Arapske pobune u Egiptu, Siriji i Libiji nisu imale srećan kraj, što znači da Tunis ostaje poslednji izvor mogućeg optimizma u regionu. Nijedna društvena težnja koja je podstakla ustanak u decembru 2010. nije ispunjena. Ali posle duge političke krize i ubistva dva levičarska poslanika u parlamentu za šest meseci,[1] Tunis ima novi ustav za koji je glasalo 200 od ukupno 216 poslanika, uz podršku tehnokratske vlade nacionalnog jedinstva. Tenzije su popustile i relativno je mirno.

Protivnici islamističkog pokreta Enada bojali su se da će se on ukoreniti u državni aparat i tako povući državu natrag u diktaturu. Ali Enada je otišla s vlasti mirno kao što je i došla, pošto je ljubazno zamoljena da se povuče od strane Međunarodnog monetarnog fonda, Alžira, zapadnih zemalja (uključujući i Francusku), moćnih sindikalnih konfederacija, poslovnih lidera, revolucionarne levice, desnog centra, Lige za ljudska prava…

Verovatno je popustila pod pritiscima znajući da joj je učinak nikakav i da je međunarodno okruženje nepovoljno za islamiste (srušeni u Egiptu, diskreditovani u Turskoj). Član 148. ustava predviđa održavanje novih izbora u Tunisu do kraja 2014. Revolucija je skinuta s dnevnog reda, ali u zemlji bi ponovo moglo početi da se razmišlja kako se određena mera sreće može ostvariti u arapskom svetu, gde je nema mnogo.

Da li se rizičan potez uvođenja islamista u političko jato isplatio? Jeste onima koji su tvrdili da njihov dolazak na vlast neće biti nepovratan. Jeste i njihovim neprijateljima, koji su predviđali da će kad dođu na vlast otkriti svoju opsednutost identitetom i religijom, kao i ograničenja svoje ekonomske i socijalne politike. „Sa islamistima smo ušli u doba pre Adama Smita i Dejvida Rikarda“, kaže mi Hama Hamami, portparolka levičarskog Narodnog fronta. „Politička ekonomija Muslimanskog bratstva je rentijerska; u pitanju je paralelna trgovina. Ne zasniva se na proizvodnji niti na stvaranju bogatstva; ne zasniva se na poljoprivredi, industriji ili infrastrukturi; i ne zasniva se na reorganizaciji obrazovanja sa strateškim ciljevima, ekonomskim, naučnim ili tehnološkim.“


Slaba tačka je ekonomija

Jasno je da „razvojni model“ (da se poslužimo terminom iz Enadinog izbornog manifesta od 2011) zahteva više od praznih slogana – „kreiranje novih tržišta za naše robe i usluge“, „pojednostavljivanje procedura“, „diverzifikaciju ulaganja u korisnije projekte“ – i pobožnog pozivanja na „oživljavanje čestitih vrednosti izvedenih iz kulturnog i civilizacijskog nasleđa tuniskog društva i njegovog arapskog i islamskog identiteta, koje uvažavaju trud i pošten rad, podstiču inovacije i inicijativu, nagrađuju kreativne i učvršćuju saradnju, solidarnost i uzajamnu podršku“.[2]

Husein Jaziri, član prethodne dve islamističke vlade, priznao je sledeće: „Enadina slaba tačka je ekonomija. Zapleli smo se u moralna pitanja. U našim redovima ima previše političara a premalo ekonomista. Drugi su radili na ovim pitanjima mnogo više od nas… Imali smo sreće što smo o tim stvarima morali da razmišljamo kada smo ušli u vladu.“

Tačno tako. Ali u poslednje tri godine pažnja većine tuniskih stranaka, ne samo Enade, bila je usmerena na druge stvari. „Burni politički period kroz koji smo prošli“, kaže ekonomista Nidal Ben Šeik, „bio je obeležen raspravom o temama koje su u izvesnoj meri tabu u Tunisu: religija, vera, duhovnost, seksualnost, homoseksualnost, uloga žena. Ali o osnovama naše političke ekonomije nikada se nije raspravljalo, a kamoli da su one preispitivane. Kao rezultat toga, pokrajine zahvaćene revolucijom – političkom i društvenom pobunom – Kef, Kaserin, Siliana, Tatauin i Kebili, još uvek trpe zastrašujuću lokalnu ekonomsku neaktivnost.“[3]

