Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Život u Srbiji odvija se u konfuznoj, lažljivoj i manipulativnoj atmosferi. Budući da je takvo stanje nestabilno i neodrživo, poput nestabilnih izotopa uranijuma ili plutonijuma, postepeno smo došli do situacije kakva postoji u atomskim jezgrima u nuklearnoj bombi pred proces atomske fisije. Čekamo samo eksplozivni momenat i raspadanje prvog jezgra koje će pokrenuti lančanu reakciju i oslobađanje ogromne razarajuće energije. Ovo je era opasnog življenja u Srbiji!

Već sam ranije pisala o haosu koji vlada u našem društvu i razlozima zbog kojih se retko ko snalazi u današnjem društvenom kontekstu. Neću ponavljati sve uzroke dezorijentisanog tumaranja svih nas koji nismo u milosti gospodara, već ću se koncentrisati na samo jedan, veoma složen, ali po meni ključni momenat. Nazvaću ga „fatamorgana društvene fisije“. Pokušaću da izgradim svoj argument, a možda usput predložim i nekakvo rešenje.

Krenimo prvo od činjenice da srpsko društvo nije političko. Iako Srbija formalno zadovoljava većinu elemenata organizovanja savremenih država – ima parlament, tri grane vlasti, nekakve izbore za raznorazna tela na svim nivoima funkcionisanja, različite političke stranke, itd – bolno smo svesni surove istine da svaka od ovih stavki, ili sve one na gomili, čine providnu fasadu u fronclama iza koje se krije autokratija i odsustvo bilo kakve politike. Kada kažem tu čarobnu reč – politika – podrazumevam da postoji nekakvo ideološko usmerenje državničkog i društvenog delovanja koje za cilj ima usklađenu strategiju u pogledu dostizanja nekakvog ideala uređivanja društva i države. S obzirom da su sve radnje u našoj državi usmerene samo i isključivo na zadovoljavanje želja i prohteva male grupe ljudi, ili tačnije govoreći na negovanje megalomanskih aspiracija samo jednog čoveka, jasno je da društveni interes, institucije, a samim tim i politički sistem, kod nas ne postoje. Ujedno, ni pojam „građanin“ ne sadrži bilo kakav smisao.

Prvi korak u pokušaju da izađemo iz društvenog svinjca u kom živimo jeste da prihvatimo jednostavnu činjenicu – u Srbiji ne postoji politika! Ma koliko da se svakodnevno obavljaju formalne radnje pisanja zakona, zasedanja parlamenta, objavljivanja nekakvih odluka sa pečatima i potpisima, zaista je teško da servilnost zarozanih institucija i upinjanje cele države da se stavi na uslugu jednom čoveku nazovemo politikom. Sve to više podseća na domestic violence, tj. nasilje koje unutar jedne široke familije sprovodi poludeli teča sa razvijenim mišićima i veštinama u kik-boksu.

Zašto je važno da sve ovo razumemo? Saznanje je psihički oslobađajuće i pomaže u orijentisanju naše borbe u jednom smeru – pravo ka siledžiji. Naime, s obzirom na to da svako od nas jeste društveno biće, svako ima svoj sentiment i doživljaj po pitanju toga kako bi trebalo da izgleda uređenje društva. Moja vizija je, na primer, život u socijalno odgovornom, sekularnom sistemu sa punim i potpunim zahvatom svih ljudskih prava i sloboda, gde biti građanin podrazumeva uživanje svake specifičnosti u pogledu etniciteta, jezika, roda, verovanja ili neverovanja. Ni najmanje mi se ne dopadaju nacionalizmi i klerikalizacija života budući da neminovno vode ograničavanju prava na stavove, mišljenje i život po sopstvenoj meri. Pitajte nekog ubeđenog nacionalistu za njegovu ideju življenja i dobićete odgovore koji su upravo suprotni od onoga što jesu moje vizije ispravne i pravične ljudske zajednice. Mislim da se oko ovog opisa individualnih sporenja svi možemo složiti. Drugim rečima, apsolutno svi razumemo šta nas razdvaja.

Sada ću postaviti drugo pitanje – da li razumemo šta nas spaja? Bilo da se kao jedinke nalazimo sa ove ili one strane ideološkog spektra, svi smo na istom udaru siledžije. Ovaj napasnik ne bira! Neprijatelj je svako ko u njega upire prstom; svi se zajedno možemo naći na naslovnim stranama režimskih tabloida, što smo već imali prilike da vidimo, a sutra ćemo verovatno deliti zatvorske ćelije kada dospemo do „erdoganske“ faze ludila gospodara. Siledžija ne pravi razlike među nama, jer siledžija nema ideologiju i nema politiku.

