Uvek sam se nad tekstovima i događajima pitao: šta oni uistinu kažu ispod onog što stvarno kažu. Podozrevao sam uvek, u okviru nasleđa egzegetske tradicije, da se iza svake izrečene stvari krije nešto drugo. Trudio sam se da nađem istinsko mišljenje autora, da pronađem ono što je on rekao a da nije rekao, što je hteo a da nije uspeo da kaže, što je hteo da skrije ali je ipak dopustio da se pojavi.

Danas raspolažemo sasvim novom kombinatorikom, postoji čitava jedna nauka o tome. Ona tekst i događaje shvata kao skup metafora, pa onda između njih pronalazi apsolutno nove odnose u onoj meri u kojoj njima nije ovladala namera pisca, već odnose tu određuje samo delo kao takvo.

Ostavku Vesne Pešić sam uglavnom posmatrao iz takvog metaforičkog ugla. Za mene ona ima širi i već sasvim tradicionalni koncept. Vesna Pešić, kao i svi koji dolaze iz tog samo donekle političkog, a uglavnom uže određujući iz tog građanskog nezavisnog intelektualnog srpskog sloja, pate od jedne stalno iste i zasad uglavnom neizlečive bolesti: žele da se bave politikom i da menjaju društvo, ali tokom te borbe svakog dana i svakog sata, neprestano preziru svaku grupu koja se okupi oko te ideje. Na taj način bi trebalo da se proizvede utisak da su oni kao pojedinci nepogrešivo konzistentni, a sve grupe koje nastaju na osnovu te iste energije – pogrešne, korumpirane, dostojne prezrenja i na neki način skoro zločinačke. Kao da i ostali u toj grupi nisu pojedinci, već samo glave na nekoj hidri.

Takav moralni stav naravno nije nikada mogao da bude u društvenom smislu dovoljan. Za organizovano društveno i političko delovanje potrebno je nešto mnogo više, a to je upravo ono za šta Vesna Pešić i slični nikada nisu bili sposobni. U društvu koje prenaglašava odgovornost pojedinaca na vlasti, a sasvim zanemaruje sopstvenu odgovornost, ne može se otići pod jorgan planinu nakon što kažeš da nešto ne valja. Test intelektualne savesti može da prođe samo onaj koji nastavi, u okviru pokreta i u okviru grupe koja na toj osnovi nastaje, da daje svoj dalji doprinos preokretu i promeni.

Uvek prerano umorni od davanja podrške, zamerajući ono nevažno i ističući neprestano sebe i samo sebe, oni na taj način učestvuju u opštem sklopu nepravde, dajući svoj ne baš mali doprinos katastrofama koje izjedaju društvo. Kakve koristi uopšte društvo ima od takvog pojedinca koji nikad do kraja ne istera stvari, već odustaje na nekoj ranoj deonici u korist afirmacije sopstvene večne pravovernosti? Takvi se trude da uvek nađu neku novu kratkotrajnu okolnost za promociju sopstvene “konzistentnosti”, destruktivno delujući na sve dugotrajne procese (koji jedino mogu da pomognu) i nalazeći alibi u primitivnim i često sasvim lažnim ličnim karakteristikama ljudi sa kojima su do juče bili u istom stroju. Meni je to odvratno.

LDP-ov razlaz s Peščanikom pre dve godine simbolizovao je širi razlaz sa jednom zloslutnom društvenom pojavom, onom istom koja je najviše kriva što u Srbiji večito gori dolaze na vlast. Toj pojavi je ime NESPOSOBNOST DAVANJA PODRŠKE. Odlazak Vesne Pešić je na neki način konačno od LDP napravio pravu stranku i završio taj proces jednog društvenog raskida na logičan način. Pored svih poslova, stranka budućnosti u Srbiji moraće da pronađe neki novi građanski sloj, da shvati gde je njegovo skrovište i da ga privuče k sebi. Što se mene tiče, taj sloj je možda i na selu, ali sigurno nije u sebičnim individualnim egzibicijama onih koji su svoju destruktivnost dokazali tako što su napuštali svaku grupu kojoj su pripadali, ističući kako su oni jedini u pravu i kako svi ostali greše; onih koji su uvek bili konzistentno nesposobni da timski deluju, makar i u najmanjem dugoročnom čisto organizacionom političkom, odnosno stranačkom segmentu.

Da li se iza ostavke Vesne Pešić krije njena pobuna jer zaista smatra Predsednika LDP rasistom ( ko će u to da poveruje?), ili je možda reč o njenoj ambiciji da učestvuje u osnivanju neke nove stranke, ili je pak reč o vatrometu kojim se ističe sopstveno ja i sve ostalo po ko zna koji put zanemaruje – zapravo nije ni bitno. Bitni su korist ili šteta koje iz toga mogu da prosteknu u društvu. Do sada, iz istorije takvih postupaka nismo videli nikakvu društvenu korist. Upravo suprotno, iz takve prakse nije nikada bila određena nijedna mogućnost preobražaja. Ona ćutljiva svest koja određuje i dopušta društvene preobražaje, na takve sebične ispade ostajala je redovno veoma nezainteresovana. Očigledno joj nečije sopstveno dupe nije bilo nikada toliko bitno da bi mu posvećivala dodatnu pažnju. Grimasa individualne doslednosti i pravovernosti ne znači ništa u ravnodušnim kauzalnim lancima kojima su okovani naši životi, ako nije usaglašena na duži rok sa drugim i sebi bliskim ljudima.

Kome su uopšte više potrebne te lažne, jalove i klimave sopstvene “pobede”? Skupini društvenih pukotina dodaš još jednu svoju i to je to: bezbrojno mnoštvo izgubljenih događaja. Umesto mirno i zajedno, valjda bi trebalo i dalje burno i svako za sebe? Ne i u LDP. Ni tu se ne uklapamo u društvenu bolest, sve se nadajući u izlečenje sopstvene sredine koja nikada nije bila društvo, uglavnom i zato što njeni prvi intelektualci nikad nisu smogli snage da i sami budu deo njega.

 
LDP Blog, 09.04.2011.

Peščanik.net, 12.04.2011.