– Bojniče Plenkoviću, istupi!

– Na zapovijed, Vrhovniče!

– Jesi li ti, bojniče, prije neki dan javno napao skupnika Đakića zato što je ovaj predložio da Dan antifašističke borbe više ne bude državni praznik? I to s obrazloženjem kako time podriva moju političku i idejnu ostavštinu, a da ti, bojniče, nećeš dopustiti ‘detuđmanizaciju’ naše stranačke vojske?

– Jesam, Vrhovniče.

– Jesi li time poručio javnosti da sam ja neupitni antifašist?

– Jesam, Vrhovniče. Uradio sam to zato da…

– Začepi, bojniče! Odgovaraj samo na pitanja koja ti postavljam, i to kratko i jasno. Jasno?

– Na zapovijed, Vrhovniče!

– Pa jesam li ja, bojniče Plenkoviću, čim sam preuzeo vlast decidirano obznanio kako je ‘NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda za svojom državom’?

– Jeste, Vrhovniče.

– A je li NDH bila fašistička država?

– Jeste, Vrhovniče.

– Je li u prvim godinama moje vlasti u Hrvatskoj uništeno više od tri tisuće partizanskih spomenika?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li inicirao promjenu imena svih ulica čiji su se nazivi referirali na takozvanu Narodnooslobodilačku borbu i njene aktere?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesu li pod mojom komandom u svim hrvatskim gradovima nestale Ulice žrtava fašizma, da bi im bila nadjenuta druga imena?

– Jesu, Vrhovniče.

– Je li na moju zapovijed Trg žrtava fašizma u Zagrebu bio preimenovan i nazvan Trgom hrvatskih velikana?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li na onu šačicu bijednika što su na tome mjestu prosvjedovali, tražeći da se Trgu hrvatskih velikana vrati prijašnji naziv, poslao policiju da ih dobro ispendreči i zaspe suzavcem?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesu li kroz to vrijeme diljem Hrvatske nicale ulice nazvane po ustaškome ministru Mili Budaku?

– Jesu, Vrhovniče.

– Je li u prvome sazivu Hrvatskog državnog sabora, kao delegat stranke kojoj sam bio na čelu, sjedio i nekadašnji dužnosnik vlade NDH, uvaženi zastupnik dr. Vinko Nikolić?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li ja, bojniče, lansirao ideju o hrvatskoj nacionalnoj pomirbi, koja se u osnovi svodila na reafirmaciju ustaštva?

– Jeste, Vrhovniče.

– Je li ta ideja zapravo preuzeta od fašističkog koljača Maksa Luburića koji ju je izložio davno prije mene?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li ja, bojniče, još u svojim ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, objavljenima 1989., iskazao odlučna revizionistička nagnuća i umanjio broj stvarnih žrtava ustaških koncentracionih logora za barem četiri puta?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li ja na sva usta hvalio generala Franca i pokušao njegovu čuvenu Dolinu palih, gdje je silom izmiješao kosti falangista i republikanaca, prekopirati u Jasenovcu?

– Jeste, Vrhovniče.

– Je li Franco bio deklarirani fašist?

– Jeste, Vrhovniče.

– A jesam li ja bio deklarirani frankist, bojniče?

– Jeste, Vrhovniče.

– Jesam li, na koncu konca, kao službenu valutu u Hrvatskoj uveo ustašku kunu?

– Jeste, Vrhovniče.

– I zar sve ovo što smo dosad pobrojali, bojniče Plenkoviću, ne potvrđuje da sam bio ustrajni, temeljiti i zagriženi simpatizer fašizma?

– Potvrđuje, Vrhovniče.

– Pa zašto si onda, bojniče, pobogu, onako divljački napao nesretnoga skupnika Đakića? I zašto si me javno proglasio neupitnim antifašistom? Čak i kamenom temeljcem hrvatskog antifašizma?

– Prodavao sam maglu, Vrhovniče!

– Kakvu maglu, bojniče?

– Gustu maglu, Vrhovniče!

– Tako je, bojniče! Ispravan odgovor! To ja zovem uzornim držanjem! Jesi li sad, skupniče Đakiću, išta shvatio?

– Shvatio sam, Vrhovniče!

– Shvatio si ti moj kurac. Ajmo za kaznu dvadeset sklekova pred strojem, da bar znam da me pozorno slušaš. I da naglas brojiš, a u sebi pjevaš, kako ne bi gubio ritam.

– Što da pjevam, Vrhovniče?

– ‘Spustila se gusta magla iznad stožera.’ To ti je ritmično.

– Na zapovijed, Vrhovniče! Jedan… dva… tri…

– Bojniče Plenkoviću! Hajde dok ovaj klipan pumpa sklekove da mu damo priliku da utvrdi gradivo. Lakše se misli pod tjelesnim naporom. Objasni, molim te, kakav je onda taj moj antifašizam?

– To je fašistički antifašizam, Vrhovniče.

– I kako ga još možemo zvati?

