Pretnja da će američki tržišni orao preleteti Atlantski okean i početi da otima evropsku nezaštićenu jagnjad zavladala je javnom debatom nakon evropskih izbora. Ovo je zavodljiva slika, ali politički opasna. Ona ignoriše opasnost koja bi uskoro mogla da zadesi lokalne vlasti u SAD pod novim neoliberalnim propisima, koji će im onemogućiti da zaštite radna mesta, životnu sredinu i zdravstvena prava. Istovremeno, ona skreće pažnju sa evropskih kompanija – kao što su Veolia u Francuskoj ili nemački Siemens – jednako spremnih kao američke multinacionalke da preduzmu zakonske mere protiv država koje se usude da ugroze njihovu zaradu. Takođe, ona zanemaruje ulogu evropskih institucija i vlada u stvaranju zone slobodne trgovine na svojoj teritoriji.

Suprotstavljanje TTIP-u (Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i investicije) ne bi trebalo da se koncentriše ni na jednu pojedinačnu državu, pa ni na SAD. U pitanju je šira i ambicioznija pojava: nove privilegije koje investitori svuda zahtevaju, možda kao kompenzaciju za ekonomsku krizu koju su izazvali. Ako bude pravilno vođena, svetska borba bi mogla da konsoliduje međunarodne snage demokratske solidarnosti, koje trenutno nisu organizovane toliko dobro kao snage kapitala.

U ovom scenariju, ne treba verovati tvrdnjama da su određeni parovi zanavek ujedinjeni – protekcionizam i progresivizam, demokratija i slobodna trgovina. Istorija je pokazala da trgovinske mere nemaju intrinzičan politički sadržaj. [1] Napoleon III je uspeo da spoji autoritarnu državu sa slobodnom trgovinom otprilike u isto vreme kada je američka Republikanska partija tvrdila da brine za američke radnike, kako bi bolje zaštitila kartele „pljačkaških barona“ u industriji čelika koji su tražili carinske barijere. [2] „Republikanska partija, rođena u mržnji prema robovskom radu i želji da svi ljudi postanu zaista slobodni i jednaki“, stajalo je u njenom manifestu 1884, „odlučno se suprotstavlja primoravanju naših radnika na konkurenciju sa bilo kojim oblikom robovske radne snage, u zemlji ili inostranstvu“. [3] Čak i tada su imali u vidu Kinu, iako su mislili na hiljade fizičkih radnika koje su zapošljavale kalifornijske železničke kompanije da za ropsku nadnicu rade kao robijaši.

Sto godina kasnije međunarodna situacija se promenila, a demokrati i republikanci počeli su da se takmiče ko će ornije ponavljati tržišnu mantru. Dvadeset šestog februara 1993, jedva mesec dana od polaganja zakletve, predsednik Bil Klinton je zadao pravac u govoru za promociju sporazuma NAFTA (Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) usvojenog kasnije iste godine. Priznao je da je „globalno selo“ proizvelo nezaposlenost i niske nadnice u SAD, ali se založio za još brže napredovanje istom tržišnom trasom: „Istina našeg doba je sledeće i mora biti sledeće: otvorena i konkurentna trgovina obogatiće nas kao državu. Ona nas podstiče na inventivnost. Primorava nas da se takmičimo. Povezuje nas sa novim potrošačima. Promoviše globalni rast bez koga nijedna bogata zemlja ne može da računa da će postati bogatija. Omogućava našim proizvođačima, koji su i sami potrošači usluga i sirovina, da napreduju.“

U to vreme, sukcesivni krugovi međunarodne trgovinske liberalizacije već su spustili carinske dažbine sa prosečnih 45% godine 1947. na 3,7% 1993. Ali mir, prosperitet i demokratija zahtevali su da se ode još dalje. „Kao što su primetili filozofi od Tukidida do Adama Smita“, izjavio je Klinton, „trgovinske navike suprotne su navikama rata. Kao što će susedi koji jedni drugima podižu ambare teže postati palikuće, ljudi koji jedni drugima podižu životni standard trgujući teže će postati zaraćeni suparnici. Dakle, ako verujemo u karike demokratije, moramo ojačati karike trgovine“. Međutim, to pravilo nije važilo za sve države: u martu 1996, Klinton je potpisao zakon o pooštravanju trgovinskih sankcija protiv Kube.