Vođa današnje antiislamističke koalicije Beži Kaid Esebsi takođe je bio član postbenalijevske vlade. Umesto da iskoristi svoju popularnost i opšti entuzijazam iz prvih nekoliko meseci (uz tolike priče o Jasmin revoluciji) da raskrsti sa neoliberalnom politikom svog prethodnika, on se okružio pravovernim ministrima koji su očuvali stari ekonomski model na radost MMF-a.[4] S tim u vezi Kaid Esebsi priznaje, „u nekim oblastima koji su već dugo marginalizovane, jer se mnogo više obraćala pažnja na priobalna područja, nije bilo poboljšanja.“

Od 2011. nije bilo odstupanja od kursa: integrisanje Tunisa u međunarodnu podelu rada, gde se stranim investitorima nude kvalifikovana radna snaga i mizerne nadnice. Ovaj model može jedino da produbi ogromne regionalne nejednakosti. On ne nudi razvoj od koga država ima mogućnost da se bavi sopstvenim potrebama, koji je vođen državnim investicijma i održavan domaćom potražnjom koja nije zasnovana na zaduživanju. Dakle, siva ekonomija i šverc će verovatno rasti (smanjujući poreske prihode), država će se verovatno povlačiti, a džihadske ćelije će koristiti situaciju. „Amerika, veliki pobornik neoliberalizma, dozvolila je nacionalizaciju svojih banaka (u krizi 2008), ali je Tunis u svom revolucionarnom periodu isključio mogućnost revolucionarnih mera“, kaže Ben Šeik potišteno.

Sastanak Rašida Ganučija, lidera Enade, i Kaida Esebsija, osnivača i predsednika partije Nidaa Tounes (Poziv Tunisa), ukazuje na odsustvo hrabre politike na savremenoj tuniskoj sceni. Na prvi pogled, ovi veterani koji dominiraju političkom pozornicom nemaju ničeg zajedničkog. Ganučijeva centrala je puna njegovih fotografija sa islamističkim liderima i intelektualcima (Tarik Ramadan, bivši egipatski predsednik Muhamed Morsi, turski premijer Redžep Tajip Erdogan) i katarskim emirom. Glavni motiv u kancelariji Kaida Esebsija je Habib Burgiba[5] – u obliku biste, velikog zidnog postera i uramljene slike na stolu. Za Ganučija (koga je Burgiba želeo da osudi na smrt), Burgiba – „najveći borac“ i osnivač modernog Tunisa – jeste čovek koji se upustio u „rat protiv islama i arapskog identiteta“.[6]


„Tunis je uvek plaćao svoje dugove“

Razlike između ove dvojice daleko su manje u krupnim ekonomskim pitanjima. O otplati spoljnog duga nasleđenog od Ben Alija, koji je delom potrošila njegova porodica, Kaid Esebsi mi je rekao: „Ljudi govore o dugu, ali on nije katastrofalan budući da je ispod 50 odsto. Druge zemlje, poput Francuske, imaju dug od 85 odsto.“[7] Brzo je dodao da „dostojanstvene države vraćaju svoje dugove, ko god da je na vlasti. Od proglašenja nezavisnosti, Tunis nikada nije obustavio plaćanje svojih dugova“. Isto to mi je rekao Ganuči dan ranije: „Tunis ima dugogodišnju tradiciju poštovanja svojih dugova. Mi ćemo je očuvati.“

Servisiranje duga je težak teret za ovu siromašnu zemlju: to je treća po veličini stavka u budžetu Tunisa (2013. godine 4,2 milijarde tuniskih dinara, 2,66 milijardi dolara). Druga stavka, od 5,5 milijardi dinara (3,48 milijardi dolara) za 2013. godinu je Caisse Générale de Compensation (CGC), program subvencija za hranu i energiju. Svako bi želeo da ga smanji, ali niko ne zna kako, i tu nema mnogo razlika između islamista i njihovih protivnika. Njihov oprez je razumljiv: ovo je zapaljiva tema.

