kiša na prozoru

Foto: Rade Vilimonović

Vijest je sasvim friška: na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članaka 2., 3. i 20. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske, a na prijedlog Državnog povjerenstva za odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović donijela je odluku da Tanju Belobrajdić, književnicu iz Vukovara, odlikuje Redom hrvatskog trolista „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“.

Odluka je donesena 28. studenoga 2018. godine, a stupila je na snagu 31. prosinca, na dan objave u Narodnim novinama.

Tanja Belobrajdić dosad je dobivala priznanja samo za svoj književni rad. Za roman „Crni kaput“ (objavljen 2015.) primila je nagradu „Slavić“ koju Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje „za najbolji knjiški prvijenac“, a ista joj je organizacija podarila i Povelju uspješnosti „Josip i Ivo Kozarac“. Za sljedeći roman, „Žena moga muža“ (2017.), također je okićena nagradom „Josip i Ivan Kozarac“. Ministar kulture Zlatko Hasanbegović 2016. ju je imenovao članicom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva.

Ovo je prvi put, međutim, da vukovarska spisateljica biva odlikovana i za svoju djelatnost izvan polja literature, naime „za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“.

Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) – čijom zaslugom je ova vijest i ugledala svjetlo dana – jučer je, pozivajući se na članak 18. Zakona o pravu na pristup informacijama, zatražila od predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović da obrazloži na temelju kojih je to zasluga odlikovala Tanju Belobrajdić Redom hrvatskog trolista.

Priopćenje iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske, gdje već prema tradiciji promptno odgovaraju na upite nevladinih organizacija, prenosimo ekskluzivno i u cijelosti:

„Poštovani,

Glede Vašeg pitanja postavljenog 3. siječnja 2019., a sukladno članku 18. Zakona o pravu na pristup informacijama, slobodni smo priložiti Vam nekoliko autentičnih ratnih svjedočanstava u nadi da ćete na taj način steći približnu sliku o tome kakve su ‘osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu’ zbog kojih je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović književnici Tanji Belobrajdić – koja se, uzgred napominjemo, nekoć prezivala Duić i kao pripadnica 72. bojne Vojne policije svakodnevno boravila u Vojnoj luci Lora u Splitu – dodijelila visoko državno odlikovanje.

Slijede prilozi:

Iz svjedočenja Mirka Babića, ovjerenoga kod javnog bilježnika:

„Svi smo morali da skinemo hlače i pobacamo ih na bodljikavu žicu koja je okruživala zatvorsko dvorište. Morali smo skakati da ih dohvatimo, a čuvari bi nas dotle gađali mlazom vode pod ogromnim pritiskom, iz vatrogasnih šmrkova. To bi nas oborilo na pod, guralo po podu ili zalijepilo za zid. Dotle bi Tanja Duić, supruga zapovjednika Lore Tomislava Duića, prikupljala komade lomljene opeke i drva, palice od drva… toga je uvijek bilo u blizini, pored stepeništa. Uživala je gađati nas dole po nogama i kada nas je gonila da trčimo, da nosimo jedni druge… Također je dok smo bili na krugu pucala iz pištolja na nas, odnosno pored nas.“

(…)

„Obično trčiš u krugu, a ona puca iz pištolja, ili udara palicama, držalicama, nasadima raznim, komadima cigle, opeke… pa te onda dolje – mi goli, bosi – udara po nogama, po cjevanicama… To su strašni bolovi, onako ispaćene… I onda joj ni to nije dosta bilo, nisi još došao u ćeliju, kad evo je opet: ‘Izlazi! Izlazi!’ ponovo da te tuče na hodniku. Uhvati te, tuče, kad nekoga dovede pita ga: ‘Hajde, kojega ćeš četnika?’“

Iz svjedočenja Vese Deretića, ovjerenoga kod javnog bilježnika:

„Meni je odvalila nokat, i danas se vidi, tukla po rukama i gasila mi cigarete po rukama. Još imam ožiljke od nje što su ostali. I onda stanem maltene kao pas na koljena i na ruke, a stražar kaže ‘ako se mrdneš otkinut ću ti prste’. I onda ona, upravo Tanja Duić, uzme pendrek i bije me po bubrezima dolje. Bije do te mjere dok me ne onesvijesti. I ponižavala me verbalno, nema što mi nije govorila, kao ‘Čedo, bi li silov’o?’“

