Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Razlika u onome sa čim se suočavaju Srbija i Grčka nije velika, a ne bi trebalo da su značajne ni razlike u ciljevima. Kada je o sredstvima reč, međutim, stvari stoje drukčije. Zašto?

Najpre o zajedničkim problemima. Osnovni jeste zatvorenost privrede. Jedna mera otvorenosti jeste veličina izvoznog sektora, merenog u odnosu na bruto domaći proizvod. Grčka, naravno, ima turizam, ali njen izvoz robe veoma je ograničen, tako da je izvoz 2013. bio tek negde oko 30 odsto, dok je srpski izvoz bio oko 40 odsto bruto domaćeg proizvoda u istoj godini. I jedna i druga zemlja bi trebalo da povećaju izvoz robe, Grčka zato što dramatičan rast turističkih prihoda nije realan, dok Srbija ne može da se orijentiše na izvoz usluga, turističkih ili bilo kojih drugih. Nesumnjivo, srpski izvoz može da računa sa poljoprivredom više nego grčki, ali povećanje izvoza koje je potrebno takvo je da se ne može postići drukčije nego povećanom ponudom industrijskih proizvoda. Zemlje slične veličine kao ove dve izvoze do 70 ili više odsto bruto domaćeg proizvoda. Potrebno je, znači, dupliranje sadašnjeg izvoza robe i usluga (razvijenije zemlje, u ovoj grupi je Grčka, obično izvoze manje, naravno u odnosu na ostvareni BDP).

Što se tiče ciljeva, koji se mogu posmatrati i kao uslovi u kojima bi, recimo, izvozna strategija privrednog razvoja trebalo da se ostvari, sličnost ovih dveju zemalja je u tome što je Grčka već članica Evropske unije i od tog članstva ne namerava da odustane. Kritičari ove zajednice država obično nemaju objašnjenje za grčku zainteresovanost za članstvo u zajedničkom tržištu, pa čak i u evropskoj novčanoj uniji. U ovoj zemlji to članstvo nije, kako se vidi po stavovima građana i glasača, elitni projekat, kako se to obično kaže za razvijenije zapadne evropske zemlje. Naprotiv, to je javni projekat, ako tako mogu da ga nazovem, i podržava ga velika većina Grka.

Slično je i u Srbiji, mada se to ne bi znalo ako bi se samo čitale novine i pratili komentari, posebno oni kojima je, prema sopstvenom kazivanju, srpski interes najvažniji. Naime, prilično dosledno, uz fluktuacije, što nije neuobičajeno, većina građana podržava pridruživanje Evropskoj uniji, a uz to i glasa, bar od 2000, za stranke koje se, bar deklarativno, izjašnjavaju za učlanjenje Srbije u Evropsku uniju. Moglo bi se zapravo tvrditi da na Balkanu Evropska unija nije projekat elite ili, bolje rečeno, onih koji računaju na koristi koje idu uz nacionalističku politiku. Na Balkanu, ili bar na značajnom njegovom delu, nacionalizam je elitni projekat, dok je interes javnosti, bilo da je reč o onima koji računaju sa zaposlenjem u inostranstvu ili o onima koji bi da preuzmu znanje iz razvijenijih zemalja, za otvorenost granica i pristup evropskim tržištima značajno veća. Razlika između interesa ljudi u Srbiji i Grčkoj, bar kada je reč o opštim političkim i ekonomskim okolnostima, jeste u tome što se jedni trude da se učlane u Evropsku uniju, a drugi gledaju kako da u njoj ostanu.

Kada je reč o sredstvima, razlike su značajne, kako kada je reč o njihovoj raspoloživosti, tako i po sposobnosti da se ona koriste. Ovde se ne misli na nivo razvijenosti, jer Grčka je daleko ispred Srbije, recimo po nacionalnom dohotku po glavi stanovnika. Reč je o tome šta se može učiniti u privrednoj politici. Srbija je tu u boljem položaju, posebno kada je reč o povećanom oslanjanju na izvoz. Ovo pre svega iz dva razloga. Jedan jeste fleksibilnost kursa, ukoliko želi i zna da ga koristi. Grčka je morala da smanjuje plate i da poveća nezaposlenost kako bi postala konkurentnija, jer ne može da devalvira. Srbija je takođe pošla tim putem, mada to nije bilo neophodno. Troškovi rada, privatnog kao i u javnom sektoru, mogli su da se smanje korekcijom kursa i smirivanjem inflacije. Kao i političkom i institucionalnom stabilizacijom, koja još uvek zavisi od, da to tako nazovem, politike prema susedima.

Ovo, opet, utiče na ulaganja koja se ne oporavljaju. Za razliku od Grčke, razvojna strategija Srbije je jasna: komparativna prednost zemlje koja nema izlaz na more i čija bi primarna proizvodnja (poljoprivreda, energija i rudarstvo) trebalo da se modernizuje – jeste industrija, za nadati se je ona tehnološki naprednija, jer je teško u globalizovanoj privredi konkurisati jeftinim radom. Tako da bi, po prirodi stvari, Srbija trebalo da bude privlačna za ulaganja u industriju. Dodatna prednost jeste i regionalno tržište, koje je dovoljno veliko da bude od interesa većim, dakle multinacionalnim kompanijama.

Tako posmatrano, strukturne reforme u Srbiji su ne samo poželjne, već i ostvarive u tom smislu da bi trebalo da daju željene rezultate: da povećaju proizvodnju za izvoz, čemu pogoduje slobodan pristup evropskom i regionalnom tržištu. Potrebno je, naravno, još mnogo toga, ali kada je reč o Srbiji dalja liberalizacija i makroekonomska stabilnost, uz konkurentan kurs, trebalo bi da bude u skladu sa komparativnim prednostima i da podstakne ulaganja i privredni rast.

Sa Grčkom stvari stoje drukčije. Kako povećati izvoz robe kada nije izvesno da u tome zemlja ima prednost, recimo upravo u poređenju sa zemljama kao što su Srbija ili druge kontinentalne balkanske zemlje. Strukturne reforme tu ne moraju da budu od veće pomoći, a veliki pad realnih plata nije rezultirao nekim povećanjem izvoza ili ulaganja u izvozni sektor. Razumljivo je da se u Grčkoj traži izlaz iz visoke zaduženosti otpisom dugova, kao što se traži i povećanje plata, jer njihovo smanjenje nije dalo željene rezultate. U Grčkoj strategija jeste problem, u Srbiji nije. U Srbiji je problem politika.

Novi magazin, 06.04.2015.

Peščanik.net, 06.04.2015.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija