Na prvi pogled, kontrast je apsolutan. U Nemačkoj su se glavne političke stranke, Demohrišćanska unija i Socijaldemokratska partija, dogovorile da podele vlast, nakon (učtive) borbe za glasove. U Francuskoj se desnica i levica toliko vređaju da bi se moglo pomisliti da se razlikuju praktično u svemu – pitanju oporezivanja, socijalne sigurnosti i politike useljavanja. Međutim, kako revanš utakmice za Jelisejsku palatu sa istim kandidatima iz 2012. postaje sve izvesniji, i kako mediji već ulaze u pripreme za izbore, možda bi bilo najbolje da se Nikola Sarkozi i Fransoa Oland ugledaju na Angelu Merkel i Sigmara Gabrijela, i udruže se da formiraju vladu koja će manje-više nastaviti da sledi put kojim se ide poslednjih 30 godina.

Oland je u knjizi Devoirs de verite (Dužnosti istine, 2006) priznao da su socijalisti i liberalna desnica saglasni po pitanju evropske ekonomske, finansijske, monetarne, trgovinske i industrijske politike: „Upravo je Fransoa Miteran… sa Pjerom Beregovuaom deregulisao francusku ekonomiju i praktično otvorio vrata svim oblicima konkurencije. Upravo je Žak Delor… učestvovao u osnivanju evropskog monetarnog sistema sa svim njegovim političkim implikacijama za razvoj makroekonomske politike. Upravo je Lionel Žospen uveo najinventivnije industrijske promene, iako je to podrazumevalo delimičnu privatizaciju komunalnih usluga – za šta je bio kritikovan. Dakle, hajde da se otarasimo tog prokletog ideološkog prtljaga koji nikoga ne može da prevari“.[1] Osam godina kasnije, ovome se nema šta dodati.

Ovaj nedostatak osećaja za pravac kretanja zemlje objašnjava zašto su Francuzi nezadovoljni halabukom svoje političke klase, prvenstveno zato što su parlamentarno predstavljanje monopolizovale dve rivalske, ali saučesničke frakcije. Socijalisti i desnica možda imaju 92,2% mandata u Narodnoj skupštini i 89% u Senatu, ali javnosti se ne dopadaju vladine odluke, dok je konzervativna opozicija jedva nešto manje nepopularana. Nema veze: režim se čvrsto drži, uz podršku institucija koje obezbeđuju potpunu vlast predsedniku, uključujući i ovlašćenje da bezgranično odlaže porez za očuvanje životne sredinu (eko-porez) koji su odobrili skoro svi narodni poslanici.

Ali Francuzi su buntovni, u čemu im pomaže činjenica da su političari diskreditovani i očigledno nemaju da ponude nikakvu viziju. Pri tome, mediji neprekidno prenose i preuveličavaju zlonamerne glasine i lične prepirke. Otrovne indiskrecije koje se pripisuju Sarkozijevim komentarima o njegovim političkim prijateljima bolji su materijal za novinare nego socijalistički napadi na premijera Žan-Marka Eroa. Takva atmosfera podstiče rast neo-pužardističkog pokreta u Tea Party maniru izvan tradicionalnih partija, preko sporadičnih izliva besa i neprestane galame društvenih mreža.[2] Za jedva 18 meseci imali smo male privrednike koji odbijaju da plaćaju porez, katolička okupljanja protiv gej brakova i poljoprivrednike i kamiondžije sa crvenim kapama (bonnet rouge), po ugledu na bretonske pobunjenike iz 18. veka.


Amerikanizacija francuske politike

Raskorak između birača i njihovih izabranih predstavnika delimično je rezultat amerikanizacije francuskog političkog života: najveće stranke su sada samo izborne mašine, karteli lokalnih zvaničnika koji se oslanjaju na podršku u redovima starije populacije.[3] Očigledno je zašto nema novih članova: instrumenti za bilo kakvu alternativnu politiku su, po svemu sudeći, odbačeni. Protesti protiv seksualne edukacije u školama ili primedbe na putarine nemaju uticaj na iznos izdataka za nacionalno obrazovanje ili na nivo izbegavanja poreza, ali pružaju priliku za okupljanje i zadovoljstvo kad ministar popusti. Ali osećaj gorčine se vraća posle nedelju dana, kada postane jasno da se ništa nije zaista promenilo, jer ništa ne zavisi od odluke ministra. Niti od Jelisejske palate.

Kad je Oland došao na vlast, odmah je odlučio da se drži poznatog puta koji je obećao da će promeniti: oprez umesto hrabrosti.[4] Ostalo je samo gluma, politička lutkarska predstava. Čim levica dođe na vlast, desnica je optužuje da podriva nacionalni identitet, udomljava imigrante i uvodi nemilosrdne poreze. Kad se desnica vrati na vlast, odmah tvrdi da je nepravedno optužuju kako radi za povlašćene i podseća svoje protivnike (koji se sada vraćaju na skoro revolucionarne pozicije) da su i oni ponekad donosili još neoliberalnije mere nego desnica. Premijer Fransoa Fijon se uvredio tokom rasprave sa liderkom socijalista Martin Obri u februaru 2012: „Duboko sam povređen kad čujem da neko kaže da smo favorizovali bogate. Kada ste vi bili ministarka [od 1997. do 2000.] porez na dobit je bio 10% manji nego danas. Kada ste vi bili ministarka, porez na dohodak je smanjen. Mi namećemo porez na kapital, preduzeli smo korake koje vi nikad niste preduzeli prema berzanskim opcijama, profitu brokera, radničkim penzijama… Godine 2000, Loran Fabius [tadašnji ministar ekonomije] smanjio je porez na određene berzanske opcije.“[5]

Pre deset godina, vođa opozicije Loran Fabius optužio je Fijona, tadašnjeg ministra za socijalna pitanja, da ne povećava dovoljno minimalne zarade. Fijon je odgovorio: „Vi niste povećati SMIC [zagarantovan minimalni dohodak povezan sa rastom] 1999. godine. Niste povećali SMIC 2000. godine. Malo ste ga pogurali, 0,29%, 2001. godine“. On neće biti nimalo poguran u januaru 2014. Isti igrači, iste reči, isti razlozi: samo vam treba dobro pamćenje da predvidite šta će se dogoditi. Za tri i po godine „svet finansija“ će verovatno ponovo postati „pravi neprijatelj“ socijalista.[6] Ali za sada je bankarski lobi bezbedan sa ovim ministarstvom finansija.

Desnica, naravno, ni u ludilu ne bi priznala da socijalisti slede isti kurs kao Sarkozi i Fijon, na koji ih obavezuju ugovori koje su sami dogovarali i potpisali. Prema mišljenju desnice, Francuska pod socijalističkim predsednikom živi u strahu, dok imigranata ima svuda a bogati beže; čitaoci Figaroa mogli su da saznaju da je Oland odgovoran za „najveći egzodus otkad je Luj XIV poništio Nantski edikt“, i da je “Eroova vlada odlučila da otvori vrata državne pomoći deci“ kako bi ih „vaspitala da budu u potpunosti zavisni od države i zauvek korisnici socijalne pomoći“; i da će „beli heteroseksualci u našoj zemlji uskoro biti primorani da se kriju“. Stvarno?

Usred svih ovih ispada, najeksplozivniji deo desnice prebacuje sebi što nije bio energičniji dok je bio na vlasti i zaklinje se da će to ispraviti čim se vrati. Scenario je poznat, kao i situacija 1983-86. kada je Nacionalnom frontu (FN) pružena životna prilika; tada je neoliberalni kurs socijalista užasnuo njihove pristalice; desnica, tumačeći to kao priznanje da je levičarska politika gurnula Francusku u provaliju, stala je da tvrdi kako je zaokret ka tržišnom društvu imperativan. Socijalisti su potom napali radikalne stavove svojih protivnika i, budući da nisu mogli da odbrane svoje loše ekonomske i socijalne rezultate, počeli su da zapomažu „Upomoć, upomoć, desnica se vraća!“ Neki istaknuti konzervativci davali su ksenofobične izjave i pokušavali da sklope savez sa radikalnom desnicom, javnost je postala opsednuta nastalom grajom. Za to vreme, preduzeća su izmeštala proizvodnju i nejednakost je rasla.


Novi šok program?

Desnica sada ima šok terapiju za budućnost. U intervjuu u Les Echos izložio ga je predsednik Unije za narodni pokret (UMP), Žan-Fransoa Kope: „Kraj 35-časovne radne nedelje, ogromno rezanje poreza i smanjene javne potrošnje… Niko ne može da razume zašto nas radiodifuzni sistem još uvek košta milijardu evra. Da li nam treba toliko javnih televizijskih kanala?… Sa našim državnim zdravstvom, mi smo jedina zemlja u Evropi koja i dalje nadoknađuje 100% zdravstvenih troškova ilegalnim imigranatima… Javna potrošnja sada čini 57% BDP-a. Moramo da se vratimo na prosek evrozone, što je oko 50% BDP-a“.[7] Da li Kope hoće da kaže da je politika socijalista zaista levičarska?

Ero mu u tome neće pomoći, jer je upravo najavio da će se štednja nastaviti do kraja Olandovog mandata: „Uštedećemo 15 milijardi evra 2014, ali ćemo morati da nastavimo da štedimo istom merom i 2015, 2016 i 2017“.[8] Javna potrošnja se povećavala u proseku 1,6% godišnje tokom Sarkozijevog petogodišnjeg mandata. Socijalisti su postavili cilj, ograničavajući rast na 0,2% za naredne tri godine. Oni nemaju izbora jer će ih evropski nadzorni organi uporno podsećati da se „javni proračun više ne može držati u ravnoteži podizanjem poreza“.[9]

Situacija nije vedrija ni na polju proizvodnje i zapošljavanja. Francuska vlada želi da povrati stabilnost i spoljnu konkurentnost nacionalnih preduzeća na slobodnom i poštenom tržištu. Kako? Tako što će promovisati ono što Oland naziva „smanjenjem troškova rada“. I uvesti opšte primenljivo povećanje poreza na dodatu vrednost za finansiranje velikodušnih poreskih olakšica za konkurentnost i zapošljavanje, tj. 20 milijardi evra, koliko će biti poklonjeno svim profitabilnim preduzećima, bez uslova da zaposle nove radnike. Slabo plaćeni radnici će subvencionisati svoje poslodavce, uključujući maloprodajne giganate koji nemaju međunarodnu konkurenciju i savijaju se pod teretom svog profita.[10]

Možda je besmisleno isticati da u ovoj politici nema ničeg socijalističkog. Ali makar možemo primetiti da ona nije uspešna. U okviru evrozone, Francuska ne može da devalvira svoju valutu, tako da mora da vodi politiku štednje i smanjuje troškove rada – plate.[11] Ali „popravljanje ponuđačke strane ekonomije“, bolno ostvareno smanjivanjem kupovne moći prosečnog domaćinstva, odmah se poništava revaluacijom evra u odnosu na druge valute (6,4% 2013). Treba verovati u čuda da biste poverovali da država sa nultom stopom rasta i niskom domaćom potražnjim, dok mnogim njenim najboljim kupcima preti siromaštvo, može trajno da preokrene porast nezaposlenosti i istovremeno smanji javnu potrošnju. To su početkom 1930-ih pokušali Herbert Huver u SAD i Pjer Laval u Francuskoj, i znamo kakvi su bili rezultati.

Godine 1983, kada je levica odustala od borbe na ekonomskom i finansijskom polju i prekinula sve veze sa svojom revolucionarnom prošlošću, pokušala je da zameni svoje stare ideale novim univerzalističkim, antirasističkim, evropskim utopijskim snom koji su prodavali umetnici i novinari. To više ne funkcioniše. Sa Olandom nema nade, ni prave ni izmišljene, samo zvrndanje jednog računovođe priklještenog između očekivanja birača, koji su poslednji put poverovali da promena dolazi, i zahteva svojih finansijskih pasa čuvara. On neprekidno mora da ih ubeđuje kako sprovodi „kredibilnu politiku“ jer će „svaki znak slabosti biti ozbiljno sankcionisan“.[12] Kada je jedini napredak kome on teži to da potroši manje od Sarkozija, vera u napredak umire.


Lako napredovanje FN-a

FN je brzo rastao zbog ovog opšteg gubljenja nade: od njega niko ne očekuje da nešto popravi, samo da potpali malo dinamita. On tvrdi da je izvan sistema; zbog čvrste političke volje i radikalne prirode njegovih predloga, njegov program je privlačniji (uključujući i stavove o evropskim pitanjima). Tako da nije slučajno što je bivši desničarski ministar i potpredsednik UMP-a, Loran Vokije, poznat po svom oportunizmu, slobodno protumačio Briselski konsenzus i predložio (u decembru) svođenje Evrope na tvrdo jezgro od osam članica „Francuska, Nemačka, zemlje Beneluksa, Italija, i verovatno Španija i Portugalija, ali ne više od toga… Sa Velikom Britanijom s jedne strane i srednjoevropskim državama s druge, nemoguće je da Evropa krene napred… Previše je različitih zemalja sa različitim društvenim pravilima.“[13] Ovo se verovatno odnosi i na evro.

Antikapitalistička levica je možda podeljena po pitanju zajedničke valute[14] , a socijalisti ne govore o tome. Ali čak i u njihovim redovima ima naznaka zajedničke želje da se pronađe izlaz, da se povrati neka mera suvereniteta i nade. Neposredno pre nego što je postao ministar u Olandovoj vladi, Benoa Hamon je rezimirao „dilemu levice – da se bori ili da izda svoje ideale“.[15] Ali njegova vlada se ne bori, i upravo je za to, a ne za njen neuspeh, treba kriviti. Neka hrabrija ekipa bi se nesumnjivo suočila sa ogromnim poteškoćama: Evropa u kojoj su progresivci slabi i obeshrabreni, a liberalna i monetaristička pravila sve stroža – socijalisti koji vladaju sa desničarskih pozicija, ili u saradnji sa desnicom, na vlasti su u više od polovine država EU; društveni pokret zaglavljen u vakuumu; veoma niska stopa sindikalne organizovanosti (7,6 % u Francuskoj). Ali zaludno je očekivati da će jednog dana lideri u Briselu i Berlinu posumnjati u sebe i shvatiti kakve je ekonomske i demokratske rizike donela štednja koju su nametnuli. Oštro reagovanje na sve ispade konzervativne opozicije, kako bi je optužili za dodvoravanje ekstremnoj desnici, znači pristajanje da ekstremna desnica postepeno propisuje pravila igre.

U vreme kada se fatalizmom i čekanjem na promenu istorijske klime odlaže rad na vraćanju izgubljene intelektualne teritorije[16] i mobilisanje političkih snaga, ne postoji drugo rešenje osim da se okupi samouverena, pobednička društvena sila i da se skupi hrabrost uprkos svemu. Po rečima Glena Grinvalda, koji je preuzeo rizik objavivši otkrića Edvarda Snoudena o američkim špijunskim aktivnostima, istorija nas uči da je „hrabrost zarazna“.

 
Le Monde diplomatique, 02.01.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.01.2014.

———–    

  1. François Hollande, Devoirs de vérité, Stock, Paris, 2006, str. 192. Pjer Beregovua je bio ministar finansija od 1984. do 1986. Žak Delor, ministar finansija od 1981. do 1984, otišao je iz Pariza u Brisel da vodi Evropsku komisiju. Lionel Žospen bio premijer od 1997. do 2002. Sva trojica su bili (ili jesu) socijalisti.
  2. Vidi Cecile Cornudet, “Ces politiques qui veulent faire oublier qu’ils le sont”, Les Echos, Paris, 10. decembar 2013. Vidi i Pierre Rimbert, “Deserving and undeserving poor”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, maj 2013.
  3. Vidi Rémy Lefebvre, “Faire de la politique ou vivre de la politique?”, Le Monde diplomatique, oktobar 2009.
  4. Vidi Serge Halimi, “Sacking Sarkozy won’t be enough”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, april 2012.
  5. “Des paroles et des actes”, France 2, 2. februar 2012.
  6. U čuvenom govoru u januaru 2012, u predizbornoj kampanji, Fransoa Oland napao je svog „pravog neprijatelja“, „svet finansija“.
  7. Les Echos, 10. decembar 2013.
  8. Intervju u Les Echos, 19. novembar 2013.
  9. Intervju sa Mariom Dragim, predsednikom Evropske centralne banke (ECB), u časopisu Journal du dimanche, Pariz, 15. decembar 2013.
  10. Vidi See Martine Bulard, “Neoliberality, inequality, austerity”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, april 2013.
  11. Vidi Christine Jaske, “Vous avez dit ‘baisser les charges’?”, Le Monde diplomatique, novembar 2012. Sedamnaestog decembra 2013, na pitanje RMC-BFM o vladinoj odluci da ne menja minimalnu zaradu, Benoa Hamon, zamenik ministra za socijalnu solidarnost, ekonomiju i potrošnju, objasnio je: „U cilju podsticanja zapošljavanja, neophodno je obezbediti da troškovi rada ne opterete previše konkurentnost preduzeća.“
  12. Intervju sa Pjerom Moskovisijem, ministrom ekonomije i finansija, Journal du dimanche, 19. avgust 2012.
  13. BFM-RMC, 3. decembar 2013. Vidi Frédéric Lordon, “No currency without democracy”, Le Monde diplomatique,, englesko izdanje, septembar 2013.
  14. Vidi Frédéric Lordon, “No currency without democracy”, Le Monde diplomatique,, englesko izdanje, septembar 2013.
  15. Benoit Hamon, Tourner la page: Reprenons la marche du progrès social, Flammarion, Paris, 2011, str. 23.
  16. Vidi Serge Halimi,“We can’t go on like this”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, septembar 2013.