Sećanje na Zorana Djindjića – predlog za intelektualnu biografiju

Dok je skoro cela Srbija bila šarmirana tiranijom, u njoj je delovao jedan sasvim drukčiji političar: Zoran Đinđić. Kada je reč o njegovoj intelektualnoj političkoj biografiji, nezaobilazno je ukazati na uzore koji su formirali njegovu političku misao, kao i na unutrašnju rascepljenost njegovih teorija i svakodnevnim životom primoranih naklonosti. On je bio politički inficiran preko opasnih umova, kao što je pre svih Karl Šmit, dijalektičko-dijabolički mislilac iz epohe svetskih ratova, ličnost kojoj je pripisivana demonska snaga u sferi duha.

Ebenštajn je za Šmita rekao da “njegovu duhovnu brilijanciju nadmašuje samo njegov nedostatak karaktera”. Pedeset godina Karl Šmit nije kročio na javnu scenu iz iznudjenog egzila u kome je bio još pre Drugog svetskog rata, za vreme i nakon njega, sve do svoje smrti. Od nekrologa Šmitu (preminuo u svojoj 97. godini), koji je Djindjić objavio u Ninu 1985. pod istovetnim naslovom koji ima ovaj tekst – pa do tragičnog kraja, preko svih nemilosrdnih dogadjaja koji su zadesili Srbiju i u kojima je aktivno učestvovao, Zoran Djindjić je delovao iz ugla koji je bio bitno drugačiji u odnosu na sve ostale političare u Srbiji, moglo bi se reći i u celokupnoj njenoj političkoj istoriji.

Nepristrasna analiza primene njegovih uverenja u praktičnim situacijama, ukazuje na odredjenu dihotomiju u njegovoj političkoj teoriji i praksi. Visokooktanski teorijski sin Karla Šmita, Makijavelija, Hobsa, Fukoa, Jingera, čak i kriptomistika poput Benjamina, došavši u situaciju praktične primene svojih uverenja upada u labirint modernog, uz to još i srpskog društva, dakle u mutne i tamne distinkcije izmedju pravde i zločina, mudrosti i ludosti, brzine i lenjosti, reda i nereda, prirodnog i bolesno perverznog. Istorijski momenat mu dodeljuje i nezahvalnu ulogu finalnog arbitra unutar vodećih ideja i njihovih neposrednih oživotvorenja.

Oponiranje osnovnom humanizmu zarad naglašavanja uloge sile u modernom društvu, postaje ponekad i sine qua non svake vladavine. U tom segmentu je sigurno uticalo i zloćudno magnetsko polje fasicinacije koje se širilo od “profeta Antihrista” (B. Levald), Karla Šmita, i koje je do te mere postalo samorazumljivo da je dozvoljavalo sve hiperbole. Teorijska konsekventnost i volja za političkim angažmanom udružili su se na političkom bojnom polju, koje je za obojcu bilo polje egzistencijalnih istorijskih odluka, a nikad sitnih kompromisa i činovničke rutine. Ni smrt Dindjića, kao ni smrt Šmita svojevremeno, nije potakla na široke refleksije npr. o odnosu vrhunskih intelektualaca i totalitarnih ideologija (virus prebačen i njihovim delovanjem u naredni vek), već je jedino mobilisala interne partijske sporove u ondašnjoj Nemačkoj, odnosno današnjoj Srbiji. Da li se Djindjić zapravo činio toliko modernim političarem samo zato što se politikom bavio u Srbiji, medju paleokonzervativcima, koji su čak i neokonzervativizam napadali zdesna? I da li je on uopšte mogao biti političar u senci kontroverznih mislilaca, koji su u jeziku mitologije  pružali političku dijagnozu veka koji je za nama, neumitniju i jasniju od svih racionalnih objašnjenja? Da li je on bio žrtva možda i sopstvenog unutrašnjeg nesporazuma, ali i opšteg neprepoznavanja: kao Benito Sereno, nesrećni kapetan iz kasne Melvilove novele, zatočenik gusara za koga su svi pogrešno verovali da je njihov vodja. Gusarski brod, nacionalsocijalistička država, možda je i zaista bio u rukama propalica, ali očiglednu neistinu bi prestavljala tvrdnja da Šmit, kao i Djindjić uostalom, nisu imali popriličnog udela u definisanju kursa te plovidbe, svako na svoj način i svako na svom brodu.

