Sirijske izbeglice, Turska, foto: AP

Sirijske izbeglice, Turska, foto: AP

Otpočetka sam slutio da to neće izaći na dobro. Kada je počela ova izbjeglička mega-kriza na granicama Evrope s Afrikom i Azijom i kada su Mađari još samo najavljivali gradnju velikog žičanog zida, oglasio se poznati beogradski novinar s prvim značajnijim komentarom o tome. Poznam čovjeka ne samo profesionalno nego i privatno, pa znam o čemu govorim. Riječ je o rafiniranom liberalu, što mu je omogućavalo da bez i najmanje moralne sjene, pogotovo mrlje, prođe kroz sve one prognaničke i izbjegličke egzoduse koji su devedesetih uzduž i poprijeko išpartali prostor nekadašnje zajedničke države.

Ali i čovjeku koji je po mome ukusu uvijek malo previše držao do katekizma zapadnih demokratskih vrijednosti. I to se sada pokazalo bjelodano kao na školskoj tabli. Jer, vidi što bi. On je cijeli ovaj izbjeglički martirij promotrio kroz naočale gluposti desnice koja ne uviđa da nikakvi zidovi ne mogu zaustaviti ove izbjegličke bujice, a, što je najvažnije, nema, veli, za to ni najmanje potrebe. Te su izbjeglice samim dospijećem na evropske granice pokazali da je riječ o pametnim, poduzetnim i hrabrim ljudima, pa Evropa može imati samo koristi da ih ne samo prihvati nego i trajno udomi.

Jer, oni su, kaže, dragocjen ljudski resurs koji je kao nenadana mana s neba pao pred noge ovom umornom i omatorjelom kontinentu. I? Nije to valjda sve. Da, to je sve. U očima liberala, čak i kada pripadaju višoj klasi kao ovaj, sve se svodi na slobodu kretanja ljudi i ostale ljudskopravaške delicije, pa ako je ta sloboda kretanja još i na obostranu korist imigranata i Evrope, sve je toliko dobro da ne može biti bolje. Ništa, naprotiv, nije dobro za evropsku ksenofobnu desnicu, koja u imigrantima vidi, ili se pravi da vidi, što može biti i gore, smrtnu opasnost za evropski “način života”. I to su, kao, dva oprečna i suprotstavljena gledanja na ovu biblijsku transkontinentalnu seobu naroda. Ali, tu jedva da je išta oprečno, još manje suprotstavljeno.

Evropa ni svojim lijevim ni desnim okom ne vidi da migranti nisu nikakav vanjski problem koji joj je jadnoj iznenada banuo pred kućnim vratima, nego su rođeni u njenoj utrobi i sada se samo u nju vraćaju. Ovo je postalo bjelodano otkako je ona, a ne netko drugi, potkopao spomenuti način života, pristavši da svoje samoproklamirano mirotvorstvo i multikulturalnost zamijeni za ulogu ovostoljetne batine u rukama američkog neokolonijalizma. To se posebno jasno i nedvoznačno vidjelo kada je pristala sudjelovati u rušenju navodno dijaboličnog, ali zapravo relativno pristojnog afro-socijalističklog režima Moamera Gadafija u Libiji (nađite mi, ne bilo zapovjeđeno, neku pristojniju zemlju u okruženju Hrvatske, uključujući nju samu).

Odatle je zatim krenula jedna od glavnih pritoka ove imigrantske poplave koja zapljuskuje evropski kontinent. Ali, ima nešto još važnije. Evropa je uključivši se u američko imperijalno mahnitanje zemljama Magreba i Bliskog istoka izravno doprinijela stvaranju trenutno najveće svjetske terorističke opasnosti, Islamske države, koja svoju vitalni snagu u Siriji i drugdje okuplja baš na mjestima najvećih katastrofa zapadne politike na svojim afričkim i azijskim prilazima. O tome nedvosmisleno govori činjenica da se fanatični borci Al Bagdadijevog “kalifata” najviše regrutiraju baš iz redova nekadašnjih pripadnika Gadafijevog režima te režima Sadama Huseina u Iraku, također relativno pristojnoj sekularnoj državi sve dok je Amerika nije pod skandalozno izmišljenim optužbama izbombardirala i ondje poslala svoje trupe. Pametnome dosta.

