Tomislav Debeljak (foto Screenshot RTL)
Tomislav Debeljak (foto Screenshot RTL)

Prije nešto manje od dva desetljeća, na kraju prve godine mandata, tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan punim se plućima prepustio humanitarnoj euforiji. Najprije je njegova vlada, pod sloganom “Dajmo da čuju”, organizirala spektakularnu akciju prikupljanja novca za nabavku umjetnih pužnica za djecu oštećena sluha, uz silovitu medijsku podršku i masovan odziv popularnih ličnosti i estradnih zvijezda. Zahvaljujući efikasnoj propagandi i emotivnoj nadraženosti općinstva, u kratkome je razdoblju prikupljena rekordna suma.

Mimo toga, sam je kancelar u groznici prosinačkog dobročinstva, uoči Božića 2001., aranžirao seriju simbolički snažnih prizora. Posjetio je, na primjer, Centar za rehabilitaciju djece i mladeži s mentalnom retardacijom u Sloboštini, praćen kordonom novinara, fotografa i televizijskih snimatelja, pozirao s jednim djetetom u naručju i svečano izjavio: “Bitna je samo ljudska obzirnost i pokoja lijepa gesta ili riječ.” Potom je u svome uredu primio dvoje djece oboljele od AIDS-a, uzeo pred kamerom djevojčicu u krilo i tronutim glasom poručio gledateljima večernjeg dnevnika: “Djecu oboljelu od AIDS-a treba tretirati kao svu drugu djecu.” Naposljetku je, praćen istim onim zdrugom novinara, fotografa i televizijskih snimatelja, posjetio slijepu i slabovidnu djecu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” u Zagrebu, te im čitao odlomak iz “Malog princa”. Prigodna izjava: “Ako možemo učiniti malo zadovoljstvo sugrađanima s posebnim potrebama, onda zašto ne bi?”

Bio sam toliko dirnut tom javnom demonstracijom brižnosti prema ugroženima, hendikepiranima i drugačijima – i to u vrijeme kada se hrvatsko društvo, izvan prostora kolektivne iluzije, suočavalo s radikalnim vidovima nesnošljivosti prema manjinskim skupinama bilo koje vrste – da sam u jednom tekstu pozvao čitatelje da mobiliziraju imaginaciju i zamisle nezamislivo: kako premijer Račan, primjerice, dvaput tjedno, nakon naporna državničkog posla, odlazi slabovidnoj djeci sat vremena čitati birane ulomke iz “Malog princa”, “Harryja Pottera” ili “Ivice i Marice”, a da to ne zabilježi niti jedno sredstvo javnog informiranja. Sumnjam da je ičija mašta bila dorasla tom zadatku.

Trpki paradoks političareva uživljavanja u ulogu Brižnog Oca zajednice ležao je u tome što su mu upravo slabovidni mališani trebali da bi bio viđen u odgovarajućem svjetlu, što su mu dakle mali slijepci poslužili za pridobivanje gledatelja, s primišlju da će tim načinom naposljetku i same gledatelje učiniti slijepima za stvarnost u kojoj žive.

Istini za volju, takve inicijative obično su u suglasju s raspoloženjem onih kojima su namijenjene, tako da šanse za uspjeh rastu zbog uzajamne potrebe za licemjerjem i samoolakšanjem. Raskošni humanitarni spektakli poput onog za nabavku umjetnih pužnica u međuvremenu su se namnožili i medijski usavršili, stvorivši već bogatu tradiciju, pa je postalo gotovo nemoguće zamisliti javni život bez markantnih prizora kojima nacija hrani samu sebe, potvrđujući svoje humanističke kvalitete, jačajući predodžbu o društvu dobrih ljudi i udarnički radeći na proizvodnji mita o solidarnom kolektivu. Ako tu ima pravila, moglo bi se izraziti jedino proturječjem: autentičnost emocija ne dovodi u pitanje ugođaj opće simulacije.

Ipak, kompletna je ta tradicija mačji kašalj u odnosu na scenu koja me potaknula da ovome tekstu dam nepopularni naslov – humanitarni krkanluk – a prije neki dan ju je u blizini potresom razorene Petrinje zabilježila kamera RTL-a: Tomislav Debeljak, većinski vlasnik DIV-grupe u čijem je portfelju nekoliko industrijskih pogona, među njima i splitsko brodogradilište, drži u ruci svežanj novčanica od po tisuću kuna i kroz spušteni prozor svog automobila dijeli ih onima što su se tu slučajno zatekli. Netko od njih ga zapanjeno pita tko im daje taj novac, a dobrotvor drhtavim glasom odgovara: “To je od svih Hrvata.”

