Pravi vernici iskušavaju se u katastrofi. Tako pravi vernici u evropsku federaciju nemaju nameru da odustanu od politike monetarne, budžetske i trgovinske integracije, koja je produbila i produžila ekonomsku krizu. Naprotiv, žele da povećaju ovlašćenja odgovornih za tu politiku. Ako evropski samiti, paktovi za stabilnost i disciplinske mere nisu rešili problem, onda je to zato, uveravaju nas naši pravi vernici, što nismo otišli dovoljno daleko: svaki naš uspeh dugujemo Evropi, dok je za sve neuspehe kriv nedostatak Evrope. Uljuljkani u ovu slepu veru, oni spavaju čvrstim snom i sanjaju lepe snove.

Ponekad imaju i košmare, jer federalisti ne zaziru od oluje; upozorenja na neizbežnu oluju daju im izgovor za vanredno stanje, koje treba da uguši otpor njihovom velikom planu. Kad ste zasuti neprijateljskom vatrom, nema povlačenja. Morate doći do druge obale, ili poginuti, morate načiniti „federativni skok“ ili propasti. Kako je prošle godine izjavio Joška Fišer, bivši nemački ministar spoljnih poslova: „Ukoliko sadašnja konfederacija ne evoluira u političku federaciju sa centralnom vladom, evrozona – i Unija kao celina – će se raspasti.“[1] U Francuskoj, ovo isto ponavljaju tri velike radio stanice i dva vodeća dnevna lista, svakodnevno.

Slušajući federaliste, čovek bi pomislio da evropske institucije nemaju ni vlast ni resurse, dok države imaju neograničeni autoritet i sredstva. Ali Evropska centralna banka (ECB), koja se borila protiv krize sa poznatim uspehom, dajući 1.000 milijardi evra za refinansiranje banaka, ne zavisi od evropskih vlada ili evropskih birača. Umesto pritužbi na tesne stege zbog nedovoljne integracije (zajednički budžet, jedan ministar), treba reći da je harmonizacija evropske politike pod nemačkim režimom odricanja uspešno uvećala i nacionalni dug i javno siromaštvo.

Današnji proroci propasti su nekadašnji optimisti. Podržavali su tehnokratski nametnute mere Evropske zajednice pre 30 godina; klicali su najvećem svetskom tržištu, zatim jedinstvenoj valuti, pa onda „politici civilizovanja“; ignorisali su javnost čim bi se ona usprotivila; gazili svaki plan za evropsku integraciju zasnovanu na socijalnom blagostanju, javnim službama ili trgovinskoj zaštiti. Ali kad sat otkuca ponoć i kad se njihove kočije pretvore u bundevu, zaboravljaju koliko su se radovali, i zaklinju se da su oduvek upozoravali kako ovaj plan nikad neće uspeti.

Da li će današnja drama biti izgovor za nametanje novog federativnog skoka, a da univerzalno pravo glasa ne dobije priliku ni za naklon pre nego što napusti scenu? Evropa je već u nevolji; ne može sebi priuštiti da ponovo zanemari demokratiju.

 
Le Monde diplomatique, 01.07.2012.

Sa francuskog prevela Barbara Wilson

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.07.2012.

———–    

  1. Le Figaro, Paris, 7. 11. 2011.