Srpska politička tradicija da večito biramo između lošeg i užasnog (Milošević ili Šešelj; Koštunica ili Milošević; Labus ili Dinkić; Lilić ili Milutinović; SPS ili JUL; G17+ ili DSS; Boris Tadić ili Tomislav Nikolić; Dobrica Ćosić ili Momo Kapor; Aleksandar Tijanić ili Mira Marković) opet je vaskrsla tik uoči međunarodne tj. nesrpske Nove godine kad je Vlada dr Vojislava Kalašnjikova oduzimanjem licence “Mobtelu” slavodobitno objavila početak nuklearnog rata protiv Bogoljuba Karića. Precizno tempirana tako da nam se ogade praznici tokom kojih ćemo se morati odlučiti na čijoj smo strani – da li podržavamo Vladu ili smo na Bogoljubovoj strani – afera “Mobtel” se, logikom policijske države, pretvorila u pravu hajku protiv svega što se preziva Karić, što je povremeno podsećalo na one svetle medijske trenutke nekoliko meseci uoči likvidacije premijera Đinđića. Sve ono što se godinama znalo: da je Familija Karić isisavala iz Mobtela desetine ili stotine miliona evra – odjednom je kombinovano sa optužbom da Bogoljub sarađuje sa Albancima na Kosovu i da je nekakav ugovor o prodaji kartica, u stvari, pitanje “nacionalne bezbednosti”, jer ekstremni Albanci (u srpskom jeziku: Šiptari) navodno mogu da prisluškuju Vladu i tako “ugroze” državne interese u ovom odlučujućem trenutku, baš uoči pregovora o budućem nezavisnom statusu Kosova.

Činjenicu da je “Mobtel” u vlasništvu austrijskih biznismena – jer je vešti Bogoljub kompaniju prodao na vreme – Vlada Srbije je potpuno zaboravila, ali se toga brzo podsetila kad su Austrijanci (gle, isti oni koji ove godine predsedavaju Evropskom unijom!) poslali nekoliko protesnih nota glede “nacionalizacije” privatne imovine, ispravno šokirani saznanjem da je “Mobtel” predat u ruke svog konkurenta “Telekoma”, čime je država preuzela monopol na mobilnu telefoniju, upadajući u “Mobtel” i kopirajući sve poslovne ugovore, što je po najblažim europskim kriterijumima – pljačka intelektualne svojine. Ekonomista Vladimir Gligorov primećuje: “Lakše je znati čime se rukovode odluke vlasti u Ugandi nego u Srbiji, bar kad je reč o diskrecionim odlukama koje imaju posledice po strane investitore”.

Da je đavo odneo šalu, pokazala je poseta austrijskog vicekancelara Huberta Gorbaha Beogradu: u škrtoj vesti najavljuje se osnivanje “mešovite radne grupe” koja bi pronašla rešenje za novonastalu situaciju u “Mobtelu”, čime srpska vlada indirektno priznaje da je spremna za pregovore; ali, čemu pregovori ako je odluka Vlade zasnovana na dokazima, znači li to se dokazi mogu relativizovati, pa ćemo kroz mesec dana čuti da je “Mobtelu” vraćena licenca jer je to “u interesu Srbije”?

Da ne bude zabune: ono što je Bogoljub Karić sa svojom mnogobrojnom familijom radio godinama – uz nezainteresovanog PTT partnera kojeg “Mobtel” do pre dve nedelje nije interesovao – odavno je opšta priča, do detalja poznata javnosti, a naročito Vojislavu Košrtunici, koji se nije libio da uživa u Bogoljubovim pohvalama (“Koštunica je jedan od velikih srpskih patriota”), niti da od Bogoljuba uzima pare za svoju partiju. Ali, onog časa kad se ispostavilo da je politički rejting Bogoljuba Karića (Pokret Snaga Srbije) veći od rejtinga Vojislava Koštunice – i da je u Skupštini Srbije osnovan poslanički klub pod Karićevim blagoslovom – Vlada Srbije naprasno je odlučila da započne “borbu protiv tajkunizacije Srbije” tako što će se ostrviti na Bogoljuba, a sasvim zaboraviti na Koštuničine finansijere, ništa siromašnije od Karića, samo veštije, jer Vuk Hamović ili Vojin Lazarević nisu medijski eksponirani kao nesrećni Bogoljub, pa ih niko ne pominje.