CGC je osnovan 1970. Od tada, usled porasta svetske cene nafte i žitarica njegovi troškovi dostigli su neverovatne razmere. MMF je u više navrata tražio da se on smanji, i na kraju ukine, ali političke partije u Tunisu boje se inflacije i revolucije ako pristanu. CGC nije nikakvo socijalno dostignuće; Ben Šeik ističe da je glavni cilj ovog programa politička održivost neoliberalne strategije – podsticanja industrije obezbeđivanjem jeftine radne snage. Da bi privukao investitore, Tunis je prihvatio da država treba da finansira neke životne troškove radnika. Tako već više od 40 godina radnici u tekstilnoj, mehaničkoj i elektro industriji nisu primili pristojnu platu, ali mogli su da kupe subvencionisano brašno i benzin. Kao i svi ostali. Testenina i kus-kus u turističkim restoranima i hotelima su subvencionisani, kao i računi za benzin libijskih vozila i (često uvozna) energija koju troše španske i portugalske cementare. Ganuči priznaje da je to „veliko opterećenje za naš budžet“ i kaže: „Moramo naći razumno rešenje, ne zbog pritiska međunarodnih institucija, već zato što je taj trošak na ovom nivou neodrživ.“ Kaid Esebsi se slaže: „Sada smo dostigli kritičnu tačku. Bilo bi bolje da se budžet koriguje u korist drugih prioriteta.“

Ali kako da se troškovi CGC preusmere u produktivna ulaganja u unutrašnjost, a da to istog trenutka ne ugrozi najsiromašnije Tunižane kojima država ne može da pomogne na drugi način? Kada se potegne ovo pitanje – pod pritiskom – šefovi, sindikalci, islamisti i Nidaa Tounes bi najradije da sačekaju pa da vide. Oni kritikuju zloupotrebe, a ne predlažu rešenja. Na pitanje da li bi neka buduća vlada mogla da ukine CGC, Vided Bukamaui, predsednica organizacije Utica (Tuniske industrijske, trgovinske i zanatske unije – udruženja poslodavaca), kaže: „Nikad! Izbili bi nemiri širom zemlje. Nijedna politička snaga ne bi se na to usudila.“ I dodaje: „To nije ono što mi tražimo.“


„Većina ljudi nema kola“

Dve trećine CGC-a odlazi na benzin. Ali, kaže Husein Abasi, predsednik UGTT (Tuniski generalni radnički sindikat), „većina ljudi nema kola, bez obzira da li su zaposleni ili ne. Dakle, oni nemaju koristi od energetskih subvencija. A kada običan čovek ima automobil… on plaća isto za benzin (1,57 dinara po litru, 1 dolar ili 0,72 evra) kao i oni koji imaju četiri ili pet luksuznih automobila u jednoj porodici“. Pod pretpostavkom da ovaj problem zaista potiče od subvencionisanja milijarderskih limuzina, kako bi on mogao da se reši? „To je“, kaže mi Abasi, „odgovornost vlade. Mi imamo predloge, ali mi smo sindikat, nismo država sa svim njenim resursima, stručnjacima i konsultantima. Na njima je da traže strategiju.“

Narodni front ima razrađen ekonomski plan. On obuhvata zapošljavanje dodatnih državnih službenika u Ministarstvu finansija koji bi se borili protiv pronevere i šverca, porez od 5 odsto na neto profit naftnih kompanija, obustavljanje otplate spoljnog duga do revizije, promena poreza u korist onih sa nižim primanjima i ukidanje bankarske netransparentnosti. Što se tiče CGC-a, njihov plan nije toliko odvažan. „Svako zna“, kaže Hamami, „da se fond za kompenzacije ne sme ni pipnuti.“ Država diskretno počinje da ukida subvencije, posebno za troškove goriva, i svako skreće pogled u stranu i gleda ka predstojećim izborima.

Na političkom planu sukobi su obustavljeni nakon formiranja nove vlade, ali borba se nastavila drugim sredstvima. Trenutni konsenzus počiva na krhkoj ravnoteži moći. Probni budući savezi pokušavaju da predvide rezultate izbora. Ganuči koristi ovu neizvesnost i regionalnu nestabilnost kako bi ubedio svoje često skeptične pristalice u mudrost strategije pomirenja. Budući da je država „suviše krhka“ za sukob vlade i opozicije, on bi želeo da ovi izbori iznedre „ako je moguće, koaliciju sa svima“ ili, ako nije moguće, „sa što više stranaka. Ne samo prostu većinu, nego [koaliciju koja obuhvata] civilno društvo, sindikate i gazdinske organizacije. Enada bi učestvovala u svakoj vladi.“