Nepokolebljiva kritika parlamentarne demokratije u svim Šmitovim knjigama crpi svoju uverljivost iz filozofsko-istorijske perspektive u kojoj on razvija svoj pojam evropskog novog veka: “Ako je ustav države demokratski, onda svaka negacija demokratskog principa ponaosob, svaki istup vlade nezavisan od potvrde većine, može biti nazvan diktaturom”. Po Šmitu, svaka vlada koja želi da bude operativno sposobna, mora sadržavati i diktatorski element unutar ustava po kojem vlada, pa na taj način on definiše suverenitet kao moć uspostave izuzetnosti, a pravni sistem zemlje kao “smrtonosnu mašinu”. Djindjić piše u svom nekrologu Šmitu kako je centralna tema tog mišljenja “ista ona koja vlada političkom filozofijom još od vremena Platona i Aristotela, a koju u košmaru gradjanskih ratova sedamnaestog veka jasno formuliše Hobs, sugerišući i njeno novovekovno razrešenje: šta društvo drži na okupu, zbog čega je normalno stanje mir, a ne rat?  Hobsova opcija za autoritarnu državu motivisana je isključivo uvidom u nemogućnost  moralnog mira, tj. dobrovoljnog konsenzusa medju suprotnim vrednosnim stanovištima”.

Šmit je pisao kako je svako ljudsko nastojanje strukturirano kroz dualitet: moral sa dobrim i zlom, estetika sa lepim i ružnim, ekonomija sa profitom i gubitkom. Jedino se u politici jezgro distinkcije definiše izmedju prijatelja i neprijatelja. I to politiku pravi drugačijom od svega ostalog. Razlika izmedju prijatelja i neprijatelja je “od duhovne vrste, kao i što je i celokupna čovekova egzistencija”. Politika, tako shvaćena, ne predstavlja neku vlastitu sferu, pored ekonomije, kulture itd. nego označava stepen jedinstva. Kriterijum tog jedinstva jeste razlikovanje prijatelja i neprijatelja. “Reci mi ko je tvoj neprijatelj i reći ću ti ko si”, izgovorio je upravo Šmit. Politika je najintenzivniji mogućni ekstremni antagonizam. Na jednom kraju zamišljene skale ljudskih zajednica je idealno društvo u kome vlada supstancijalna homogenost medju ciljevima individua, na drugom kraju je gradjanski rat. Novovekovnu istoriju Šmit interpretira kao bankrot osnovnih ideja, pri čemu ni njegovi najžešći kritičari ne mogu osporiti uverljivost argumentacije kako posle 1750. ideje pravde, istine, slobode – otkrivaju svoj totalitarni karakter i vode u stanje permanentnog gradjanskog rata. Rat je krajnje sredstvo, ali i bez njega, politika još uvek traži tvoje protivljenje svemu u šta tvoji antagonisti veruju. Ne moraš pri tom da mrziš svoje neprijatelje, ali i dalje moraš biti u svakom trenutku spreman da ih poraziš i pokoriš. Distinkcija se razmatra egzistencijalno: neprijateljsko je sve ono što je toliko intenzivno drugačije i tudje, da je u ekstremnim slučajevima veoma mogućan sukob sa njim. Takav neprijatelj uopšte ne mora biti baziran na nacionalnom: sve dokle je konflikt potencijalno dovoljno intenzivan da postane nasilan, dotle razlog za supstancijalno neprijateljstvo može biti bilo šta. Zaraćene strane su uverene u apsolutnu vrednost vlastitih predstava o onom dobrom, i zbog toga je za njih svaki protivnik istovremeno neprijatelj čovečanstva, isključen iz sfere moralnosti. Ljudske duše su još divlje i takav neprijatelj se ne može pobediti drugačije nego da se uništi (sveži primer su i najnoviji neoliberalni ratovi koji se vode protiv režima kao što je bio irački). Čuvena je i Šmitova misao da čovečanstvo ne može voditi rat jer nema neprijatelja.