Svetlana Lukić, urednica kultne radio-emisije “Peščanik” u svom je komentaru savršeno sumirala današnji trenutak Srbije: ” Bogoljub Karić, njegova kompanija, njegova porodica, njegova televizija, njegovi direktori, njegove snajke i pašenozi, njegove drugarice Mira Marković i Ivana Žigon, njegovi brkovi, i pravi i obrijani – su apsolutno odvratni. Čovek nam je sisao krv na slamčicu i onda je prodavao da bi ženi kupio svileno maramče i bilo bi lepo videti ga iza rešetaka. Međutim, ova vlada je na njega organizovala pravu hajku. Digli su se na ustanak protiv Karića svi državni organi, od predsednika kućnih saveta do ministara. Prekovremeno radi i Stojkovićevo pravosuđe i Jočićeva policija i Bulatovićeva BIA. Gledajući medije, i to razne, nažalost, imam utisak da ipak najviše radi Mlađan Dinkić i sve njegove institucije, od ministarstva finansija do privatne detektivske agencije i privatne BIA-e. Ove poslednje dve, Mlađan Dinkić osniva ad hoc, kad god krene u obračun sa nekim od svojih mnogobrojnih neprijatelja.

Decenijama su nas ucenjivali – nacija ili sloboda, nacija ili demokratija. Te lažne i pokvarene dileme danas su dobile drugi oblik – ili ste za Karića ili ste za vladu. Bilo bi mi strašno da živim u zemlji u kojoj je Karić, ne daj bože, predsednik vlade, ali mi je strašno i da živim u zemlji u kojoj vlast koristi sve državne resurse da bi satrla svog političkog protivnika. Pa zar Koštunica nije onaj isti čovek koji je bio protiv onoga što nazivamo šestim oktobrom, sve u ime pravde i zakona. Zar to nije onaj isti čovek koji je tvrdio da je Đinđić kidnapovao Miloševića i poslao ga u Hag za šaku dolara? Kako se to desilo da kada njemu, Dinkiću i ostalim članovima družine Karić postane politička opasnost, svi oni tako lako organizuju svoj privatni 6. oktobar i svoju malu, ali pravednu Sablju?”

Povratakom Bogoljuba Karića u Srbiju, uz miting u Beogradu – gde je Koštunicu častio titulom “šefa srpske mafije” – otvara se najnovije poglavlje rata, gde se Kariću preti zatvaranjem njegove BK Televizije, oduzimanjem imovine i hapšenjem čitave porodice, što s bilo kojom pravnom državom više nema nikakve veze; koliko god privlačno izgledao za bezube čitaoce tabloida – slučaj “Karić” je politička osveta, dimna zavesa za prekrivanje desetina afera u kojima je Vlada Srbije aktivno i plodno učestvovala, od “Nacionalne štedionice” preko prodaje “Knjaza Miloša” do kupovine psihodelično ofarbanih lokomotiva iz Švedske po bolno korupcionaškim cenama.

Ali, kako je Koštunica jedan od onih vernika koji su direktno u vezi s Bogom – jer mu je sve ovozemaljsko, sem Karićevog biznisa, strano – vredi podsetiti na reči patrijarha Pavla koji u svojoj knjizi “Neka pitanja naše vere” raspravlja o mnogo problematičnoj temi, o ženama, recimo.

Pavle piše: „Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer u fabrikama ili prilikom putovanja zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje. Crkva je protiv takvog oblačenja kada je ono zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova“. Njegova Svetost je takođe podsetila da žene “nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije”, ali da „savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje“. Srpski, do jaja!

 
Feral Tribune, 18.01.2006.

Peščanik.net, 18.01.2006.