Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Slogan iz naslova figurirao je malo levo od glave rektora Ljubljanskog univerziteta dok se obraćao studentima FDV-a (Fakultet za društvene nauke), koji su zauzeli zgradu fakulteta i u najvećoj sali držali stalni zbor: zahtevi su bili prekid svih veza sa izraelskim univerzitetima i mir u Gazi. Rektor se saglasio sa zahtevima studenata; pri tome nije buktao od odobravajuće strasti. Pre toga su se profesori (većinom) i odeljenja sa drugih fakulteta oglasili izjavama solidarnosti i potpore. Studenti su upriličili pravo zauzimanje fakulteta, i sad već više od nedelju dana provode noći tamo. To je prvo studentsko reagovanje u istočnom delu Evrope.

Nekoliko objašnjenja: FDV je osnovan davno (1961), kao viša škola za partijske kadrove. Sa mnogim društvenim promenama promenila se i škola, postala fakultet, i već u osamdesetim zazvučala disharmonično u odnosu sa partijskom muzikom, a 1991. dobila je sadašnje ime. Taj se proces nastavljao i jačao, tako da „fdvovaca“ ima među najistaknutijim naučnicima, političkim komentatorima i novinarima već nekih četrdeset godina. Emeritus Niko Toš sa FDV-a nedavno je osnovao AZTRS, Akademiju za trajni razvoj Slovenije, neku vrstu odgovora SAZU, koja već dugo pokazuje previše znakova konzervativnosti, nacionalizma i seksizma. I sama sam među osnivačima, a naročito osnivačicama. Na mome fakultetu za postdiplomske studije humanistike obično bismo zakolutali očima na prijave za magisterije i doktorate kandidata sa FDV-a, jer je to značilo dodatni mentorski rad na metodologiji i epistemologiji. A i tada nisu zaposedali svoj fakultet…

I ko su studenti/tkinje koji su se odazvali i dokazali da imaju i istorijsko sećanje i savremenu savest? Nema nikakvog iznenađenja: to su aktivisti/tkinje koji već godinama demonstriraju i organizuju mirovne akcije, omladina levih stranaka i nesalomljivi usamljeni koji uvek pravilno reaguju. Bes je izazvala vlada Slovenije sa svojom spoljnom politikom i nepodnošljivim cincanjem oko priznavanja Palestine. Poslednji flop prouzročili su nejasnim dogovorom oko datuma priznavanja zajedno sa Maltom, Irskom i Španijom, jer bi želeli da se priznanje desi posle izbora za evropski parlament i paketa referenduma 9. juna, dakle 13. juna, dok među državama–inicijatorkama važi datum 21. maj. Izbori i referendumi blisko su povezani i namenjeni popravljanju javnog mnjenja o vladi, i odnose se na glasanje (preferentni glas), širenje prava na gajenje i upotrebu marihuane, i na pravo na (besplatnu) eutanaziju. Slovenija izvesno nije u najboljem položaju, ali ima glas u Savetu bezbednosti; lokalna desnica, koja godinama u svojim medijima neguje pravi antisemitizam, i Šoroša uporno navodi kao „zločinačkog jevrejskog milionera“, otkrila je da je etiketa sjajna za novi napad na sve ostale, pa je još skladna sa trenutnom nemačko-austrijskom maničnom politikom. Već to bi bio dovoljan dokaz za zloupotrebu termina… Primera radi, Janšin evropski poslanik sa ominoznim imenom Zver, na televizijskom suočavanju evrokandidata, na pitanje kako tumači 35.000 mrtvih Palestinaca, od toga nešto manje od polovine dece, odgovorio je kao iz topa: „Odbrana!“ Sa druge strane, ruski (državni?) hakeri bez prestanka napadaju institucije i pojedince u Sloveniji. Ukratko, bio je krajnji trenutak u Sloveniji da neko izvan svih tih zloupotreba jasno kaže nešto o žrtvama i o miru.

I zašto NATO? U toj organizaciji već izvesno vreme ne pominju uspostavljanje i očuvanje demokratije na Bliskom istoku kao jedan od glavnih ciljeva. Sirija, Liban, Libija, Irak, Iran, Avganistan i kolaterala demokratičniji su nego ikada, uz naravno najbolji primer: Izrael sa Palestinom, gde nije bilo intervencije – nažalost, ni intervencije UN-a. U tom slučaju parlamentarna demokratija omogućava izabranom voditelju da, umesto da ode u zatvor, sprovodi rat i genocid. Na Međunarodnom sudu Izrael se brani prošlošću. Sve dok se raspravlja o tome umesto o kratkim i jasnim kriterijumima UN-a za genocid, trajaće suđenje, kao i ubijanje: sud ne odlučuje o državnoj politici, samo ne uvažava državne granice.

Krajnja posledica svega toga je potpuni očaj mladih. Možda nikada ranije licemerje, laž i ludilo nisu bili tako izrazito vladari sveta i svega u njemu. Nekada su u nuklearnim krizama anonimci na obe strane hladnog rata uspevali da uguraju razum u zadnju fazu očekivanja. Danas se tako nešto ne može ni zamisliti. Nekada je Nikson pao zbog laži; danas Tramp ne može da padne, već samo da se ponovo digne sa desetinama hiljada zabeleženih i objavljenih laži. I jedina mogućnost studentskog protesta zato je toliko stara i viđena, skoro komemoracijska: solidarnost sa žrtvama kolonijalne agresije, protiv genocida. U saosećanju sa nesrećnicima na drugom kraju sveta je i sve ostalo: od dvoličnosti i konformizma univerziteta do perverzija umirućeg kapitalizma, koji se još jedanput slizava sa proverenim najgorima, totalitarnim apokaliptičarima. Svetsko javno mnjenje nikada nije bilo tako gluvo za saosećanja i za one koji ga imaju, i inače nikada nije bilo na strani mladih, naročito mislećih mladih. Komemoracijsko delovanje među onima koji su ga započeli može značiti, u najjednostavnijoj i najbližoj interpretaciji, samo revoluciju.

Zato svaka čast studentima FDV-a u Ljubljani i svima koji uzmognu isto.

Peščanik.net, 20.05.2024.

IZRAEL / PALESTINA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)