskog mozga, ljudska bića ne bi krasila sposobnost za apstraktno mišljenje koje je glavna odrednica onoga što zovemo – um. Kapacitet da se naveliko sporazumevamo i izmišljamo omogućio je socijalno organizovanje na način kakav ne možemo sresti ni u jednoj drugoj vrsti. Tako smo smislili zakone i propise, društvene norme i državne uloge, različite grane vlasti, podelu odgovornosti i razne vidove hijerarhije. Bez utemeljenja u dogovorima i društvenim ugovorima, sasvim je izvesno da bi naše zajednice bile bitno drugačije (o čemu je bilo reči u tekstu Majmunska politika i njena suprotnost).

Ovo je bio dugačak biološki uvod za moju ličnu upitanost o eventualnom postojanju zakonitosti koje leže u osnovi društvenih sistema i njihovih promena. U celoj stvari ne polazim od tvrdnje da su društvene zakonitosti slične biološkim, već samo od biološke činjenice da je naš evoluirani mozak omogućio pojavu apstraktnog polja našeg uma koje može iznedriti psihološki veoma raznovrsne doživljaje socijalnog konteksta i uticati na većinske tokove u jednoj zajednici. Mislim da nam je, između ostalog, empirija pokazala da postoji ogromna divergencija između individualne i socijalne psihologije – socijalna najviše liči na nekakvu emergenciju sa sopstvenim karakteristikama koje su teško dokučive iz zbira pojedinačnih psiholoških entiteta.

Svakako ću ovu psihološku analizu ostaviti stručnjacima, ali moram se osvrnuti na sopstveni naivni doživljaj dva navedena psihološka nivoa. Načelno, ja imam duboko uverenje da su moralnost i humanost obeležja skoro svakog zdravog pojedinca koji je odrastao u jednoj zajednici. U tom smislu, inicijalno verujem u kvalitete osoba i sigurna sam da su ostvarene interakcije između dve individue većinski plemenite i empatične. Ipak, učešće u društvenim tokovima ili apstraktnim društvenim ulogama značajno menja percepciju odnosa i čini nas sasvim otuđenim od živih ljudi i njihove dobrobiti. Zamišljam da između apstrakcije i realnih ljudskih doživljaja postoji nepremostivi kognitivni aparthejd. Neću ništa novo reći ukoliko ove svoje tvrdnje potkrepim primerom „banalnosti zla“ (Hana Arent), tj. običnim čovekom koji ipak učestvuje u neverovatnim zločinima vršeći svoju društvenu, apstraktnu (poslovnu) funkciju. Sve u svemu, veliki sam optimista po pitanju svakog pojedinca, ali ne baš toliki kada razmišljam o društvenim tokovima.

Iz svega navedenog jasno je da postavljanje svakog čoveka u odnosu na socijalni život zavisi od realnosti individualnog usvajanja nepisanih i pisanih pravila koje je osmislila sama zajednica. Govorimo, pišemo, ubeđujemo, oblikujemo umove i posledično stvaramo neverovatne društvene konstrukcije – kako dobre, tako i loše. Nije li insistiranje na doživljaju etnosa kao jedinstvenog entiteta moćni apstraktni pokretač individualnih i društvenih emocija koje su tokom istorije inicirale ratove i krvave genocide? Koliko smo kao pojedinci svesni političke manipulacije kada se ovakvi impulsi oblikuju i naglašavaju u našim društvima? Na suprotnom spektru društvenog organizovanja, možemo videti uspešno realizovanje socijalnih politika, svest o multikulturalnosti, toleranciji, javnom zdravlju, sistemsko uređivanje države i slično. Sa brojnim varijacijama na ove teme, srećemo širok spektar apstraktnog nivoa utemeljenja jedne zajednice. Kako se ostvaruje jedna, a kako druga društvena svest? Kako se, u konačnici, dešava prilagođavanje apstraktnih principa stvarnosti?

Ovim problemom pozabavila se grupa antropologa, sociologa i psihologa radeći na ogromnim bazama podataka koje su obuhvatile blizu pola miliona ljudi iz 109 svetskih nacija na svim kontinentima. Rad objavljen u časopisu Nature Human Behaviour u decembru 2019. godine predstavlja, do sada, najopsežniju studiju odnosa između individualno- i socijalno-psihološkog, odnosno uticaja individualnog razumevanja i prihvatanja društvenih vrednosti na organizaciju društvenih sistema – pre svega u odnosu na spektar šarolikosti sadržanih u nizu od demokratije do autokratije.2

Na osnovu primenjene procedure može se zaključiti da autori doživljavaju demokratiju slično Norberto Bobiu po kome demokratija predstavlja skup proceduralnih pravila pri oblikovanju kolektivnih odluka i koja može obuhvatiti različite sadržaje, ali se mora zasnivati na vladavini zakona i poštovanju institucija. Prema Bobiu, despotska država se bazira na stanovištu moći, za razliku od demokratske u čijoj se osnovi nalaze pravila koja tu moć ograničavaju i pružaju, u krajnjoj instanci, mogućnost da građani kontrolišu izvršitelje vlasti.3 U najnovijem radu, Ruck i saradnici koriste kvantitativni „skor vladavine“ (engl. polity score) u kom svaka država ima procenu demokratije i autokratije na osnovu strukture i prakse izbornog procesa i restrikcija koje imaju glavni (izabrani) vladari.4

Među obeležjima kulturnih (socijalnih) vrednosti koje poseduju ispitanici, autori su procenjivali nekoliko relevantnih: otvorenost prema drugačijim ljudima i kulturama, a s tim u vezi poštovanje ljudskih prava i opšte poverenje u ljude, a zatim i poverenje u institucije države i podršku demokratiji.5 Mnoštvo dobijenih podataka obrađeno je kroz relevantne multivarijantne matematičke modele kako bi se testirale dve alternativne hipoteze u razmatranju uloge kulturnih vrednosti građana jedne države u demokratizaciji njenog društva.

Prva hipoteza zastupa stanovište da postavljanje demokratskih institucija nužno vodi odgovarajućoj promeni kulturnih vrednosti među građanstvom u jednoj državi. Ovakvo viđenje praktičnih posledica interakcije između individualnog i socijalnog nivoa pronalazimo u logici američke politike – na primer, očekivalo se da će nametnute institucije u Iraku ili Avganistanu, nakon vojne intervencije, rezultovati individualnim prihvatanjem demokratskih vrednosti. Dakle, ovde se veruje da samo instaliranje institucija (pravila izbornog procesa, političke hijerarhije, grana vlasti, ograničavanje kompetencija i uticaja pojedinačnih institucija, itd) nužno rezultuje demokratskim razvojem društva – tj. demokratski senzibilitet građanstva jeste posledica institucija.

Druga hipoteza, međutim, obrće odnos dva nivoa i zasniva se na tvrdnji da demokratske kulturne vrednosti građanstva predstavljaju snagu koja inicira institucionalne promene ka demokratiji. Drugim rečima, grupni nivo zavisi od individualnog, društvene promene se dešavaju odozdo i nema demokratije bez opšteg kulturološkog temelja. U ovom kulturnom inicijatoru demokratskog sistema vide se dva osnovna primarna uzročnika. Prvi uzrok podrazumeva većinsku otvorenost građana prema različitosti i posledično negovanje tolerancije, a drugi pokretač demokratizacije jeste građansko poverenje u institucije.

Pre nego što razmotrimo dobijene rezultate ove opsežne analize, treba naglasiti još jedan važan kvalitet dizajna studije. Koristeći podatke od 1990. godine do danas, autori su mogli zaključivati o socijalnim doživljajima i stavovima građanstva od početka 20. veka. Naime, mnoštvo studija je pokazalo da svaka osoba stiče specifične svetonazore tokom prve dve ili tri decenije svog života bez mogućnosti za značajnije promene tokom starijeg životnog doba.6 Na toj osnovi bilo je moguće napraviti vremenske kohorte ljudi rođenih u različitim godinama 20. veka i sa njihovim društvenim stavovima asocirati skorove vladavine iz tog i narednih perioda. Jasno je da su serije vremenskih kohorti praćene zajedno sa promenama društvenih sistema, što su najdragoceniji podaci za traženje odgovora na pitanja o uzročno-posledičnim odnosima jedinki i grupe. Dakle, bilo je moguće pratiti ko-evoluciju između individualnih demokratskih vrednosti i demokratskih institucija.

Ukratko, rezultati ove studije pružili su zanimljive, ali prilično deprimirajuće rezultate, posebno ako celu stvar posmatramo iz države kao što je Srbija. Glavni zaključak jeste da povećanje otvorenosti ka diverzitetu sunarodnika (smanjenje nacionalističkih tendencija i ksenofobije), koje je korelisano sa lakšim prihvatanjem i uvažavanjem različitih političkih stavova, prethodi pomeranju političkog skora države ka demokratiji. Međutim, budući da su stečeni individualni svetonazori veoma tvrdokorni i doživotni, značajan efekat promene kulturnih vrednosti na promenu čitavog sistema odložen je za naredne tri decenije, tj. u sledeću „političku generaciju“.

Zanimljivo je da obrnuti smer međuzavisnosti individualnog i grupnog nivoa uglavnom ne važi – instaliranje demokratskih institucija ne vodi masovnim individualnim promenama ka demokratskim vrednostima. Slično propasti američkog uterivanja demokratije u Irak, i kod našeg patrijarhalno-nacionalno usmerenog društva zapažamo nakrivo postavljenu ideju institucija u kojoj se praktikuju procedure svojstvene demokratiji, ali iz tradicionalno autokratskih centara. Mi imamo predsednika izabranog na nekakvim izborima, ali njegovo praktikovanje vlasti ne podrazumeva ograničavanje ovlašćenja niti funkcionisanje institucija van njegove autokratske senke. Bobio takvu situaciju označava kao „neispunjeni razvitak demokratije“.7 U svakom slučaju, naša demokratija nije ni blizu zapadnom idealu, već ima jasne autoritarne odlike ograničene isključivo procedurom izbora i to samo uz pretpostavku da su izbori sprovedeni pod fer uslovima.

Još zanimljiviji rezultati ove studije možda se odnose na zavisnost demokratizacije društva od individualnog poverenja građana u institucije. Postoje mišljenja da je građansko poverenje nužno za pojavu i duži opstanak demokratije. Međutim, oprečna mišljenja se zasnivaju na stavu da je za demokratiju esencijalno postojanje kritički nastrojenog društva, a to podrazumeva i neprekidne sumnje u sistem i stabilnost institucija. Kako su pokazali Ruck i saradnici (2019), kritički duh građanstva i sumnjičenje institucija jesu važni elementi demokratskog društva, ali sa značajnim ograničenjima u količini nepoverenja. Nakon jedne „političke generacije“ od 20-30 godina, u demokratskim društvima sa veoma niskim poverenjem u institucije dešava se politička nestabilnost koja pokazuje tendenciju pomeranja ka autokratiji, što bi moglo biti alarmantno stanje za trenutne zapadne demokratije koje su svojim izborima značajno narušile ugled institucija (npr. predsednika ili premijera – Trampa u SAD ili Džonsona u Velikoj Britaniji). Kako ja razumem celu stvar, nakon što se sumnje u rad institucija pokažu kao opravdane, na primer usled korupcije ili nekompetentnosti izvršilaca vlasti, percepcija građanstva se okreće ka ideji da je za vođenje države neophodna pojava jakog lidera koji će „gvozdenom rukom“ uvesti red.