E da, Bagdadi novači svoju osvetničku vojsku i u Londonu, Parizu, Berlinu i drugdje u Evropi, što se može objasniti brojnim socijalnim, kulturalnim i drugim razlozima, o kojima je već dovoljno napisano i rečeno. Ali, sve njih prešišava nešto o čemu još nema govora, ili nema ozbiljnog govora, a to je spomenuto odreknuće od evropskog identiteta. Evropa je naprosto naglavce uletjela u rat protiv islamskog svijeta (što je išlo lako samo dok se ondje nisu pojavili militantni islamisti spremni da ubijaju koliko i da sami budu ubijeni), ne shvaćajući da se time i sama približila nečemu što se već može i mora nazvati – evropskim pseudokršćanskim kalifatom.

I tako se krug zatvorio, o čemu mi u Hrvatskoj već poodavno, sjetit ćete se, imamo vrijednih spoznaja. Odavde je još ranih devedesetih upućen prijedlog majčici Evropi da joj mala ali ponosna Hrvatska bude “predziđe kršćanstva”. O tome se tih godina u nas jako puno i uzbuđeno drvilo, kao da je riječ o najozbiljnijoj stvari na svijetu, no iako je prijedlog autorizirao glavom prvi predsjednik Tuđman, on nije prihvaćen. Nije ni razmotren. Tada su još važili neki viši civilizacijski standardi, Evropa je ipak i dalje bila u svoj predkalifatskoj eri, ali pitanje je bi li prijedlog bio odbijen da se pojavi danas. To se, uostalom, već dogodilo u vidu spomenutog Orbanog žičanog zida, o čemu Bruxelles već tjednima zamišljeno šuti, što se može shvatiti jedino kao indirektno prihvaćanje.

Zato je razumno pretpostaviti da se prihvaća i omraza prema afro-azijskim imigrantima koja upravo preplavljuje Hrvatsku, unatoč držanju medija i poneke crne ovce među svećenstvom, koji se koliko-toliko trude zadržati elementarni duh solidarnosti i humanitarnosti. Ali su zato u samo nekoliko dana ljosnuli na dno nacionalističke kace naši dični političari. Počevši od ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je svečano obećao naciji da će policija “obraniti” hrvatske granice, do simptomatično velikog broja lijevoliberalnih političkih stranaka (Mirela Holy, Damir Kajin, istarski IDS), koji su toliko zaglibili u istom pravcu kao da žele preuzeti utvrde najzadrtije desnice. Doduše, predizborno je vrijeme i lako ćeš naći budalaše koji će ovo pravdati legitimnim pridobivanjem birača.

Ali, ovdje je riječ o tako sramotnom survavanju u ogoljeni islamofobni nacionalizam, uz istodobnu dramu islamskih izbjeglica koji očito ne shvaćaju da Evropa više nije ono što su sanjali o njoj, da se jednostavno moraju postaviti neka krajnja pitanja. Shvaćaju li istarski političari da ovim kompromitiraju svoju razglašenu međunacionalnu convivenzu, i to toliko da je dopušteno sumnjati da svoju čuvenu empatiju prema istarskim Talijanima gaje samo zato što njih u Istri uglavnom više nema. Isto vrijedi za glavešine evropskog kalifata. Razumiju li oni da sadašnjim držanjem kompromitiraju savjest Evrope u vezi nacionalističkih pogroma i istrebljenja na njenom tlu u recentnoj prošlosti. I to toliko da je dopušteno sumnjati da gaje empatiju prema, recimo, Židovima samo zato što njih u mnogim evropskim zemljama praktički više nema.

H-alter, 27.08.2015.

Peščanik.net, 28.08.2015.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU