Značaj južnoameričke muzike za Evropu se razvio sa radiom, filmom i docnije televizijom, a porastao je sa političkim prilikama u tim zemljama, često tragičnim. Posle tanga, koji je preplavio popularnu kulturu Severne Amerike i Evrope u dvadesetim godinama prošloga veka, južnoamerička muzika, i to u nekoliko različitih stilova i oblika, postala je svetski uspeh posle Drugog svetskoga rata. Uz mnoge promene, adaptacije i prilagođavanja ukusu drugih, ostalo je vrlo malo prostora za bilo šta autentično. Tek u šezdesetim godinama prošloga veka, sa razvojem građanske svesti i zanimanja za druge kulture za vreme i posle studentskih pokreta, zapravo prave kulturne revolucije koja je globalizovala svet i načinila ga mnogo osetljivijim za probleme i dostignuća drugih, južnoamerička muzika, ovoga puta u originalnim oblicima, postaje naša svakodnevna pratiteljka. Bilo je, međutim, i prethodnica: u socijalističkim zemljama su u radijskim programima tolerisali muziku koja se smatrala izrazom „naroda“, kao što je portugalski fado u izvođenju Amalije Rodrigez, ili francuska šansona – posebno u izvođenju umetnika sa levice, kao što je bio Iv Montan. Među tim „dozvoljenim“ tipovima muzike našla se i pevačica koja simbolizuje sve užasne kolonijalne greške i grehove prema južnoameričkoj muzici, i istovremeno ilustruje njene izuzetne mogućnosti. Reč je o Imi Sumak, pevačici nejasnog porekla – možda rođena u Peruu, možda u Bruklinu – i fantastičnim glasovnim mogućnostima: raspon njenoga glasa išao je preko pet oktava, što je fenomen koji se veoma retko rađa, možda jedanput u jednom stoleću. Ima Sumak je, da bi uspela na Zapadnoj obali i u Holivudu izmislila da je poreklom Maja princeza, i učestvovala je u mnogim filmovima koji su prikazivali savršeno besmislenu „egzotiku“. Postala je doduše popularna u celome svetu, i konačno u južnoameričkim kulturama, ali bilo je i perioda potpune oskudice. U jednom od takvih perioda je prihvatila poziv i gostovala u SSSR-u i drugim socijalističkim zemljama, pa i u Jugoslaviji, gde je već bila redovno na radijskim programima. Šta god da je Ima Sumak pevala, čak i najgore izmišljotine na egzotične teme, zvučalo je izuzetno i zvuči još danas. Njene pesme, međutim, nisu takve da bi ih neko pevušio sebi u bradu, nisu postale deo svakodnevice. Još i danas se odlično prodaju njeni snimci, kao uspomena srećnoga doba kada je takav talenat mogao postati svojina cele planete. Koliko je znala i umela, Ima Sumak je popularizovala etno-muziku Južne Amerike i predstavljala, koliko god pogrešno, pre-kolonijalnu muzičku kulturu. Tradiciju etničke pesme, pa i njeno prisvajanje dinastičkih titula, nastavio je pevač Atahualpa (po poslednjem vladaru Inka) Yupanki. Njegovo stvaralaštvo je dobro poznato svim ljubiteljima i stručnjacima za etnomuzikologiju i on se smatra najvećim folk autorom Argentine u prošlome veku.