Opasnost pred kojom se nalazi novi vek jeste pad u varvarstvo opšteg neprijateljstva. Jedini izlaz u okviru takve teorije jeste suspendovanje vrednosnog (ideološkog) pluralizma i prenošenje suvereniteta na vanpolitički autoritet. U osnovi, to je antiliberalno razmišljanje. Za razliku od Šmita, liberali su optimistični kad je reč o ljudskoj prirodi, oni veruju u pluralizam i dogovor, oni se zato neudobno osećaju  kada su u poziciji da vladaju, i zapravo više kritikuju politiku, nego što u njoj učestvuju. Čini se kako je Šmit zapravo prenebregao ili je pogrešno shvatio najmoćniji politički sistem na svetu, onaj američki, kao i celokupnu njegovu tradiciju, i na taj način zapostavio američku liberalnu zaostavštinu, u kojoj se pluralizam tretira kao dobro, neslaganje kao časno, politika kao pravilno omedjena, fer igra kao mogućna, opozicija kao potreba i vlada kao ograničena. A s druge strane je previše imao u vidu nemačku verziju konzervativizma. Finalna ironija se sastoji u tome, i to je trenutak u kome Šmit može laganim osmehom da trijumfuje, što neoliberalne krstaške ratove za demokratiju predvode upravo SAD, ispunjavajući po redu i broju sve zadatosti  šmitovskog uvida u opasne formulacije suvereniteta i budućnosti liberalizma.

Medjutim, Šmitova misao uči i da razlika izmedju liberala i konzervativaca nije samo u politici koju zastupaju, već i u smislu politike uopšte. Liberali misle o politici kao o nekom značenju, konzervativci kao o nekom kraju. Liberali staju na ivici ponora, za konzervativce politika nikad ne prestaje. Liberali misle o konzervativcima kao o budućim saveznicima, konzervativci uopšte ne smatraju liberale vrednim priznavanja. Liberali propagiraju neutralne ideale kao što je prosperitet svih ljudi i opšte dobro, konzervativci evaluiraju politiku isključivo kroz sopstvene razloge. Liberali stišavaju strasti, konzervativci dolivaju ulje na vatru. Liberali veruju da postoji i treći put, izmedju liberalizma i konzervativizma, a konzervativci veruju da je svako ko nije konzervativac zapravo liberal. Liberali žele da postave granice i očuvaju prava koje nijedna vlada neće moći da oduzme, konzervativci smatraju da u vanrednim slučajevima nijedan kapacitet države ne sme biti doveden u pitanje i uvek nalaze izgovore kako vlast ne bi mogla da bude ograničena ili izazvana. Šmit kritikuje institucionalnu praksu liberalne politike koja se potvrdjuje verom u racionalnu diskusiju i otvorenost, jer je u suprotnosti sa aktuelnom partijskom politikom u okviru koje se odlučuje po zadimljenim kabinetima partijskih lidera.

Ukratko, iako su njegovi politički traktati nastali u specifičnim istorijskim uslovima (“politička društva ne nastaju u vakuumima”), liberalizam i liberali i danas mogu biti definisani sa svime što Karl Šmit nije. A strategija čitanja Šmita, ne kako bi se napala liberalna demokratija, već da bi se promislilo kako bi se ojačale njene institucije, često je bila samo uvertira za ulazak na zadnja vrata u transcedentalno/teološku orbitu Šmitovog dualističkog antagonizma, koja je onda zauvek zarobljavala svojom privlačnom snagom i antinomijama prijateljstva i neprijateljstva, kao i neprekidnog sukoba.

U Levijatanu u Teoriji države Tomasa Hobsa, 1938. Karl Šmit piše kako “kao i svi veliki mislioci u svakom vremenu, i Hobs ima afiniteta za ezoterijska prostiranja”. Naravno da je i Šmit imao svoje direktne reference u klasičnoj zapadnoj ezoteriji: Kabali, Rozenkrojcerima, Iluminatima, Slobodnim zidarima, hermetičnim filozofima, hrišćanskoj teozofiji i gnosticizmu. Neki savremeni autori sugerišu kako neokonzervativna kabala i ezoterija L. Štrausa rukovode administraciju Buša II, kao i da se kolaps srednjevekovne civilizacije i njeno transformisanje u ranu modernost tokom 17. veka nije moglo dogoditi bez skrivenih snaga koje su operisale u pozadini. U važnoj Petoj glavi Levijatana Šmit se obraća na “odvajanje unutrašnjeg od spoljašnjeg, javnog od privatnog”, pominjući tajne i diskretne redove i suprotstavlja se podvojenosti ličnog duhovnog života i onog javnog, koja je izronila u ranom modernom periodu i afirmiše jedinstveni korporativni kvalitet unutrašnjeg i spoljašnjeg života, što je ideal katolicizma. “Šmit se ponaša kao neko ko ide po ivici ponora, videći jasno obe strane i opominjući neoprezne” (Z. Djindjić). Njegov život je stalno oscilirao izmedju lucidnih osvrta, intelektualne megalomanije i nestabilne lične situacije.

