„Sve će ti se oprostiti osim uspjeha“ – stara je izreka koja u Bosni i Hercegovini, a vjerujem i malo šire, vrijedi još odavno. Ne znam da li je to specifično samo za ovaj naš nesretni region, ili vrijedi još negdje, ali znam da je istinito. Lični uspjeh, generalno, nije dobro prihvaćen. Dugo sam se pitao da li je to karakteristika mentaliteta, ili posljedica nečeg drugog. Mislim da sam danas bliži tome da se ipak radi o čitavom spletu društvenih i socijalnih pojava, koje su kroz desetljeća toliko ukorijenjene da ih više niko i ne primijećuje, što ne znači da i danas ne ostavljaju sve dublji pečat na čitavo društvo.

U jeziku (ili jezicima) naroda u BiH postoje dva iznimno važna glagola. I potpuno je nebitno o kojem se narodu radi, imaju ih svi. Jedan je “ganjanje”, sa nekoliko svojih varijacija, a drugi je “snalaženje”. Malo je primjera gdje se sa dvije tako jednostavne riječi može opisati sama suština društveno-socijalnog funkcionisanja prosječnog čovjeka u BiH. Istovremeno, ova dva glagola su i primjeri nečega što je apsolutno neprevodivo na bilo koji strani jezik. Vjerujem ipak da zemlje Balkana sa istog govornog područja kao BiH imaju možda slične ili iste glagole koji opisuju slične pojave. Istovremeno, ova dva glagola (mada se lako mogu posmatrati i kao društvene pojave), dobrim su dijelom uzrok ovog o čemu sam govorio na početku.

Ganjanje je nešto što i djeca vrlo rano nauče, mada u sasvim drugačijem kontekstu, kroz dječiju igru sličnog naziva, koja ipak ima neke sličnosti sa onim kako se taj glagol upotrebljava kasnije. Ipak, na početku treba reći da se ova radnja možda i češće pojavljuje u obliku “izganjati”. Šta znači “izganjati nešto”? Koliko god da smiješno i blesavo može zvučati nekome ko to nikad nije iskusio, ovo znači zaista mnogo. „Izganjati“ predstavlja cijeli skup radnji i postupaka koji se sprovedu kako bi se došlo do nekog cilja, koji je obično u vezi sa državom ili državnom administracijom. Na jednoj strani je onaj koji nešto „ganja“ a na drugoj strani je obično neka državna institucija, ustanova ili slično. Sretnete li na primjer tipa u bijesnom autu, koji ima karticu za povlašteno parkiranje gdje god mu padne na pamet, on je to “izganjao”. Grmalj od 30 godina i 150kg kojem apsolutno ništa ne nedostaje, ali je u invalidskoj penziji, sličan je primjer kako se nešto može izganjati. Građevinska dozvola na vodozaštitnom području se definitivno mora „izganjati“. Da ne pominjem primjere kako su mnogi, nakon rata, sebi “izganjali” boračke povlastice za uvoz auta bez carine i poreza, iako su rat i borbu vidjeli samo na TV-u. Zato glagol “izganjati” obuhvata čitav niz aktivnosti poput podmićivanja, potezanja veza, činjenja usluga, dosađivanja, laganja, izmišljanja, lažiranja dokumentacije, zivkanja telefonom, ponekad i prijetnji i još dosta toga, a sve u cilju da se dođe do željenog rezultata.

Ipak, treba reći da “ganjanje” ne mora uvijek da znači dolazak do nečeg na neregularan ili nelegalan način. Naprotiv, možda su i češći primjeri kada nešto mora da se “izganja”, iako je to sasvim regularno i u svakoj normalnoj zemlji bi bilo podrazumijevano. Običan čovjek, suočen sa čudovištem zvanim državna administracija, svjestan da se radi o sporom, neefikasnom i često korumpiranom aparatu, po „defaultu“ počinje sa procedurom “ganjanja” nečega, čak i prije nego se regularna procedura uopšte pokrene odnosno pokuša. Naviknuti na „ganjanje“, ljudi će početi sa tim na vrijeme, jer je sve što ide regularno, gotovo uvijek sporo, dugotrajno i često upitnog rezultata. A i ljepše se osjećaš ako nešto “izganjaš”, a ne samo da dobiješ onako bez problema. Ono što se izganja je vrijedno i to znaju i onaj koji ganja i onaj koji mu je na kraju to dao. Ako si nešto dobio bez „ganjanja“ onda to ili ne vrijedi skoro ništa, ili lažeš da nisi „ganjao“. Trećeg nema.

Ovim se zapravo stvara jedan začarni krug, koji postoji već desetljećima, i  iz kojeg nema laganog izlaska. Građanstvo, naviklo na “ganjanje” to postavlja kao mehanizam pretpostavljen bilo čemu drugom. Država i njen aparat, navikli na takve građane, čak i pozitivnije reaguju na “ganjanje” nego na regularne i normalne procedure. Savršena podloga za uzgoj korupcije na svim nivoima, te istovemeno i razlog zašto je tako teško iskorijeniti. S druge strane, cijeli ovaj „ekosistem“ apsolutno marginalizira i one koji bi željeli da nešto ostvare na regularan i legalan način, ali i one koji bi, sa druge strane, željeli da rade po zakonu. Suštinski, marginaliziraju se oni koji bi trebali da budu primjer ostalima.

Snalaženje, sa druge strane, predstavlja nešto sofisticiraniji postupak, namijenjen samo odabranima. “Snaći se” u najkraćem znači, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i znati to iskoristiti. Ako se za nekoga kaže da se “snašao” to znači upravo to – došao je u takvu poziciju da sebi može bitno da poboljša život bez nekog posebnog rada, talenta ili sposobnosti. Klasičan primjer snalaženja su političari (svih profila), direktori, članovi upravnih odbora, i uopšte ljudi na funkcijama (sa časnim izuzetcima naravno). Njihovo snalaženje direktno rezultira u tome što im je lični dohodak (regularni) uglavnom u velikoj nesrazmjeri sa imovinskim stanjem, a rodbina i prijatelji uglavnom dobro zbrinuti. Snalaženje uglavnom podrazumijeva korištenje svih legalnih, polulegalnih, a nekad i nelegalnih metoda da bi se ostvario uspjeh na ličnom planu. Moralnost je tu uglavnom potpuno potisnuta, jer je suštinski nekompatibilna sa snalaženjem.

Snalaženje ne mora uvijek da rezultira direktnom materijalnom koristi – vrlo je moguće snalaženjem doći do društvene ili akademske pozicije. Dobro su poznati primjeri ljudi koji su došli do visokih akademskih zvanja upravo u periodu dok su vršili neku funkciju. Ili, primjeri onih koji su do istih tih titula došli potpunim plagiranjem nečijeg rezultata.

Posljedice toga što su na gotovo svakom koraku primjetni znaci snalaženja pojedinaca, su vrlo loše po društvo u cjelini. Masovna pojava “snalaženja” apsolutno obezvrijeđuje, minorizira, pa i čini nemogućim priznavanje i vrednovanje stvarnog ličnog uspjeha pojedinca.

Upravo zbog ovoga se na primjere stvarnog uspjeha, iza kojeg stoji stvarni rad i/ili talenat gleda sa podozrenjem, sumnjom i često zavišću, jer, poznato je, ne može se uspjeti bez snalaženja. To je mindset. Pa čak i ako nije očito kako se neko snašao, crv sumnje u njegovoj ili njenoj okolini ipak ostaje, jer tako je svima lakše. Jednako kao što je lakše nešto „izganjati“ nego normalno dobiti, tako je i lakše prihvatiti da se neko „snašao“ nego da je nešto postigao stvarnim radom i vlastitim zalaganjem. To čini da se ostali osjećaju bolje, jer taj koji je uspio nije vrijedniji, nego se samo „snašao“. A sistem nastavlja da funkcioniše onako kao i ranije.

Ovakav stav one koji su zaista samo uspješni apsolutno demorališe i tjera da bježe. S druge strane, oni koji su do bilo kakvog uspjeha došli snalaženjem, ovakva postavka stvari lansira u tzv. elitu (poslovnu, akademsku, ili bilo koju drugu koja im definitivno ne pripada). Njima sumnja, ljubomora i ogovaranje zbog „uspjeha“ koji su postigli i ne smeta – svjesni su da je i to dio cijele slike, koji im sleduje uz snalaženje.

Pored toga, snalaženje, u besperspektivnom društvu u kakvom jesmo, postaje i predefinisano rješenje za sve za što ne znamo kako ćemo riješiti. Ovaj besmisleni izgovor koriste i oni koji nisu u poziciji da se snađu na način koji je maloprije opisan. Fraza „snaći ću se“ postaje mantra za ono za što ne znamo kako ćemo ostvariti. Zato što „snalaženje“ podsvjesno donosi uspjeh – pa čak i onda kada ne znamo kako se snaći.

Problematično je ipak što dobar dio ostatka svijeta ne funkcioniše na ovim principima. Država teško može sebi „izganjati“ nekakvo rješenja, niti se „snaći“ pa da joj krene bolje. Možda zato i stojimo u mjestu, pokušavajući izganjati nešto što se izganjati ne da.

 
Peščanik.net, 23.07.2012.