Sigurna sam da ništa novo nisam izgovorila i da svako političko biće u Srbiji razume u kakvom stanju živimo. Mnogo teže nam, međutim, ide prihvatanje ove istine. Poći ću od sebe u analizi problema koji pronalazim pri pokušaju da shvatim činjenicu življenja u pretpolitičkom društvu. Pre nekoliko meseci sam pisala o tome da je za svakog pojedinca, političku organizaciju, pa i čitavu zajednicu, nužno da imaju ideološku orijentaciju kako bi se snašli u društvenom haosu i izborili za kako-tako uređen i stabilan društveni život. I dalje mislim da su te tvrdnje tačne. Problem, međutim, nastupa kada shvatimo da se trenutno stanje u Srbiji ne uklapa u elementarne teorijski potkovane premise društvene dinamike i sistema. Suočeni smo sa odsustvom politike u vladajućim strukturama, odnosno sa obesmišljavanjem svakog ideološkog stanovišta kao polazne tačke u borbi protiv despotskog režima.

Tako smo došli do fenomena koji sam nazvala „fatamorgana društvene fisije“. Žedni putnik u pustinji naći će se u situaciji da pred sobom vidi zelenu oazu i izvor vode koja će utoliti njegovu žeđ. Zna on da u pustinji postoje oaze i da nije neverovatno da će ga put naneti baš do jednog takvog okrepljujućeg mesta u okruženju opasnom po život. Hodaće naš putnik ka toj pojavi, željan kapi vode i sve nestrpljiviji da okonča svoju agoniju. Dok sve teže korača, oaza ostaje udaljeno mesto do koga se ne stiže. Potreba i želja rastu, a sa svakim korakom troše se i poslednje zalihe tečnosti u telu.

Ne mogu se otrgnuti utisku da bi gospodar-siledžija savršeno razumeo ovu alegoriju. U političkoj pustinji koju je sam stvorio, u društvu u kome ideologija ne znači ama baš ništa efektivno, u zajednici koja se najtačnije deli po liniji „njegovi vs. izdajnici“, on vešto podmeće jednu po jednu fatamorganu političke normalnosti. Zna siledžija da smo te normalnosti željni kao kapi vode, nestrpljivi da suočimo svoje ideološke razlike i da u toj raspravi baš naša strana pobedi; da ćemo uživati u lepoti sopstvene argumentacije i tapšati ramena svojih istomišljenika, jer smo drugoj strani pokazali da smo pametniji i lepši; konačno, da smo zadovoljni što smo istresli svoje opravdane frustracije ne obazirući se na činjenicu da će pobednik u takvoj raspravi uticati na tačno nula realnih događaja. Gospodar-siledžija nam postavlja teatarsku scenu za naše međusobno glodanje, a u svemu tome samo on istinski uživa, verovatno uz kokice koje zaliva pivom dok posmatra predstavu.

Evo nekoliko primera igrokaza političke fatamorgane, i to samo u poslednjih mesec dana. Najavljena promena naziva ulica izazvala je opravdano negodovanje, a posebno uzimajući u obzir koja će se imena naći na tablama (pre svega ovde mislim na promenu imena ulice Zagorske u Zemunu u ime navodnog atentatora na Ante Pavelića – Blagoja Jovovića). Udica je bačena i mi nismo propustili priliku da se međusobno uhvatimo za guše po levo-desnoj osi podela, pa su sa nacionalističke strane došli spiskovi imena ljudi koji napadaju Dubravku Stojanović, a onda je naša strana napisala i potpisala pismo podrške Dubravki. Naravno da sam podršku potpisala, jer je napad bio ad hominem i moram reći – nepotreban i kontraproduktivan. Da li će ovaj ideološki sukob uticati na promenu imena ulica? Naravno da neće. Gospodar je postigao svoj cilj, a to je da nas po još jednom pitanju podeli. I opet je iskoristio priliku da nam se prikaže kao lebdeći autoritet koji nas kinji kao decu, a sve je potcrtao svojim zahtevom da Sarajevska ulica ne promeni ime, jer on je, svojom navodnom mudrošću, uvek iznad situacije. Umesto krvoločnog sukoba, ispravna tema, oko koje se svi možemo složiti, mogla bi biti kritika promene ambijenta i atmosfere čitavog Beograda. Arhitektura, gradski šmek i kosmopolitska priroda našeg grada ubrzano propada i menja se u nekakvu megalomansku, staklenu palanku poteklu iz neke druge kulture koju niko od nas niti poznaje niti želi.

Zabavljali smo se ovih dana estradnim sastavom novog saziva Skupštine. Ima tu svega i svačega – od maminih i tatinih potomaka, preko nekakvih anonimnih i estradizovanih žena i muškaraca, do ozbiljnih kriminalaca, ratnih huškača i zločinaca. U međuvremenu zaboravljamo da se ozbiljnije i udruženo pozabavimo legitimitetom, ali i legalnošću čitavog skupštinskog saziva uzimajući u obzir da je izborni proces protekao u suprotnosti sa Ustavom i uz promašene vremenske okvire. Ovih dana se bavimo i time ko će biti u sastavu nove Vlade, kao da će to promeniti bilo šta u političkoj pustoši – prirodnom staništu siledžije. Zajednička tema, kojom treba da se bavimo, svako za sebe ili zajedno, jeste mafijaška organizacija vladavine, otkrivanje kriminalnih afera i njihovih aktera iz vrha vlasti i konstrukcijom mafijaške mreže na Balkanu koja ove likove i održava na vlasti.

