Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Kako prenose regionalni mediji, nemačka kancelarka Angela Merkel je u svojoj nedavnoj poseti Zagrebu izjavila da je danas najveći neprijatelj Evrope – nacionalizam. Istom prilikom, pozvala je hrvatske birače da na predstojećim evropskim izborima podrže HDZ i Evropsku narodnu partiju. Sve to uz Tompsona kao muzičku pratnju i pred predstavnicima HDZ-a koji su upravo stigli sa komemoracije u Blajburgu, održane pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.

Možemo biti u iskušenju da ovu situaciju protumačimo kroz analogiju sa danas već pomalo zaboravljenim nemačkim filmom iz 2003. „Zbogom, Lenjine!“. Podsetimo se, u ovom filmu, komunistička funkcionerka iz Istočne Nemačke pada u komu u oktobru 1989, baš kada počinju masovne demonstracije protiv komunističkog režima, da bi se probudila osam meseci kasnije, pošto je ovaj režim već zamenjen prvom demokratski izabranom vladom Istočne Nemačke (u kojoj, igrom slučaja, sedi i mlada Merkel). Njen sin, inače i sam učesnik u antikomunističkim demonstracijama, u nameri da je zaštiti od uznemirujućih vesti, uspeva da izgradi paralelnu realnost u kojoj je komunistički režim još uvek na vlasti, a Istočna Nemačka napreduje krupnim koracima ka ostvarenju svog socijalističkog sna.

Analogija bi onda glasila ovako – politički sinovi Angele Merkel, poput Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, predstavljaju svojoj političkoj majci jednu paralelnu realnost u kojoj u njihovim zemljama pobeđuju tzv. evropske vrednosti, dok iza kulisa aktivno rade na uspostavljanju nove, nacionalističke realnosti. Iza pesme „Eye of the tiger“, uz čije taktove Merkel i Plenković izlaze na binu, vreba Tompson, iza Vučićevog zaklinjanja u evropski put Srbije i prijateljstvo sa nemačkom kancelarkom, vrebaju planovi za etničko „razgraničenje“ i fašistički igrokazi pred albanskim pekarama. Nacionalizam kojem Merkel smatra da se EU mora suprotstaviti, zapravo je već pobedio.

Iako ova analogija može izgledati primamljivo, ona se suočava sa jednim očiglednim problemom – Angela Merkel se, za razliku od junakinje filma „Zbogom, Lenjine!“, nije upravo probudila iz kome, već je tokom proteklih godina aktivno učestvovala u promociji novih autoritarnih i nacionalističkih snaga, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ali, ne treba zaboraviti, i u Mađarskoj, čija je vladajuća partija Fidesz već dvadeset godina članica Evropske narodne partije. Ako i jeste prevarena, Merkel je i sama učestvovala u prevari na koju je na kraju nasela. Gledajući kroz prste svojim štićenicima, učestvovala je u izgradnji nove autoritarne realnosti koju više nije u stanju da kontroliše.

Bolja analogija bi glasila ovako – Merkel nije lik iz filma, ona danas igra ulogu koju u filmu igra Lenjinova bista. U trenutku kada njegova majka vidi kako ovu bistu odnosi helikopter, glavni junak će joj reći da je uzrok za izmeštanje spomenika oslobađanje prostora za ogroman broj izbeglica iz Zapadne Nemačke, koji beže od nezaposlenosti i bede kapitalizma. Istina je, međutim, da bistu doslovno nose na đubrište istorije.

Merkel danas služi kao utešna fantazija o opstanku evropskog mirovnog projekta u zemljama u kojima se ovaj projekat već uveliko razgrađuje. Ona je već sada deo istorije, a svet u kome živimo izgleda sasvim drugačije od onog iz njenih vizija o Evropi mira i slobode. Kako primećuje Berni Sanders, prisustvujemo formiraju „nove autoritarne osovine“, odnosno saveza autoritarnih nacionalnih elita koje, uprkos međusobnim razlikama, povezuje „otpor prema demokratskim normama i slobodi medija, netolerancija prema etničkim i verskim manjinama i uverenje da vlast treba da služi sopstvenim sebičnim finansijskim interesima“.

Međutim, kako Sanders upozorava, protiv ove autoritarne osovine, ne možemo se boriti naprosto povratkom na status quo, koji u velikoj meri predstavlja uzrok uspona desnog autoritarizma, već jedino formirajući „međunarodni progresivni pokret koji mobiliše vizijom zajedničkog prosperiteta, sigurnosti i dostojanstva za sve ljude i koji se hvata u koštac s velikom globalnom nejednakošću, ne samo ekonomskom već i političkom“.

Šta ovo znači za politiku u Srbiji danas? Prvo, napori da se aktuelni režim poljulja igranjem na kartu desnog populizma, unapred su osuđeni na propast. Ovaj režim je već sasvim uklopljen u novu autoritarnu osovinu i nema tog desničarskog trika ili politike koje nije spreman da sprovede „bolje“ i energičnije od svojih protivnika. Sveže iskustvo sa tzv. „Tijaninim zakonom“ to jasno pokazuje – klasična politika desnog populizma na koju je isprva zaigrala opozicija, preko noći je preuzeta od strane režima koji sada njome tuče po glavi istu tu opoziciju.

Drugo, jednako je iluzorna i vera da će režim biti smenjen povratkom na status quo – poslednja zastupnica ove politike već se nalazi na putu kojim je krajem osamdesetih otišla i Lenjinova bista. Što se pre budemo suočili sa tom činjenicom, pre ćemo se okrenuti zadatku koji nas svakako očekuje – izgradnji progresivnog međunarodnog fronta koji će biti u stanju da se suoči sa novim autoritarizmom, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Peščanik.net, 22.05.2019.