Dobra vest za nas koji živimo u autokratskim prćijama jeste nalaz da u sistemima kao što je naš, koji ima i nisko poverenje u institucije i politički je nestabilan uz despotsko praktikovanje vlasti, postoji tendencija ka prelasku u demokratskije vode. Problem s kojim se suočavamo svakako jeste činjenica da mi imamo slabašna iskustva života u sistemu sa dobrim i stabilnim institucijama, zbog čega trošimo silno vreme na smišljanje neke buduće države, tj. otkrivamo toplu vodu. U trenutku u kom se nalazimo, građani su i sami nestabilni, rascepljeni između želje da dobijemo pravičnu institucionalnu stabilnost, s jedne strane, i još uvek jake želje da dočekamo nekog novog lidera koji će nas povesti u svetliju budućnost, s druge strane. Još uvek tragamo za savršenim „pastirom“, neukaljanim, bezgrešnim, nerođenim. Trenutak promene desiće se kada budemo većinski razumeli da savršenost ne može postojati u jednom, ma koliko nadljudskom biću, već da pravičnim društvom može upravljati samo i isključivo meritokratska grupa pojedinaca.

Vaspitavanje i obrazovanje, ključni procesi u formiranju pogleda na svet svake osobe tokom prvih decenija života, odgovorni su za stvaranje svesti o tome da je građanin taj koji ima moć da bira sopstvene predstavnike među najpametnijim, najpoštenijim i najučenijim među sobom. Sasvim je jasno da je upravo obrazovanje ona tačka u kojoj se prelama sva naša nevolja i društvena zaostalost. Na njoj se suštinski sustiže sav manjak koji zapravo ni ne razumemo – potreba za urbanizacijom, mobilnošću građana i slobodnim medijima – što su nužni preduslovi za otvaranje prema različitosti, a posledično i izgradnju društva u kom je moguća mirna egzistencija različitih ljudi, političkih organizacija i mišljenja. Sve ove vrednosti sadržane su u održivosti stabilne demokratije.

Moj pesimizam sastoji se od navedenog podatka da je potrebna jedna „politička generacija“ da bi se građanstvo, a samim tim i društveni trend, okrenuli ka demokratskom polu sistemskog spektra. Ako se uzdamo u sadašnju tinejdžersku i mladu generaciju podvrgnutu nacionalno-klerikalnom vaspitanju i obrazovanju, može se zaključiti da nam predstoje dodatne decenije u iščekivanju ovog preokreta. Ipak, nekoliko podataka u istraživanju Ruck i saradnika (2019) nedostaje, pa verujem zbog toga verujem da još uvek nismo na putu bez povratka. Prvo, kao biolog svesna sam fenomena koji se označava kao „preklapanje generacija“, tj. nepostojanje jedinstvene starosne kohorte u jednom trenutku u jednoj populaciji. Drugo, dinamika političkih i svetonazorskih promena u Srbiji obuhvata značajno kraće vremenske periode od jedne političke generacije, na čemu možemo zahvaliti neprekinutom kontinuitetu političke nestabilnosti. Kao rezultat ove sumanute dinamike, dolazimo do sadašnje situacije u kojoj u samo jednoj osobi, da ne govorimo o čitavom društvu, možemo zateći potpuno čudesne mešavine liberalnih, egalitarnih i tradicionalnih stavova, često međusobno logički neodrživih, ali ipak postojanih. Ma koliko to sumanuto zvučalo, ja upravo u ovoj šizofrenoj slici našeg stanovništva pronalazim nadu za mnogo brže promene od projektovanih.