Kaid Esebsi deluje kao da je u dobroj poziciji. Grupa koju on predvodi je mešovita – čine je mreža Ben Alijevih simpatizera i sindikalni i progresivni aktivisti (generalni sekretar Nidaa Tounes Tajeb Bakuš bio je generalni sekretar UGTT-a) – ali zauzima centralno mesto. Islamistička partija traži nacionalno jedinstvo bez izostavljanja bilo koga; Narodni front želi da se suprotstavi onome što Hamami naziva „despotskom opasnošću Enade“ nastavljajući zajedničko delovanje sa Nidaa Tounes. Šta će Nidaa Tounes odlučiti? Po tome kako Kaid Esebsi opisuje svoju ulogu u traganju za „kompromisnim rešenjem“ sa Ganučijem, istovremeno hvaleći aktuelnu vladu „koju podržavaju sve političke snage“, stekao sam utisak da želi da sledeća vladina baza bude podjednako široka. I da ne odbacuje islamiste u opoziciji? „To zavisi od izbora. Ali mi ćemo poštovati ishod.“

„Postoji strah da bi Nidaa Tounes mogao da formira koaliciju sa Enadom“, kaže Abdelmumen Belanes, zamenik generalnog sekretara Radničke partije, koja je deo Narodnog fronta. „Ideja na zapadu je da postoje dve velike sile i da one zarad stabilnosti treba da formiraju savez.“ Strah od islamista još uvek ne popušta. „Od njenog osnivanja, taktika Enade se ne menja“, kaže Hamami. „Tamo gde naiđu na otpor, povlače se. Ali tamo gde vide priliku, guraju napred. Ali cilj je još uvek islamizacija, nametanje linije Muslimanske braće, koja je regresivna, despotska i diktatorska.“ Strategija koju on predlaže proizlazi iz ove dijagnoze: antiislamistički savez mora da se očuva, i mora da insistira na prioritetu demokratije; mora se jasno staviti do znanja da ostvarivanje ovog prioriteta zahteva hitne socijalne mere; i mora se potvrditi da se sve „demokratske“ snage „slažu oko neophodnosti ublažavanja posledica ekonomske krize u masama“.

Ali, pita se Mikael Ajari, istraživač u Međunarodnoj kriznoj grupi, šta misli narod? I aktivisti? Oni iz Enade koji su gledali kako njihova stranka predaje vlast bez izbornog poraza? Oni u Nidaa Tounes, čiji predsednik nije isključio mogućnost vladanja sa islamistima, na radost MMF-a? Oni iz Narodnog fronta, od kojih se traži da brane demokratiju rame uz rame sa gazdama i bivšim pristalicama Ben Alija? Stranački lideri su zauzeti sklapanjem saveza, predviđanjem alokacije radnih mesta i umirivanjem investitora. I očuvanjem političke ravnoteže, koja je razumna, čak i zavidna, u regionu koji još uvek trpi potrese. Ali koliko ona može da potraje ako, tri godine posle „revolucije“, socijalni i ekonomski problemi koji su je izazvali ostaju nerešeni?

 
Le Monde diplomatique, 01.04.2014.

Sa francuskog preveo George Miller

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.04.2014.

———–    

  1. Vidi Serge Halimi, “Tunisia’s revolution annexed”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, mart 2013.
  2. “Za slobodu, pravdu i razvoj u Tunisu”, manifest Enade, Tunis, septembar 2011.
  3. Kako tvrdi Ben Cheikh, samo se šest srednjih ili velikih kompanija nalazi u Siliani, dok ih u Manoubi, 100 km dalje, ima 322.
  4. Na primer, Dominik Stros-Kan je kao šef MMF-a u novembru 2008. izjavio: „Ekonomska politika koja se vodi (u Tunisu) je zdrava, i ja mislim da je ona dobar primer za zemlje u razvoju.“
  5. Habib Bourguiba (1903-2000) bio je centralna ličnost u pokretu za nezavisnost Tunisa i prvi premijer zemlje (1957-87).
  6. „Rachid Ghannuchi: islam, nationalisme et islamisme“ (Rašid Ganuči: islam, nacionalizam i islamizam), intervju sa Fransoa Burgatom, Egypte/Monde arabe, no 10, Cairo, 1992, str. 109-122.
  7. Nacionalni dug Tunisa je 46 odsto BDP-a. Francuski dug je 93,4 odsto.