Iz svjedočenja Milenka Ratkovića, ovjerenoga kod javnog bilježnika:

„Došla je to poslijepodne, izveli su me na krug i ona kaže: ‘Da se prisloniš uza zid, nos da ti dira do zida.’ Oni su pucali iznad glave. Ja sad mislim da su ubili onoga moga kolegu do mene, ovaj misli da je obratno, da je mene. I onda udri nogama. ‘Četnici, ulazite unutra! Nismo danas, ubit ćemo vas sutra!’ i takve neke stvari.“

Iz svjedočenja Damjana Tripkovića, ovjerenoga kod javnog bilježnika:

„Ja sam u jednom ćošku, ona mi prilazi. Ja se povlačim u drugi ćošak, ona za mnom. Sve pravi, kako da se izrazim, kao neke seksualne ponude. U jednom času, a bila je u nekakvoj majici, prilazi meni u ćošku, gdje je izvadila dojku, ‘bi li malo?’ A ja sam tada bio u strašnim bolovima, izgladnio i žedan ko pas. Ne pada mi na pamet. Ja uzmaknem u drugi ćošak, ona za mnom… Uto je ona vrisnula. To kao da je bio dogovoreni znak dželatima da svi ulete unutra, gdje su me totalno isprebijali i pao sam u nesvijest. Na sve sam ličio nakon toga, ali nisam ličio na čovjeka.“

Iz svjedočenja Gavrila Tripkovića, ovjerenoga kod javnog bilježnika:

„Naredila je da sjednem na beton i raširim noge. Imala je taj put kratke pilotske čizme. Iznenada me par puta svom snagom udarila među noge, oborila me, izgubio sam svijest od snage udaraca i prevrnuo se… prvo čega se poslije sjećam je da su me polijevali vodom iz crijeva.“

Nadamo se, gospodo iz Inicijative mladih za ljudska prava, da smo ovim udovoljili Vašoj znatiželji, te da ste stekli makar približnu sliku o tome kakve su ‘osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu’ radi kojih je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović književnici Tanji Belobrajdić dodijelila odlikovanje Red hrvatskog trolista.

Budete li imali još kakvih nejasnoća, slobodno nam se obratite, jer smo Vam voljni priložiti još sličnih svjedočenja, kojih u pisanome i snimljenom obliku ima ukupno dvadeset i četiri.

Do tada, srdačno Vas pozdravljamo.“

Sada bi se moglo očekivati da aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava pošalju novo pitanje Uredu predsjednice Republike Hrvatske:

„Sukladno članku 18. Zakona o pravu na pristup informacijama, tražimo da nam odgovorite kakva je to, do vraga, država u kojoj se svirepa zlostavljanja zatočenika smatraju ‘osobitim zaslugama za Republiku Hrvatsku stečenim u ratu’, i to do mjere da osobu koju brojni svjedoci terete za takva djela predsjednica države odlikuje Redom hrvatskog trolista?“

Potom bi se moglo očekivati da iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske pošalju odgovor Inicijativi mladih za ljudska prava:

„Poštovani,

Glede Vašeg pitanja postavljenog 4. siječnja 2019., a sukladno članku 18. Zakona o pravu na pristup informacijama, možemo Vas obavijestiti da je država na koju se referirate neizlječivo bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i, u osnovi, zločinačka, i to do mjere da svaka novinarska šuša, poput redovnog suradnika Peščanika, uzima sebi pravo komunicirati s javnošću u ime Ureda predsjednice Republike Hrvatske.“

Nakon toga bi se moglo očekivati da aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava pošalju upit redovnome suradniku Peščanika:

„Što je to uopće hrvatski trolist?“

Redovnome suradniku Peščanika neće preostati drugo nego da se, u svom neznanju, pozove na Wikipediju:

„Hrvatski trolist, često i pod nazivom Zvonimirov križ, bio je česta oznaka među hrvatskim domobranima u Prvom i službena oznaka Domobranstva u Drugom svjetskom ratu. Posebno su ga učinili prepoznatljivim zrakoplovci NDH krajem Drugog svjetskog rata, koji su ga nosili na svojim zrakoplovima na mjestu njemačkog balkenkreuza.“

I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…

Peščanik.net, 04.01.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.