Takođe verujem u apstraktnu moć našeg uma i našeg govora. Dobra strana ovog režima, u kontekstu mogućnosti za njegovo brzo eliminisanje, leži u činjenici da se za njega ne vezuje baš nikakva moćna ideologija koja može značajno pokrenuti ujedinjenu društvenu emociju. Svesni smo i mi, kao i Vučić, da jedina njegova snaga jeste medijska. Provaliti tu branu kolektivne hipnoze znači ujedno i upošljavanje uspavanih kognitivnih kapaciteta građana i posledično urušavanje Vučićeve kule bez sadržaja. Verujem da se govorna fraza „silovanje zdravog razuma“, koja apstraktno opisuje sistem vladanja naprednjaka, može lako rasvetliti kapacitetima svakog pojedinačnog ljudskog uma.

Prazninu suprotne strane našeg političkog trenutka, a ovde mislim na opoziciju, teže je popuniti. Prvo, potreban je nekakav sadržaj kog nema, ili još uvek nije prepoznatljiv, a koji će nahraniti ljudsku potrebu za apstraktnim doživljajem društva. Drugo, nužno je ukloniti istaknute pojedince na ovom delu političkog prostora uz koje se, opravdano ili neopravdano, vezuje apstraktna slika negativca. Ako iole razumeju društveni kontekst, i ako zaista imaju želju za promenom društvenog konteksta, nesebično će se pomeriti u pozadinu političke borbe. Njihovo isticanje budi mentalne slike koje, opet opravdano ili ne, predstavljaju apstraktne simbole loših trendova i pokreću loše individualne emocije i duboko nepoverenje. Ustupite mesto drugima. Ne treba nam jedno ili nekoliko novih lica. Treba nam četa kvalitetnih novih lica sa jasnim političkim porukama! Znam da ih ima.

Ljudska društva u obliku sličnom današnjem postoje od početka neolita, nakon perioda lovaca-sakupljača. Opstajemo i rastemo zahvaljujući evoluiranim sposobnostima govora i opisivanja svojih namera u težnji da svoje zajednice uredimo. Ako postoji nekakva pravilnost u promenama društvenih sistema, ona je sadržana u kapacitetima apstrakcije ljudskog mozga. Autokrati jako dobro razumeju načine manipulacije ovim kapacitetima. Ostali zanemaruju moć čovekovog uma i prelivanje individualnog u socijalno. Zanemarivanje znači nipodaštavanje! Imajte to na umu.

Peščanik.net, 15.01.2020.


________________

  1. „Ljudske bebe imaju dušnik i jednjak u istom nivou, što im omogućava da istovremeno sisaju i dišu. Tokom odrastanja, dušnik se spušta ispod jednjaka zbog čega odrasli ljudi ne mogu da gutaju i dišu u isto vreme, niti da govore dok gutaju hranu. Takav položaj dušnika, međutim, obezbeđuje dovoljno vazduha za produkovanje glasova kada se ne hranimo. Zanimljivo je da je Homo erectus (pre oko 1,5 miliona godina) imao položaj ova dva organa kao ljudsko dete od osam godina!“ (Tucić N. Evoluciona biologija. NNK, 2003).
  2. Ruck, D.J., Matthews, L.J., Kyritsis, T. et al. The cultural foundations of modern democracies. Nat Hum Behav (2019) doi:10.1038/s41562-019-0769-1.
  3. Noberto Bobio. Budućnost demokratije: odbrana pravila igre. Prevela Staša Zajović, Beograd: Filip Višnjić, 1990 (Aranđelovac: Napredak).
  4. Polity IV project.
  5. World Values Survey, European Values Survey, Madison Project.
  6. Grusec, J. E. & Kuczynski, L. Parenting and Children’s Internalization of Values: A Handbook of Contemporary Theory (J. Wiley, 1997).
    Sears, D. O. & Funk, C. L. Evidence of the long-term persistence of adults’ political predispositions. J. Polit. 61, 1-28 (1999).
  7. Noberto Bobio. Budućnost demokratije: odbrana pravila igre. Prevela Staša Zajović, Beograd: Filip Višnjić, 1990 (Aranđelovac: Napredak).
The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)