– Možemo ga još zvati i antifašističkim fašizmom, Vrhovniče.

– Pa zašto jedna tako jednostavna stvar skupniku Đakiću ne ide u glavu?

– Zato što je skupnik Đakić moron, Vrhovniče.

– Po čemu se vidi, bojniče, da je skupnik Đakić moron?

– Po tome što ne razumije osnovno načelo ove vojske, Vrhovniče.

– Koje je to osnovno načelo, bojniče?

– Osnovno načelo je da ćeš, ako ukloniš antifašističku ambalažu, ugroziti fašistički sadržaj, Vrhovniče.

– A je li nama u interesu ugroziti fašistički sadržaj?

– Nije nam to u interesu, Vrhovniče.

– Ispravno, bojniče! Skupniče, jesi gotov?

– Gotov sam, Vrhovniče!

– I jesi išta pod milim bogom razumio?

– Sve sam razumio, Vrhovniče!

– Hajde da čujem, skupniče, kakva smo mi onda vojska? Fašistička ili antifašistička?

– Mi smo stranačka vojska, Vrhovniče.

– Dobro, to je točno. I treba li ta stranačka vojska biti fašistička ili antifašistička?

– Pa ovaj… mislim… fašistička, valjda…

– Skupniče, pička mu materina! Pumpaj još dvadeset sklekova, jebem te u glupu glavu!

– Na zapovijed, Vrhovniče! Spusti… lase… gusta… magla…

– Bojniče Plenkoviću, hajde za ovog magarca reci kakva treba biti naša stranačka vojska.

– Antifašistička, Vrhovniče!

– A zašto mora biti antifašistička?

– Zato da se može što slobodnije i što komotnije prepuštati fašizmu, Vrhovniče.

– I kakva stoga ima biti Hrvatska, država koju sam ja, to jest Vrhovnik Tuđman, sa svojom stranačkom vojskom stvorio?

– Hrvatska ima biti država koja vjerno slijedi fašističke tradicije i drži u kalendaru Dan antifašističke borbe kao državni praznik, Vrhovniče.

– Tako je, bojniče! Uzorno razmišljanje! Znači, da podvučemo: vitalno obilježje hrvatskog fašizma je njegova antifašistička glazura! Eto zbog čega je važno da ja budem javno promoviran kao neupitni antifašist! Jesi gotov, skupniče Đakiću?

– Gotov sam, Vrhovniče! I sve sam shvatio!

– Sigurno? Hajde da čujem što je to glazura?

– Glazura je, ovaj… glazura je…

– Bog te jebo, pa ovaj ne zna ni što je glazura! Trideset sklekova! Još trideset sklekova pumpaj, nabijem ti šuplju tikvu!

– Na zapovijed, Vrhovniče! Spusti… lase… gusta… magla…

– Čovječe, kako će netko s fondom od trideset riječi dokučiti taktičke finese, maskiranje, kamuflažu, stapanje s europskim okolišem, zavaravanje neprijatelja… Spusti dupe, skupniče, ispravno mi radi te sklekove! Ponašaj se kao vojnik!

– Na zapovijed, Vrhovniče! Iznad… stože… ra…

– Bojniče, objasni skupniku dok se odaje tjelovježbi u čemu je razlika između obične i stranačke vojske!

– Obična vojska koristi konvencionalno naoružanje, puške, metke, granate, a stranačka vojska sere gelere, Vrhovniče.

– O čemu sere gelere?

– Na primjer o tome da Dan antifašističke borbe kao državni praznik ima ikakvo realno značenje, Vrhovniče.

– Kako bi se taj praznik zvao da ne seremo gelere?

– Dan smokvina lista, Vrhovniče.

– Točno, bojniče! Dakle, prodajemo maglu, širimo opsjene, liferujemo propagandu. Prikazujemo se u raskošnome svjetlu da bismo mogli ostati vjerni svome mraku. I to činimo svi kao jedan, bez izuzetka, bez ispada u kakav se upustio skupnik Đakić, kao kompaktna masa, kao zbijena smjesa… kao što, bojniče?

– Kao fašizirano meso, Vrhovniče!

– Ispravan odgovor! A da bi dobar stranački vojnik uspješno širio obmane ostatku hrvatskoga življa, potrebno je – što? – potrebno je uvjeriti samoga sebe da su te obmane istinite. Treba, znači, vježbati, pumpati sklekove, dizati utege, nabijati trbušnjake i slično… Vježbaš li ti redovno, bojniče Plenkoviću?

– Vježbam vrlo redovno, Vrhovniče.

– A kako vježbaš, bojniče?

– Stojim u stavu mirno u tuš-kabini i zamišljam da je Vrhovnik Tuđman živ, Vrhovniče. I da odgovaram na njegova pitanja.

– I je li to naporno, bojniče?

– Nije, Vrhovniče. Manja je laž da je Vrhovnik Tuđman živ, nego da je antifašist.

Novosti, 16.11.2019.

Peščanik.net, 20.11.2019.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)