Deset godina posle Klintona, evropski komesar Paskal Lami, francuski socijalista koji će kasnije doći na čelo Svetske trgovinske organizacije, razradio je ovu temu: „Smatram, iz istorijskih, ekonomskih i političkih razloga, da je otvaranje trgovine u skladu sa napretkom čovečanstva, da je manje nesreća i sukoba izazvano kada je trgovina bivala otvorena nego zatvorena. Tamo gde postoji trgovina, oružje ćuti: Monteskje je to lepše formulisao od mene“. Monteskje u 18. veku nije mogao da predvidi otvaranje kineskog tržišta jedan vek kasnije, ne kao potvrdu uverenja „enciklopedista“, već zbog topovnjača, opijumskih ratova i pljačkanja Letnje palate. Paskal Lami je sigurno toga bio svestan.

Američki predsednik Barak Obama, manje entuzijastičan od svog demokratskog prethodnika, možda zbog razlike u temperamentu, sada je preuzeo barjak američkih multinacionalki (i evropskih i svih ostalih) u odbrani TTIP-a: „Sporazum bi mogao da uveća izvoz za više desetina milijardi dolara, otvori stotine hiljada novih radnih mesta –u SAD i Evropskoj uniji – i da promoviše rast na obe strane Atlantika“. [4] Iako jedva pomenuta u njegovom govoru, geopolitička dimenzija ovog sporazuma važnija je od hipotetičke koristi za rast, radna mesta i prosperitet. SAD ne računa da će preko TTIP-a osvojiti Evropu, ali ga vidi kao dugoročno sredstvo za sprečavanje bilo kakvih izgleda za bliže odnose Evrope sa Rusijum, i kao način izolovanja Kine.

I u tome su evropski lideri potpuno saglasni. „Svedoci smo uspona onih zemalja u razvoju koje predstavljaju opasnost za evropsku civilizaciju“, rekao je bivši francuski premijer Fransoa Fijon. „A naš jedini odgovor je da stvaramo unutrašnje podele? Kakvo bezumlje“. [5] Poslanik Alen Lamasur rekao je da bi TTIP mogao da omogući atlantskim saveznicima da „dogovore zajedničke propise koji bi kasnije mogli da se da nametnu Kinezima“. [6] Transpacifičko partnerstvo koje su osmislile SAD, u koje Kina nije pozvana, teži potpuno istom cilju. Verovatno nije slučajno što najvatreniji intelektualni zagovornik TTIP-a, Ričard Rouzkrens, predvodi harvardski Istraživački centar kinesko-američkih odnosa. U svojoj odbrani TTIP-a objavljenoj prošle godine, on razvija ideju da, usled svog paralelnog slabljenja, dva glavna transatlantska bloka treba da zbiju redove pod pretnjom azijskih sila: „Ukoliko se dve polovine Zapada ne ujedine, formirajući veću istraživačku, razvojnu, potrošačku i finansijsku celinu, obe će izgubiti prednost. Istočne države, predvođene Kinom i Indijom, nadmašiće Zapad u rastu, inovacijama i prihodima – a na kraju i u sposobnosti da projektuju vojnu silu.“ [7]

Rouzkrensova argumentacija podseća na analizu faza rasta ekonomiste Volta Vitmana Rostova: kada privreda neke država uznapreduje, njena stopa rasta se usporava jer je već ostvarila najlakša povećanja produktivnosti kroz bolje obrazovanje i urbanizaciju. U tom slučaju, stopa rasta zapadnih ekonomija, koja je davno dostigla zenit, nikada neće uhvatiti korak sa rastom Kine i Indije. Naš adut je čvršće jedinstvo između SAD i EU. Ono će im omogućiti da nastave da postavljaju pravila za novajlije, poletne ali duboko razjedinjene. I tako, kao na kraju Drugog svetskog rata, pozivanje na spoljnu pretnju – tada politički i ideološki oličenoj u SSSR-u, a danas shvaćenoj kao kapitalistička pretnja iz Azije – omogućava da se ovce (koje se plaše novog svetskog poretka dirigovanog iz Pekinga, a ne iz Vašingtona) zbiju u toru pod zaštitom američkog pastira.

Ovaj strah je još opravdaniji, prema Rouzkrensu, kada imamo u vidu da su se „istorijski gledano, ‘hegemonijske tranzicije’ među vodećim zemljama obično odigravale u kontekstu nekog velikog sukoba“. Ali ima načina da se spreči „transfer predvodništva od stare hegemonske sile (u ovom slučaju Amerike) na novu“ koji bi izazvao „rat između Kine i Zapada“. Budući da nema mnogo nade da će se dve najveće azijske države ujediniti sa atlantskim partnerima, ograničenim svojim zaostajanjem, biće neophodno iskoristiti rivalstvo između azijskih sila i izolovati ih, uz podršku Japana, budući da Japan, u strahu od Kine, gravitira ka Zapadu kao „poslednjoj istočnoj stanici Zapada“.

Iako se ovaj veliki geopolitički plan poziva na kulturu, progres i demokratiju, druge metafore otkrivaju ne tako plemenitu inspiraciju: „Proizvođač kome prodaja određenog proizvoda opada“, piše Rouzkrens, „pokušaće da proširi ili diversifikuje ponudu. Ovo često podrazumeva spajanje sa stranim firmama ili ciljanu proizvodnju za obnovu tržišnog udela, kao što je Procter and Gamble uradio kupujući Gillette pre nekoliko godina. Države se suočavaju sa sličnim izazovima“. Budući da ljudi još uvek ne doživljavaju svoju državu i teritoriju kao robu široke potrošnje, možda je borba protiv TTIP-a tek počela.

Le Monde diplomatique, 07.06.2014.

Sa francuskog preveo George Miller

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 31.05.2014.

Srodni linkovi:

TPP (Trans-pacifičko partnerstvo: SAD+11-Kina)

The Guardian – Zašto podržati TPP

Joseph Stiglitz / Adam Hersh – TPP i kontrola tržišta

Video – NO to TPP in 2 min

Social Europe – Za i protiv trgovinskih sporazuma

The New Yorker – Zašto Obama toliko želi TPP

Joseph Stiglitz – Šarada o slobodnoj trgovini

TTIP (Trans-atlantsko partnerstvo: SAD+EU)

Milutin Mitrović – TTIP: Ekonomski NATO

Deutsche Welle – Sporazum

Jakob Augstein – Trgovinski malj

Telepolis – Odmeravanje snaga

Der Tagesspiegel – Transatlantski blef

The Telegraph – Nove borbene linije

———–    

  1. Vidi Le Protectionnisme et ses ennemis (Protekcionizam i njegovi neprijatelji), Le Monde diplomatique i Les Liens qui Libèrent, Pariz, 2012.
  2. Vidi Howard Zinn, “Au temps des ‘barons voleurs’” (U vreme pljačkaških barona), Le Monde diplomatique, septembar 2002.
  3. Navedeno prema John Gerring, Party Ideologies in America, 1828-1996, Cambridge University Press, 2001, str. 59.
  4. Zajednička konferencija za štampu sa Fransoa Olandom, Bela kuća, Vašington, 12. februar 2014.
  5. RTL, 14. maj 2014.
  6. France Inter, 15. maj 2014.
  7. Richard Rosecrance, The Resurgence of the West: How a Transatlantic Union Can Prevent War and Restore the United States and Europe, Yale University Press, 2013.