Kosovo je tema koja nas najefikasnije deli, zbog čega je siledžija neprekidno i poteže. Razlikujemo se dramatično u pogledu rešavanja ovog pitanja, to je nesporno i on tu situaciju izdašno koristi. Dodatno, kosovsku priču vrlo uspešno održava u maglovitom obliku, neuhvatljivom agregatnom stanju, puštajući nas da samostalno tumačimo njegove misli kao Nostradamusova proročanstva, pa da se onda sukobljavamo oko sopstvenih tumačenja velikog vođe. Mora mu se odati priznanje da po ovom pitanju najbolje gradi svoj imidž „starca od sto leta“ čija se genijalnost ne može sagledati, a njegovo ovozemaljsko ovaploćenje nije ništa drugo do materijalizacija čiste mudrosti, dok je njegova žrtva za našu budućnost nemerljiva. I dok se mi zamajavamo takvim konstruisanim igrokazom, istina je da uopšte ne znamo šta siledžija sprema, oko čega se dogovara i šta je do sada potpisao. Može li naše trenutno gloženje i deljenje da utiče na „kosovski proces“? Rekla bih da ne može. Predložila bih svima da „kosovsku temu“ međusobno ne potežemo, jer to je sukob koji on priželjkuje. Ako se tema ipak nametne, svoje oštrice usmerite na siledžiju, ne na one koji se po tom pitanju od vas razlikuju.

Poenta čitavog ovog pisanija je sledeća – sve dok ne napravimo sistem u kome postoji politika, nema previše smisla da se po političko-ideološkoj osnovi međusobno sukobljavamo. Imajmo na umu da su to, za sada, političke fatamorgane podmetnute da bi se anti-režimski deo stanovništva dodatno isparčao i izgubio svoju snagu. Ako uklonimo fatamorgane, ugledaćemo praznu, sprženu i suvu pustinju u kojoj umire skoro sve što je bilo živo. I to je sve što ovog trenutka treba da nas zanima.

Sa koje god strane ideološkog spektra da dolazimo, ukoliko se borimo protiv siledžije, sigurno delimo nekoliko zajedničkih vrednosti i to onih koje su ključne za navodnjavanje pustinje i pojavu pravih oaza, ma koliko one male bile. Želimo državu u kojoj funkcionišu institucije nezavisno od toga koja stranka se u kom trenutku nalazi na vlasti. Nezavisne institucije i ravnopravnost građana pred zakonom jesu garancija za suzbijanje korupcije i utemeljenje države. Potrebna nam je država u kojoj će postojati slobodni mediji, prilika da čujemo svačije mišljenje i razvijemo diskusiju na bilo koju temu. Medijske slobode, potom, jesu osnov za mogućnost slobodnog i informisanog političkog izbora. Dakle, tek kada dosegnemo i napravimo ovaj civilizacijski poligon, možemo demokratski sukobljavati svoje politike i prepustiti se raskoši argumentacija i ubeđivanja.

Daću vam jedan primer koji je i mene, tvrdog zagovornika važnosti ideologije u politici, ubedio da su saradnja i zajedništvo sa suprotnom ideološkom stranom mogući kada živimo u pretpolitičkom društvu koje se bori za najmanje tragove normalnosti. U vreme prikupljanja potpisa za oslobađanje iz pritvora Aleksandra Obradovića, uzbunjivača iz Krušika, organizovali smo štandove u gradovima širom Srbije. Svuda su nam se prijavljivali aktivisti željni da pomognu u akciji, a pripadali su različitim građanskim grupama ili političkim strankama opozicije. Ujedinio nas je bes zbog državnog nasilja nad čovekom koji je pokazao da se neće pomiriti sa korupcijom i životom u mafijaškoj državi. U jednom od gradova za štandom su bili članovi Dveri, očigledno dobro upoznati sa našim feminističkim akcijama povodom Osmog marta (kecelje na spomenicima) i Svetskog dana reproduktivnih prava žena (performans ispred Patrijaršije). Znate li šta su nam rekli? „Kada ovo ludilo prođe, možemo da pričamo i o tome“. A onda su prionuli na posao i bez ikakvih stranačkih obeležja sakupili oko hiljadu potpisa za jedan dan.

Pretpostavljam da će ovaj tekst izazvati negodovanja na svakoj strani ideološkog spektra. Pre nego što paljba započne, želim reći da ni jednom rečju ne promovišem ideju da bilo ko od nas treba da odustane od sopstvenih uverenja i društvenih ciljeva. Naprotiv! Mislim samo da je u ovom trenutku nužno okupiti se oko onoga što nam je zajedničko, odložiti sukobe oko pitanja koja nas razdvajaju i na taj način ćemo izbiti iz ruku glavno oružje siledžije. Sumnjam da će umeti da se snađe u situaciji kada ignorišemo njegove fatamorgane i zajednički ciljamo u istu tačku borbe. Da li imamo snage, svesti i dovoljno političke pameti da ostvarimo ovakav scenario? Idealizma mi nikada nije nedostajalo.

Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Peščanik.net, 13.08.2020.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)