Ivan Kriška: Da li je Liberalno demokratska partija inicijator apela grupe javnih ličnosti demokratskoj javnosti da se više uključi u politički život zbog niske izlaznosti na vanrednim lokalnim izborima?

Nenad Prokić: To nije ideja funkcionera LDP-a, nego jednog sloja građanske inteligencije u Srbiji koja podržava takvu vrstu politike i koja prepoznaje u nama barem deo ambicija koje bi građanski intelektualni sloj trebalo da ima. Inicijalna kapisla je bila, između ostalog i slaba izlaznost na vanrednim lokalnim izborima, ali to nije jedini razlog.

Očigledno je da je Srbija ponovo anestezirana i da nikoga ne zanima politika, jer su previše umorni, ali u takvoj situaciji svi ostavljamo svoju sudbinu u rukama onih neumornih, a to su obično oni koji kradu, lažu i ubijaju. Oni se nikad ne umore. Krivica za ovo društveno posrtanje u poteklih 20 godina leži na intelektualnim slojevima. Apel je upućen svima koji misle svojom glavom i koji nemaju tu luksuznu potrebu da budu umorni. U životu je nemoguće biti umoran na životne teme. Možeš biti umoran od posla, ali biti umoran od nečinjenja, to je zaista teško.

U tom slučaju reč je o teškom stadijumu besvesnosti i mislim da je kriza identiteta nastupila onda kada su određeni slojevi građanskih intelektualnih krugova dali podršku svemu onome što je kasnije proizašlo kao zločin, kao genocid. To podrazumeva i delove SANU i čuveni memorandum kojim je sve počelo. Tada je nastupio kolaps intelektualne misli, a s druge strane, pozitivna grupacija intelektualaca se nije konfrontirala takvom načinu mišljenja koji je zbog te inertnosti i dan-danas na snazi.

Ivan Kriška: Zašto je bitno da nezavisni intelektualci pokrenu ovu akciju?

Nenad Prokić: Trenutno stanje u državi je teški poraz srpskih građanskih intelektualnih krugova. Na njima je velika odgovornost, jer ako više shvataš i odgovornost ti je veća. Ne može niko od njih da bude umoran i ne bi trebalo nikome da pronalaze dlaku u jajetu, jer se na taj način ništa neće postići. Oni moraju da budu strogi, da opominju i da pozitivno deluju na političku grupu ljudi ma koliko ona mala.

Ako hoćeš da igraš košarku, ne kandiduj se za predsednika, već idi u košarkaški klub, a ako hoćeš da menjaš državu i društvo koji nisu dobri, onda odeš u političku partiju. Možeš da budeš nesposoban ili nespreman da uđeš u neku stranku, ali ukoliko je podržavaš, onda moraš da je podržiš u političkom duhu, time što nećeš sprečiti pozitivno dejstvo te grupacije, koja hrabro u teškoj manjini deluje u tom društvu. To je osnovni aspekt ovog apela, da se probude ljudi koji spavaju ispod jorgan-planine.

Ivan Kriška: Da li se ovim apelom pozivaju glasači nekih partija da razmotre kome daju glas?

Nenad Prokić: Ne znam šta se može postići apelom tih ljudi, ali oni su svi s besprekornim biografijama i očigledno je da su detektovali jednu situaciju anestezije i dezorijentisanosti u kojoj ponovo narastaju neke kriptoevropske partije. Srbiji je deset godina trebalo da sazna ko je Milošević, pet godina da sazna ko je Koštunica, sada upravo saznaje ko je Tadić, a posle toga ćemo navodno morati da saznajemo ko je Nikolić, iako je on prisutan na političkoj sceni već dvadeset godina.

Kod nas konstantno narastaju neki problemi koji nisu dovoljno razmotreni. Jedna partija koja je napravljena pre nekoliko dana odjednom postaje neko ko je najjači. Mi bi sada trebalo da zaboravimo šta je sve radio lider te partije i da nasednemo na priču da je on neki Evropejac koji nema nikakve veze sa Šešeljom. Prosto poželiš da se Šešelj vrati iz zatvora pa da se njih dvojica pobiju za prevlast. Ali, vidimo ko je jači.

Ivan Kriška: Da li je sukob između dela intelektualaca i LDP-a razlog malom broju glasova za tu stranku na lokalnim izborima?

Nenad Prokić: Jedna grupa slobodoumnih i mislećih ljudi čeka da siđe neki anđeo neuprljanih krila da reši stvar. To se neće dogoditi. U javnom mnenju nastupa situacija u kojoj se zahteva od pojedinca da bude bezgrešan da bi dobio podršku. To je problem ljudi koji su i u Peščaniku, ja sam nekada bio član tog kruga, ali nisam više, jer ne mogu da postavljam tako visoke uslove ljudima koji bi trebalo da izvuku ovu zemlju iz propasti. Dakle, ta kritičnost nekih intelektualaca prema malim strankama koje hrabro nastupaju je neuputna, a podsećam da su svojevremeno i prema Đinđiću bili kritični, a danas ne možeš ništa kritično od njih da čuješ o ubijenom premijeru. Dakle, trebalo bi da budeš mrtav u Srbiji da bi dobio bezuslovnu podršku.

Ivan Kriška: U apelu se potpisnici obraćaju demokratskoj javnosti, postoji li i nedemokratska javnost?

Nenad Prokić: Iste grupacije ljudi koje su stajale iza Miloševića, pa su ga odbacile, podržavale su i Koštunicu, pa su ga odbacile. Ti isti ljudi danas stoje iza Tadića i odbaciće ga kada ga budu iskoristili, pa će stati iza Nikolića i odbaciti ga. To se dešava jer je njihova politika šuplja i postoji samo radi te nedemokratske grupacije birača. Ti građani su monolitne i nepromenjive grupacije i u njima je glavna opasnost stagnacije Srbije. Za svo to vreme dok se glasači nećkaju, ljudi na vlasti privatizuju bezbednosne službe i kriminalizuju državu, čime svi građani postaju njihovi taoci.

Ivan Kriška: Zašto glasači na lokalnim izborima još daju većinsku podršku nacionalističkim strankama?

Nenad Prokić: Veoma je teško suočiti se sa svime što je rađeno u ime tih glasača, dok su oni bili umorni. Da je sto hiljada ljudi izašlo pred Skupštinu 1999. godine, ne bi bilo bombardovanja, tj, da smo rekli Miloševiću – slušaj, bombarduj ti svoju kuću u Požarevcu, a nas nećeš. Svi su tada ćutali i zato smo bombardovani. Čim se neko ne suoči s onim što je činjeno u njegovo ime, onda će se to sigurno ponoviti, jer će taj, koji je činio kriminal u tvoje ime, biti ohrabren. On će ponovo raditi te iste stvari, jer se to isplati.

To ponavljanje se stalno dešava u našem društvu. Stalno ponavljamo iste greške, jer ih isti ljudi prave. Građani se pravdaju da su umorni od politike, pa ni ne primećuju začarani krug grešaka. Ne mogu na taj način da se posmatraju stvari. Ako neki političar pokuša da ispravi nepravdu, odmah mu zameraju sve greške iz biografije po spisku, koje naravno, ima svaki čovek. Za to vreme nam se iza leđa dešavaju mnogo gore stvari.

 
Ivan Kriška, Borba, 19.06.2009.

Peščanik.net, 20.06.2009.