Timothée Chalamet kao Paul Atreides u filmu „Dina“, foto: Warner Bros. Pictures/Legendary Pictures
Timothée Chalamet kao Paul Atreides u filmu „Dina“, foto: Warner Bros. Pictures/Legendary Pictures

Recimo odmah, ovogodišnji film „Dina“ reditelja Denisa Villeneuvea jeste bolji od njegovog „Istrebljivača 2049“ („Blade Runner 2049“) iz 2017. To, međutim, i nije tako korisna informacija pošto je film iz 2017. bio izuzetno loš, iako vizuelno upečatljiv. „Dina“ je jednako vizuelno upečatljiva, ali ima daleko čvršću i, u poređenju s „Blade Runnerom 2049“, smisleniju priču. Sasvim je drugi par rukava kako se ta priča drži mimo ovog poređenja.

Ruku na srce, zadržimo se još kod poređenja, Villeneuveu jeste bilo lakše da napravi koliko-toliko dobar film prema čuvenom istoimenom literarnom predlošku Franka Herberta, nego da sklopi priču koja se makar i izdaleka oslanja na motive iz proze genijalnog Philipa K. Dicka. U prilog Villeneuveoj „Dini“ ide i herojski filmski promašaj Davida Lyncha iz 1984. Lynchu se Herbertova „Dina“ narativno sasvim otela, Villeneuve je uspeo da izvornu priču zadrži pod kontrolom.

Sa „Blade Runnerom 2049“ sve je bilo drugačije. Originalni „Blade Runner“ Ridleyja Scotta iz 1982. odličan je film. Sam Dickov roman „Sanjaju li androidi električne ovce“ izvanredan je. Nastaviti se na taj uspešni niz bio je krupan zalogaj na kome je Villeneuve slomio svoje rediteljske zube. I kod Dicka i kod Scotta sve vri od života – kakav god da je taj život: biološki, tehno-biološki, ili sasvim „električni“, uključujući (u romanu) i samog „električnog“ mesiju. Kod Villeneuvea života praktično nema.

Što može biti posledica njegove (vizuelne) poetike: on naprosto voli opšte planove na kojima se gube ljudske figure. Od ljudskih lica i gužve tela (tako prisutne kod Scotta), kao da su mu draži odnosi masa (na filmskom platnu) i manje-više pravilne, repetitivne geometrijske formacije. Opšta struktura slike ili okvirne zamisli naleže na njegove junake i pritiska ih dok ne postanu opšta mesta, to jest sasvim nebitni. Dok Dick i Scott obojica uspevaju da od takozvanih običnih karaktera naprave istinske junake, Villeneuve naprotiv dodatno naglašava njihovu beznačajnost, čak i kada im dodeljuje mesijansku ulogu.

Tako je barem u „Blade Runneru 2049“. Sa „Dinom“ mu se pak posrećilo verovatno i zbog samog književnog predloška, koga se držao mnogo doslednije. Dick je u priči iz 2017. zaista samo daleka referenca. Herbert je od početka do kraja vidljiv u „Dini“. Vidljiv na razne načine, ne samo što se tiče glavnih delova njegove priče, nego i samoga njenog svetonazora. Završimo ovde s poređenjima: Dick piše uzornu naučnu fantastiku, Herbertova proza mnogo je više epska fantastika, „naučnog“ iz odrednice sf u njoj gotovo da i nema.

Prepametni Arthur C. Clarke odmah je, daleke 1965. dakle, kada je objavljen prvi tom, primetio da Herbertovu „Dinu“ treba postaviti uz Tolkienovog „Gospodara prstenova“, a ne u red velikih dela sf-a. Ako se gleda unapred, od te 1965, „Dini“ su po svemu, pa i po ispunjenju sudbine mesije ili spasitelja sveta, bliže recimo „Hronike Šanare“ Terryja Brooksa, nego na primer Clarkova „Odiseja“ ili nastavci Asimovljeve „Zadužbine“, sa kojom se „Dina“ takođe često, bez dobrih razloga, poredi. (Nije Herbert jedini, naravno, koji pod krinkom sf-a nudi punokrvnu epsku fantastiku: „Ratovi zvezda“ su svežiji i možda upečatljiviji primer za to. Čim vide mačeve, sablje i noževe u tobože sf priči, čitalac i gledalac bi trebalo da znaju da je reč u stvari o epskoj fantastici.)

Zašto je važno naglasiti ove razlike? Epska fantastika je (konzervativni) žanr izabranih i povlašćenih, u njoj malo kad ima mesta za „obične“ ljude. Takva je i „Dina“. Zato u Villeneuveoj „Dini“ ne smetaju veliki prazni prostori, enterijeri kao i eksterijeri. Jer to su scene po kojima „s pravom“ mogu da se kreću samo bogovi – to jest izabrani i aristokrate, te njihove odane sluge (uglavnom samo vojnici). Zato ne smeta ni spori razvoj priče – izabrani sporo misle jer rešavaju teške, univerzalne probleme. Tako su se spojili Villeneuveova filmska poetika i svetonazor izabranog književnog predloška.

Istini za volju, u drugoj polovini film se (neočekivano) ubrza, pa i gledalac naviknut na akciju u sf-u dobije ono po šta je došao. Jedina nevolja je što posle ubrzanja sledi nagli kraj. Film se završava klasičnim cliffhangerom, kao da je reč o epizodi serije čiji ćemo nastavak gledati sledeće nedelje. Dakle, ovo je tek prvi deo još nedovršene priče, a da li će zaista biti i nastavka – teško je reći. Villeneuveov film iz 2017. bio je skup i nije vratio uloženi novac. Da li će „Dina – I deo“ uspeti da namakne sredstva za svoj nastavak, nije izvesno.

Za sada, film se promoviše kao velika priča na ekološke teme: zla priroda krupnog kapitala, gramzivo izrabljivanje resursa… Dakle, na aktuelne teme koje tište današnji svet. To međutim nije tačno. Herbertova priča, onako kako je tumači Villeneuve mnogo je univerzalnija i mnogo ličnija od toga. To je priča o odrastanju i sazrevanju jednog dečaka. Dobro, dečak nije običan, on je plemenite krvi i otkriva mu se da ga je zadesila sudbina da bude mesija. Ali, njegovo odrastanje i sazrevanje zapravo su standardni klišei (nikako ne u negativnom smislu) – on treba da dobaci do uloge koja mu je dodeljena.

S obzirom na to, izbor glavnog glumca je savršen. Timothée Chalamet proslavio se ulogama u filmovima o odrastanju (coming of age): „Skrivena ljubav“ („Call Me by Your Name“, 2017) i izvanredni „Beautiful Boy“ (2018). Njegovo dečačko lice i krhko telo u savršenom su neskladu s teretom koji treba da ponese njegov karakter u priči. Na tom neskladu i napetosti praktično raste film. Ali, zabavno je (i ne baš previše uspelo) kako Villeneuvea vizualizuje taj potencijalni nesklad. U završnim kadrovima filma dečak hoda u koloni: ispred njega je devojka (Zendaya) koju sanja i koju očito treba da zasluži tako što će odrasti, a iza njega korača majka (odlična Rebecca Ferguson) koja bdi nad njim. Da li namerno ili ne, tek Villeneuve je tim prikazom zaista oslikao izlizani, ali i dalje zabavni kliše o odrastanju povlašćenog muškarca: ispred i iza njega uvek su dve jake ženske figure.

I dok devojka tek treba da se potvrdi kao jaka figura (u prvom delu ona ostaje ipak samo san), majka zaista izrasta u glavnu junakinju filma. Njena drama je uverljivija od drame tobože glavnog junaka: ona se lomi između obaveza majke i obaveza koje su joj nametnute društvenom strukturom (to jest, redom) čiji je deo. Ove obaveze se zaista ne mogu uskladiti: ako ispuni jedne, prekršiće druge. Uz sve to, kako i dolikuje junakinji akcionog filma, majka je i vešta, gotovo pa savršena ratnica. Za devojku smo pak dobili samo nagoveštaje da je, pored toga što je privlačna, takođe opasna ratnica.

Herbert verovatno nije imao nameru da napiše roman samo za teenagere, ali bi se reklo da je Villeneuve baš takav film napravio. Što zapravo ne smeta, jer mu je to pomoglo da dobije koherentnu i jasnu priču. Kada se na taj elementarni narativni pogon naslone upečatljive slike svemirskih brodova i pustinje, te vizuelno odlično rešenih u književnom i filmskom svetu legendarnih peščanih crva, dobije se gledljiv i u dobroj meri zabavan film. O ozbiljnim temama možda će biti razloga da se govori tek posle drugog dela.

Jer Herbert ipak nije naivan pisac. Iako su svetonazorski okviri epske fantastike izrazito kruti, on je u njima ipak napravio ozbiljne pukotine i u po svemu aristokratskom žanru otvorio prostor za sumnju u privilegije izabranih. Da li će Villeneuveova poetika – opišimo je za ovu priliku ovako – pražnjenja scene od svakodnevnih trivijalija da bi na nju mogli da stupe veliki epski junaci raditi i sa takvim narativnim premisama nije lako reći. Iskustvo s „Blade Runnerom 2049“ ne daje mnogo razloga za nadu. Ali, baš zbog toga, posle gledanja prve Villeneuveove „Dine“ gledalac ostaje zadovoljan – dobro su prošli i on i reditelj.

Peščanik.net, 22.10.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)