Uopće ne dvojim u vjerodostojnost uskovitlanih osjećaja Tomislava Debeljaka i iskrenost njegove želje da pomogne unesrećenim ljudima – novinare je, uostalom, pedantno obavijestio kako je na poprište katastrofe odmah uputio tridesetak svojih radnika, skupa s teškom mehanizacijom, da pomognu u raščišćavanju ruševina – ali svejedno odavno nisam vidio sekvencu koja bi odisala takvom vulgarnošću i isporučila toliku količinu sirovog prostaštva.

U otrcanome kolonijalnom klišeju, rabljenom u bezbroj holivudskih varijacija (znate ono kad fini bijeli ljudi bacaju afričkoj dječici šaku bombona, čokoladica ili kovanica, a ovi krenu da se jagme), bogati milosrdnik demonstrira klasnu nadmoć i dijeli u nepoznate ruke svoje petparačke hiljadarke. Pred budnim okom kamere, razumije se, tako da sretni dobitnici, koji su dan-dva ranije ostali bez krova nad glavom, logikom medijske eksploatacije učas postaju kulise u tajkunovu humanitarnom vodvilju.

Da je to odvratno, očito misle samo rijetki. Vodeći mediji složnim su aplauzom pozdravili gestu velikodušnog tvorničara. U večernjoj informativnoj emisiji RTL-a – pred čijom je kamerom dotični izveo svoju točku papanskoga dobročinstva – proglašen je herojem, uz uobičajeni fond srcedrapateljnih pridjeva, a ugledni je dnevni list vijest o njegovu postupku smjestio pod naslov: “Uspješni poduzetnik ponovo pokazao veliko srce”. Drugi je dnevnik, pak, istu vijest završio ovako: “Na pitanje reporterke zašto ne želi o tome govoriti samo je skromno rekao: ‘Ma sve u redu.’ I otišao.” Informirani smo dakle da milostivi gospodin ne želi javno govoriti o djelu koje je izveo pred kamerom i time ga učinio javnim. Što ti je skromnost!

Vlasnik velikoga srca u svakodnevnom životu guši sindikalne inicijative, beskrupulozno se rješava viška radne snage, isplaćuje minimalne nadnice, traži bespogovornu poslušnost, cijedi profit iz firme koje se dokopao zahvaljujući sumnjivim aranžmanima s političkom vlašću, eksploatira po svim klasičnim obrascima svoje sorte…, ali to čini kad su kamere daleko. Štoviše, radniku koji se odvažio javno progovoriti o stanju u splitskom brodogradilištu i tretmanu zaposlenih po hitnome je postupku uručio otkaz. I sada taj tipični kapitalistički predator, izrastao na sistemskom egoizmu, postaje vedeta nacionalnog altruizma, lijepeći svoje petparačke novčanice na čela ljudi skrhanih nesrećom.

Ništa čudno za Hrvatsku, gdje se njeguju isključivo histerične – pa samim tim i privremene – varijante solidarnosti. Gdje izostaje svijest da se u istinski solidarnom društvu ne dešava da prilikom poslijeratne obnove ljudima budu izgrađene kuće bez armatura i cementa, tako da u potresu sve postanu ruševine, jer je netko na tom poslu maznuo tešku lovu. Gdje se sindromom “velikog srca” legitimira suživot emocijama nabijenog građanstva i korumpiranoga državnog aparata. Gdje je normalno da se dobrovoljac na stradalome području obrati Miloradu Pupovcu pozdravom “Ubij Srbina!” – da se, naime, uključi u akciju spašavanja nečijih života tako što zaziva nečiju smrt – i na taj način naglasi opsjenarsku narav hrvatskoga humanizma. Gdje javna televizija iz sata u sat vrti patničko-herojski spot s rodoljubnim cviljenjem Doris Dragović, e kako bi kapitalizacija kolektivnog stresa slijedila utvrđeni nacionalistički protokol, bez rasipanja dragocjene emocionalne energije, i kako bi katastrofa rezultirala time da Domovina izbije u prvi, a žrtve padnu u drugi plan. Kroz mjesec dana će ionako biti zaboravljene, poput utopljenika iz Gunje.

Čovjek mora ostati impresioniran. Koliko li je samo iskrenih osjećaja uloženo u utvrđivanje jedne laži.

Novosti, 09.01.2021.

Peščanik.net, 13.01.2021.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)