“Intelektualni avanturista”, kako je nazvao samog sebe tokom istrage na Sudu u Nirnbergu, kada je optužen kao podstrekač nacionalističkog imperijalizma i gde je u nedostatku dokaza oslobodjen – Šmit  je još od 1935. bio konfiniran u rodnom Pletenburgu u usamljenoj kući koju je nazvao San Kasano, aludirajući na Makijavelijev kućni pritvor. Nadgledan je od strane SS zajedno sa svojom drugom ženom, inače Srpkinjom i bivšim studentom-asistentom Duškom Todorović. Prva supruga je bila takodje Srpkinja, ili možda Hrvatica, navodno grofica i prelepa igračica španskih plesova, hohštaplerka Pavla Dorotić; zbog nevaljano raskinutog braka s njom Šmit je bio ekskomuniciran iz crkve i svetih sakramenata sve do smrti svoje druge žene, 1950. Karl Šmit je pet godina pred početak rata bio optužen da je špijunirao u korist neprijatelja Trećeg rajha, možda zapravo zato što mu je postalo jasno da totalna država koju on ima u vidu nije ona koja u Nemačkoj nastaje već posle 1933. Djindjićev San Kasano bila je srpska politika u koju je dobrovoljno sam sebe izgnao, kao i mnogi od nas. Obojica su ostali u konfinaciji do smrti.

Koliko je učenje “najpametnijeg čoveka 20. veka”, Karla Šmita, našlo odjeka i na kakav način u delovanju Zorana Djindjića?  Melanholični modernizam koji je razgorevao obojicu, možda se lakonski precizno može definisati kao otelovljenje istorijske tajne da se politika i moral nikada ne mogu poklapati, kao ni potpuno odvojiti. Od suštinske je važnosti da srpsko društvo i od Djindjićevog delovanja ne napravi mit, i na taj sebi svojstven način ne izjalovi samu srž njegove teorijske misli i njegovog političkog delovanja. Našavši se u krajnje oštrim vidovima večitih konfrontacija i sam razapet unutar svog teorijskog razmišljanja, nekad levog nekad pod uticajem kriptomističnog, dodatno opterećen retrogradnim lokalnim društvenim okolnostima koje su sve odreda bile u  kataklizmičkoj suprotnosti sa svetskim gvozdenim kauzalnim lancima, beskrajno ravnodušnim kako prema lokalnim tako i prema individualnim naporima – morao je baš kao njegovi prethodnici da strahuje i za vlastiti život. Ali, takav angažman uvek i jeste od one vrste u kojem moraš biti spreman da ukalkulišeš sopstveni život, kao nužna žrtva mitskog zapleta novog veka; kao neko ko je osudjen da pati zbog vlastite vidovitosti koje se ne može odreći, jer je posed njegovog uma. Takvi jednostavno ne smeju zauzimati i lidersku ulogu, jer je to pre svega za njih same razarajuća pozicija. Zauzvrat, stekao je onu sasvim specijalnu sposobnost da nenametljivo ponudi i razlog za nadu.

Intelektualni avanturizam je više od bilo čega na ovom svetu u stanju da razvija misao i znanje. U kojem je svom gambitu nesumnjivo uspeo, a u kojem je doživeo neuspeh taj enigmatski političar, srpski Richard III – biće direktno izmereno srpskom političkom budućnošću, i to na duži rok. Ako smo “sa Titom dosegnuli sam zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu” (R.Konstantinović), onda smo možda sa Djindjićem dosegnuli sam vrh naše teorijske zasnovanosti u svakodnevnoj politici. To dostignuće će jednog dana dati svoje plodove.

“Stvarne žrtve su ostale anonimne, u masovnim grobovima masovnog društva, ali tu ravan Šmitovo mišljenje ne dodiruje. Njega je uvek privlačila blizina centara u kojima se odlučuje o istoriji, atmosfera egzistencijalne opasnosti koja prati velike odluke. Kao u retko kom drugom savremenom intelektualcu u njemu je prosejao nihilistički karakter političkog radikalizma. U njegovom delu možemo, bolje nego gde drugde, pratiti razvoj one logike koja je vrhunske intelektualce iz poslednja dva veka, protiv njihove volje ali ne slučajno, dovela u simbiozu sa totalitarnim političkim sistemima.” (Z. Djindjić).

NIN, januar 2006.

Peščanik.net, 12.01.2006.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU