Da su sovjetski politbiro, KGB i komunistički ekonomisti poput Abe Lernera hteli da izmisle neke vesti da bi napakostili kapitalističkoj konkurenciji, oni bi pisali ono što ovih dana radi američka vlada. Dakle, sovjetski socijalizam nije funkcionisao, a sada američka vlada pokušava da nam pokaže da njihov hoće.

Da nije ovako tragično, bilo bi smešno. U osnovi te stvari je da su neki ljudi loše investirali i sada umesto kazne treba da dobiju nagradu. U kapitalizmu se radi o tome da ulažes, čime neminovno rizikuješ. Ako dobiješ, super si. Što više dobiješ, to bolje. Ako izgubiš, onda moraš da snosiš trošak.

Američka država, i to pod vladom republikanaca, sada kaže: Nema veze što si investirao i izgubio, imaš iza sebe velikog Tatu, on će sve da plati. Dakle, ono što radi američka država je socijalizacija gubitaka, pošto su neki ljudi spiskali pare i privatizovali dobit.

Posle spasavanja investicionih banaka i F & F, američki zvaničnici predlažu da se odvoji paket od $ 700mlrd, da bi se pomoglo još nekima. SEC, Komisija za hartije od vrednosti, suspenduje kratkoročne prodaje, na 10 do 40 dana. Što ne zabrane zauvek, ako će to biti dobro? Naravno da ni privremena zabrana nije dobra, jer će sprečavajući trenutna prilagođavanja cena povećati negativna očekivanja.

Kriza 1930-ih teško da bi imala te razmere da je država nije produbila višestrukim greškama – povlačenjem novca, prodajom obveznica (umesto da kupovinom emitovanih obveznica pušta novac), podizanjem poreza i carina – najvećim jednokratnim povećanjem u mirnodopsko vreme. Te tri greške su samo produbile krizu. Oktobra 1987. berze su pale kao i 1930-ih oko 30%, ali se te krize niko ne seća, jer se 1987. država uzdržala od aktivnog mešanja i ponavljanja greške iz 1930-ih. Ni ova kriza ne bi bila spektakularna, ali će se verovatno produbiti, zahvaljujući pogrešnim i obimnim akcijama države.

Zašto akcije države neće rešti nego produbiti krizu. Uzmimo jednostavan primer, bliži od ekonomskih. Zamislimo da u nekom gradu ima nekoliko seksualno neobuzdanih tipova koji iza sebe ostavljaju gomilu siročića, samohranih majki i ucveljenih dama. Onda se pojavljuje opština koja udomljuje siročiće u porodice, osigurava izdržavanje za samohrane majke i terapiju za ucveljene dame. Umesto da tužilaštvo i sud te opštine suoče te tipove sa troškovima izdržavanja dece za čije rođenje su odgovorni.

Šta su posledice. Ljudi će izbegavati da im opština utrapi tuđu decu. Bežaće jedni od drugih, neće otvarati kapiju ni kada dođe policija. Žene će biti manje pažljive, jer opština pomaže samohranim majkama, a postoji i besplatan tretman za lečenje neuroza. Najvažnije, sa tim potezima će nastati nova struktura podsticaja – nekolicinu neodgovornih tipova će slediti i mnogi drugi, jer imaju samo zadovoljstvo i nikakav trošak.

Umesto da na silu udomljuje siročiće, izdržava samohrane majke i osigurava tretman ucveljenim damama, opština bi trebala da radi sasvim suprotnu stvar. Da tovari troškove na likove koji se neodgovorno ponašaju.

Vrlo je slično sa ovom krizom. Umesto da je plate oni koji su investirali „grlom u jagode“ i oni koji su kupovali kuće, iako su znali da možda neće moći da ih otplate, država ih amnestira, a teret tovari na poreske obveznike, koji ni luk jeli ni luk mirisali. Ako se usvoji paket od $ 700mlrd, to je više nego što je SAD koštao irački rat i više od 5% od BDP.

Da li će to rešiti problem. Naravno da ne, samo će ga otežati i biti poziv mnoštvu novih nevaljalaca u narednoj rundi. Ako država pokriva gubitak, treba što više spiskati i ujuriti u privatne džepove, a državi ostaviti dug.

Postoje dve reakcije na moguću pomoć američke države. Oni koji nešto znaju, ali se ne usuđuju da se potpuno usprotive intervenciji, kažu da je pomoć suviše velika, da će nužno biti selektivna i da nacionalizovane firme što pre treba privatizovati. I da zabranu SEC za kratkoročnu trgovinu akcijama treba smanjiti na što kraći period. To je naravno bolje nego ovo što vlada SAD predlaže, ali nedovoljno dobro. Treba pustiti da oni koji su pogrešili plate ceh. Bilo je mnogo kriza u američkoj i drugim istorijama i sve su one prošle bezbolnije nego 1930-ih, baš zato što je država upropastila stvar.

Druga reakcija stiže od demokrata u Kongresu. Oni poturaju dodatne programe blagostanja, u nadi da u panici ti programi mogu lakše da prođu i traže da država pomogne i malim ljudima, ne samo velikim ribama. Navodno, da im smanji kamate na kredite za kuće i stanove. Ne pitaju se kako će država to da izvede, jer ona u slučaju nacionalizacije ne bi bila jedini vlasnik dugova, to bi bile i druge privatne firme. Ako bi država htela da snizi kamate, drugi vlasnici dugova se ne bi složili, jer time smanjuju svoju zaradu. I gde su sredstva iz kojih će se plaćati razlika komercijalnih i sniženih kredita, a to je možda još par stotina milijardi. A i otkud znaju koliko da snize, nekome je i 3% mnogo, drugi može da plaće i 7%.

Na kraju, zašto mali čovek nije mislio može li da otplaćuje kredit i ako se situacija pogorša, zašto nije razmišljao gde nosi svoje pare i čije vrednosne papire kupuje. Ako vode računa o tome kakav auto ili frižider kupuju, što ne misle gde meću pare. Morali bi da plate cenu svojih odluka. Pa drugi put neka malo razmisle.

Demokrate dakle pokušavaju da još uvećaju jednu potpuno pogrešnu politiku koju su pokrenuli republikanci.

Šta se za to vreme događa na berzama. U petak su veće berze u svetu vrlo porasle, na nagoveštaj državne pomoći. U ponedeljak i utorak već padaju, a to će verovatno biti trend ne samo narednih dana, nego malo duže. Zašto? Prvo je sledilo trenutno olakšanje. A onda su im pred oči izašle scene iz one opštine sa neodgovornim tipovima i posledice pogrešne opštinske politike.

Jedan moj prijatelj ima teoriju da su liberali po definiciji izgubljeni, jer šta god da se desi oni imaju poruku – intervencije su pogrešne. Kada nastupe problemi, drugi predlažu da se nešto radi. Liberali tu nemaju šta da traže. Pa dobro, i dalje smatram da je najbolje ne raditi ništa, pustiti da svako naplati dobitak ili snosi gubitak, a oni koji hoće da rade, neka pomažu opštinskim i drugim manijacima. Liberali imaju satisfakciju u tome što predlažu superiorno rešenje, ali i minus, jer u haotičnim situacijama usled psihologije gomile takva rešenja ne mogu da se usvoje.

 
Peščanik.net, 24.09.2008.