Ako je svojevremeno moglo da dođe do neočekivanog i pomalo bučnog razlaza između Sartra i Kamija u časopisu „Moderna vremena“, povodom velikih društvenih pitanja, može do razlaza da dođe i između Teofila Pančića i mene na sajtu „Peščanika“. Pa, bih ja mogao da primetim kako je, dok sam ja u poznim godinama otkrivao političku partiju i slao svoje izveštaje iz Parlamenta, on je u poznim godinama otkrivao pozorište i slao svoje izveštaje sa Sterijinog pozorja.

Ali ne vidim zaista ništa pogrešno u činjenici da čovek menja mesto i formu svog delovanja kroz vreme koje mu je dato u životu i to svaki put kad oseti potrebu da to učini.  Naprotiv, to je poželjno i dokaz je kakve takve vitalnosti i pokušaja da se Sizifov posao obavi na inovativan način, možda baš ovoga puta pravi i uspešan. A i siguran sam da naši zajednički pogledi na okolnosti u ovom društvu zaslužuju polemiku bez malicioznosti i nepotrebnog peckanja, pa predlažem da u takvom tonu i nastavimo, pozivajući sve zainteresovane da se pridruže, da oštro diskutuju, ali i da dobronamerno tumače druge.

Već određeno vreme tinja tihi sukob između Peščanika i LDP, ali svi o tome ćute. I kad već niko nije o tome hteo da progovori, dobro je da nas dvojca povučemo konac i da vidimo da li će džemper da se opara ili da se zakrpi. Mislim da takva rasprava može dovesti i do dragocenih zaključaka, ako bismo se pridržavali pravila koja predlažem. Na taj način bismo dokazali da je mogućno voditi svrsishodne i razložne polemike bez luka i ostalih uobičajenih balkanskih priloga.

LDP ne bi uspeo da postane parlamentarna stranka bez ljudi koji prave, govore ili slušaju Peščanik. U međuvremenu se nešto promenilo, ali i to je valjda neizbežno. Pa kad je tako, hajde da bez svađalačkih tonova lociramo i objasnimo prirodu te promene i da o njoj povedemo racionalnu i ozbiljnu raspravu, baš onakvu kakva nikada nije vođena na tu temu u Srbiji. Jer u Srbiji se podrška uvek ili kupovala mitom ili je dobijana na krilima emocija rođenih na pogrešnim mitovima. Meni se čini da se problem o kojem govorimo smestio u onaj osetljivi pojas neprestanog balansiranja kritikovanja opozicione grupe od strane nezavisnih intelektualaca i grupa koje bi prirodno trebalo tu partiju da podržavaju, a naravno i da je oštro kritikuje i na taj način koriguju, kad god mislili da je to potrebno. Da li smo sposobni za takav balans? Ako nismo, hajde da pokušamo da ga zajedno ostvarimo.

Da li je odsustvo ili poremećaj takvog balansa u Peščaniku, kao i u većini ostalih segmenata našeg društva, to zakeranje i sitno gunđanje oko ipak ne toliko bitnih stvari – pomoglo Đinđiću da ostane živ? Ne, nije. Da li je taj poremećaj pomogao Srbiji da postane srećnije, uspešnije i bolje društvo? Ne, nije. Da li danas opet preti opasnost od očiglednog neuspostavljanja takvog balansa, a doprinosa uspostavljanju konfuzije koja se plete okolo? Da, preti. Da li se zbog te nesposobnosti da se uspostavi razuman stupanj nespokojstva u podršci i kritici, rađa opasnost da stranka, koju podržavamo i napadamo u vreme pred lokalne i ostale izbore, ne prođe cenzus, jer zbunjujemo ionako malobrojne birače? Da, rađa se i da, postoji. Da li bi bilo bolje da se bude nekritičan prema takvoj stranci i da se uvek samo ćuti o problemima? Ne, naravno da ne bi.

Kako onda ipak da naučimo da pomognemo u pozitivnom kontekstu uvek kad je potrebno, bez zluradosti i privatizovanja problema? Kako da razlikujemo važnost velikih ciljeva i kritike sopstvenih nedostaka, i šta, kad i zbog čega moramo da prećutimo, a kad to ne smemo da radimo – to su suštinski stepeni u osvajanju demokratije. Da li smo uopšte sposobni za korektne sukobe koji unapređuju stvari i napore, ili ostajemo večiti zarobljenici kukanja i gunđanja? Možemo li mi koji smo nezadovoljni barem nas da izmenimo, kad već ne možemo društvo? Ako ne možemo, odakle nam pravo da druge  kritikujemo i to isto im zameramo?

Ako sam nešto naučio u političkoj partiji, to je – ne samo neizbežnost kompromisa, već i nauk da je on glavni i neizbežni činilac uspeha u svakom pokušaju promene. Ne oko suštine svakako, ali kompromis oko svega drugog. Nažalost, shvatio sam tek u ovim godinama da je neuporedivo efikasnije insistirati na onome što je spajajuće, ma koliko sitno to bilo u odnosu na ono razdvajajuće. A šta je u zajedničkim naporima “Peščanika” i LDP suština? Ima li je? Ja mislim da je itekako ima. Smemo li to da prokockamo?

Ako zlurado insistiramo na razlikama, njih ćemo produbiti, a ako insistiramo na saradnji – imaćemo saradnju, ne samo između “Pescanika” i LDP, nego nekad možda i u čitavom društvu. A kako je od insistiranja na razlikama gora samo ćutnja, odlučio sam da pokrenem razgovor i zahvaljujem Teofilu na prihvatanju tog razgovora. Pretpostavljam negde da je i on meni zahvalan što sam ga počeo.

Dakle, postoji li  i gde je ta granica u okviru neprestanog balansiranja unutar kritike političkog delovanja koje inače podržavaš? Ako je nisko postavljena, partija i njen lider i funkcioneri mogu opasno da zastrane. Toliko smo puta to videli. Međutim, ono što smo takođe videli kada je ta granica visoko postavljena, to je da njena hipertrofija vodi direktno u smrt. A vodi i u prestanak takvog političkog delovanja. A šta ćemo onda? Sve ispočetka?  I opet bez anđela, jer žao mi je: anđeli su na nebu. Mi smo potrebni jedni drugima. LDP nema na pretek intelektualnih krugova i mnogo nezavisnih intelektualaca u Srbiji, koji bi ga podržavali i svaki gubitak može dovesti tu partiju u težak položaj. Bez LDP, međutim, Peščanik ostaje bez političke partije kojoj može pružiti neki oblik podrške i koja može zastupati gledišta i ideje koje se tamo rađaju – preostaće mu samo neutešno kukanje i jalovo bezizgledno mračenje. Meni eventualni razlaz liči na neku glupu obostranu ritualnu mortifikaciju, u slavu nekog nedostižnog boga i na radost većine puka.

Osnovna razlika u gledanjima na svet između Sartra i Kamija, kratko sročena, bi ovako izgledala: Sartr je tvrdio da čovek mora da učini neke stvari da bi postao čovek, a Kami da čovek ne sme da uradi neke stvari da bi ostao čovek. U bivšem životu, kao nezavisni intelektualac, bio sam na Kamijevoj strani. Sada, kao političar, vrednujem barem podjednako obe tvrdnje, odnosno balansiram između njih. Nije dovoljno samo biti skoncentrisan na nečinjenje. Mora se nešto i konkretno uraditi, moraš kopati. A kad kopaš, košulja ne može ostati snežno bela. To je nemoguće.

 
Sajt LDP, 24.06.2009.

Peščanik.net, 24.06.2009.