I tako je prošao još jedan referendum. Sa njim je sličnost između Srbije i Nokie još očiglednija: svaki novi model sve je manji i manji.

Tokom referendumske kampanje medijsko navijanje bilo je više nego očigledno. Sama po sebi ova činjenica ne bi trebalo da izazove preveliko iznenađenje i uzbuđenje. Nije, naime, veliki problem ukoliko redakcija nekog medija, ili njegov vlasnik, odluči da se direktno uključi u neku kampanju izabravši unapred opciju koju će da zagovara i reklamira. Problem nastaje kada se dotični medij javno zalaže za objektivan i neutralan pristup, prozivajući pri tome medije koji to ne rade, a sam se, iz petnih žila trudi da pobedi jedna strana. U pitanju je, naravno, hipokrizija.

Nema, međutim, društva i političkih odnosa u kojem se hipokrizija ne plasira kao vrhunska nacionalna i društvena vrednost. Ono što je naš problem nije prvenstveno moralne već saznajne prirode. U političkoj stvanosti Srbije hipokrizija se promoviše kao neka vrsta posebnog oblika percepije i objašnjavanja sveta. Iz omamljenosti hipokrizijom teško se izlazi u svet realnih događaja i stvari. Zbog toga je i prihvatanje rezultata crnogorskog referenduma bilo teko teško i bolno. Moguće je, takođe, da neki mediji i političari još dugo neće biti u mogućnosti da prihvate ono što je na referndumu odlučeno.

Dnevni list “Politika” imao je posebno mesto u suočavanju sa stvarnošću. Navijanje za refendumsko NE bilo je podsticano i razvijano sve vreme. Za tako šta nije bilo potrebno menjati ili prilagođavati uređivačku politiku. Nju su već odavno odredili ljudi, novinari Politike. Nije nikakvo otkriće da se u dopisničkoj mreži Politike ništa nije menjalo od istorijske 8. sednice (1987). Posebno je to uočljivo u pisanju dopisnika iz Crne Gore. Opredeljenje za “NE” doživljeno je kao nastavak davno započetog i sigurnog patriotskog novinarstva. Da se ovaj uređivački koncept podržava ne samo onim što se piše već i onim kako izgledaju strane najbolje se vidi po naslovnoj strani Politike od 21. maja. Tako je veliko “NE” postalo prvo – na levoj strani, a “DA” drugo, na desnoj strani lista, iako bi bilo logično da odgovor na pitanje “da li” uvek prvo bude “da” a ne “ne”.

Zbog takve vrste logike i prioriteta “DA” je i bilo doživljeno sa tako tvrdoglavom nevericom. Zaprepašćenje ovim rezultatom bilo je neverovatno intenzivno da nije bilo mesta ni za neko posebno tragično, razočaravajuće osećanje. Po prvi put je, međutim, došlo do frapantnog razilaska između političkog sveta očekivanja i sveta stvarnosti među ogromnim brojem građana u Srbiji. Novinari, i mediji, su bili ti koji su ovaj put insistirali na tome kako su građani Srbije besni i razočarani zbog toga što se Crna Gora odlučila za nezavisnost. Građani su delovali krajnje racionalno i smireno, ustvari zadovoljno. Kad sada, posle mesec dana od crnogorskog referenduma hladno prođemo samo kroz naslove kojima je “Politika” pratila dešavanje na crnogorskoj političkoj sceni bićemo prilično zatečeni brojem i intenzitetom otpora prema ideji samostalne Crne Gore. Većina naslova, međutim, poseduju svojstva raspaljujućih dosetki. To veoma podseća na novinarsku alhemiju jednog Gorana Kozića. (Naslovi poput onih: “Odlučiće ‘jo’ ili ‘po'”, “Sporna Milova većina”, “Celo selo na prodaju”, “Kolektivno samoubistvo”… vrlo rečito govore o onome šta može da se desi, odnosno šta se desilo.)

Medijski poraz koji je zvanična Srbija doživela u bici oko samostalnosti Crne Gore nije, naravno, posledica pogrešnih taktičkih poteza ili kadrovske politike. Nisu mediji ti koji su doveli do razlaza dva oka u glavi već političke prilike i očekivanja dve nacionalne elite. Analiza uzroka i posledica formalnog razlaza Srbije i Crne Gore još uvek nije urađena možda najviše zbog toga jer srpski politički establišment još uvek nije svestan šta se ustvari dogodilo.

Za mnoge srpske političare Milo Đukanović je idealno loš. Takva je i Svetlana Ražnatović Ceca, s tom razlikom što je ona samu sebe takvom predstavila. Ovo je, naravno, samo kemp koji naš narod odlično razume. Zbog toga svi hoće da u tome učestvuju. Na taj način se može ismejati sve a da sam ne budeš ismejan. Tako je i izgledala kampanja povodom Cecinog mega koncerta. Državni dnevnici “Politika” i “Večernje novosti” su se naprosto utrkivali u komplimentima upućenim glavnoj divi i celom koncertu. Tabloidi nisu mogli da im pariraju u tome. Zbog toga “Kurir” na prvoj strani plasira jednu krajnje intimnu fotografiju Svetlana Ražnatović. Fotografija je, navodno, sa scene. Samo otpozadi i ispod – haljine. Ispod fotografije pesmica o celulitu. Sve zajedno – i fotografija, i oprema, i legenda – odvratno! To je, međutim, šta da se pravimo nevešti – svet kojem pripada sama heroina, mediji i Skupština Srbije. Kič je ovde prirodan baš kao i tvrdoglavost i glupost. Maliciozni komentari o drugima lako se pretvore u malicioznost o sopstvenosti. 

 
Helsinška povelja, maj-jun 2006.

Peščanik.net, 31.05.2006.