Zlatno doba južnoameričke popularne pesme je otvoreno sa društvenim promenama u Južnoj Americi, posebno u Čileu, gde je i najtragičnije okončano. Preokret prema društvenom angažmanu se video već u delima Violete Para, koja se sem komponovanja i pevanja bavila prikupljanjem i interpretiranjem etno-muzike. Njena najpoznatija pesma, Hvala životu (Gracias a la vida), proročka je pesma, koja stvara nadu za život i posle vojne diktature i užasa koje je donela. Pesmu su čileanske izbeglice, neke od njih i na jugoslovenskim univerzitetima, donele sa sobom. To više nije bila radijska kultura, niti su takve pesme puštali na televizijskim programima: to je bila neposredna, izvanmedijska, spontana kultura mladih, pre svega studenata. Uz nju se zaljubljivalo sedeći na podu studentske sobe. Pesma se naprosto učila i znala. Violeta Para je izvršila samoubistvo pre nego što je crno doba preuzelo Čile. Interpretacija njene pesme ima bezbroj: umesto u društvu prijatelja, danas je možete naučiti na internetu. Posle Violete Para, najbolju verziju je pevala Mercedes Sosa, druga velikanka angažovane južnoameričke pesme. Posle su došle druge mode i pesme, a i zgodni čileanski studenti su brzo „razgrabljeni“. Zaslađeni Condor passa je prešao u muziku na avionima, u liftovima i po samouslugama, moja generacija je još uživala u Misi creol. Danas je ta vrsta južnoameričke muzike, u poplavi salse, pop pevača i pevačica sa donjeg dela američkog kontinenta, utopljena u globalni pop&rock. No čak i Šakira na svoje koncerte poziva Mercedes Sosa, i ume da zapeva i neku od starih angažovanih pesama koje dižu publiku na noge u svim južnoameričkim gradovima.

Moj kanal do ove muzike bila je Bernadeta, Argentinka, sa kojom sam delila stan u Atini u zadnjoj godini pukovničke diktature. Grčka hunta se cenjkala sa Amerikancima i tako što je dozvoljavala mnogima, povezanim sa pokretima za oslobođenje, pa bogme i teroristima, pripadnicima irske IRA, palestinskog pokreta i mnogim drugima da se nastane u Grčkoj. Bernadeta je bila tupamaros, gradska gerilka. Rodom iz fine građanske porodice, Bernadeta je bila neverovatan izvor urbanog rafinmana Buenos Airesa, od mode do jela, mesta gde treba biti viđen u gradu i slično, znala je ko je ko i ko je – bar bio – sa kim: nikada mi neviđeni grad nije bio tako blizak. Znala je, istovremeno, da se nikada neće moći vratiti u Argentinu. No najbolje je bilo kada Bernadeta uzme gitaru, i kada počne da mene i naše goste uči najlepšim pesmama. Kako je Bernadeta bila muzikalna i marksistkinja, izvodila je angažovane pesme svih južnoameričkih država, posebno narodne – i posebno, naravno, kubanske. U radnim danima smo na dosta bednome kasetofonu na podu u dnevnoj sobi slušale već teško razumljive trake. Bernadeta je u Atini znala sva dobra tajna mesta na kojima su izvodili pesme zabranjenog Teodorakisa. Sa druge strane, na takvim mestima su veoma često izvodili južnoameričke pesme. Dvojni izvor po poreklu, dvojni po smislu, jer je izazivao gorčinu i oduševljenje istovremeno. Muzika nas je izražavala i dopunjavala tekstove, ocrtavala naše emotivne mape, oblikovala naše lične istorije kao deo drugih, u kojima smo se snašli u zajedničkom uživanju i razumevanju, bez cenzura i ograničenja kolektiva koji su nas prisvajali.

Posle mnogo godina, srela sam Bernadetu u Atini: predavala je španski u uglednom institutu za jezik, bila savršeno elegantna, i očito dobrostojeća. Uspela je da poseti Argentinu, ali se vratila, jer više nije bilo ničega što je moglo da probudi stare motive za rad. Tu, u Grčkoj, bilo je više izazova. Kako mi je rekla, nije mogla da sebe zaboravi, i ostala je tamo gde zaboravljanje njenog načina mišljenja nije bilo mogućno. A ovako sam nevidljiva, rekla je uz osmeh, ocrtavajući rukom svoj lik. Uspela je da mi da spisak najboljih mesta sa rebetskom muzikom po svom ukusu, i rekla mi da još uvek peva – svom unuku.

Izolovanost, usamljenost i internet imaju svoje prednosti: mnoge uspomene koje su se zamaglile, pročistila sam surfajući po YouTubu, jer ništa ne raščišćava slike kao muzika. Potražite krhki lik Violete Para, koja sa one strane poručuje da je život najvažniji…

Peščanik.net, 31.08.2011.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)