Kako se primiče drugi izborni krug sve smo bogatiji. Neverovatna lična saznanja koja nam se poklanjaju preko medija dobijaju razmere svojevrsne epidemije otkrića. Da verujemo u postojanje mentalne oluje (kako su 1996. i 1997. državni mediji rastumačili pojam “brain storming”), svakako bismo se zatvorili u kuću i isključili sve prozore u svet. Ovako, samo gledamo i povremeno cokćemo. Coktanje, koje je svoj teorijski vrhunac doživelo u vreme sofista, danas je u Srbiji postalo moćno odbrambeno sredstvo zdravog razuma i mentalne higijene.

U Danasu je 24. januara (strana 7) izašao čudan tekst – i reagovanje, i odbrana, i napad, i tumačenje naše stvarnosti, ali, takođe i naše budućnosti. Reč je o tekstu Gordane Božilović-Petrović, koja obaveštava javnost da je zbog klevete podnela tužbe protiv Nataše Kandić i novinarke Danasa Jasmine Čolak. Gospođa Gordana Božilović-Petrović, po profesiji sudija, piše da je njena smena iz Veća za ratne zločine “debakl demokratskog prava javnosti na istinu, trijumf oktroisanih umova, nemoć i bes nečasnih”. Iz ovog logičkog i jezičkog galamatijasa prilično je jasno da je stanje u našem pravosuđu, i pravnoj nauci, prilično složeno. Onaj ko se ovako izražava verovatno veoma teško može nešto suvislo da izrazi. U zapletenom i nemuštom jeziku kojim u poslednje vreme komuniciraju neki političari-pravnici i pravnici-političari kao da sam jezik pokušava da pobegne i da se sakrije od svake diskurzivne i jezičke analize. U sledećoj rečenici, ova jezička mučenica objašnjava: “krivičnu tužbu podnela sam zbog ličnog i profesionalnog dostojanstva i časti, suočena sa strahom poslušnih od običnih, časnih ljudi koji rade svoj posao najbolje što mogu, u trenutku kada se nacionalno dostojanstvo meri hrabrošću pojedinca da se suprotstave poništavanju istine, integriteta i teritorijalnog suvereniteta države”. Pretpostavljam da to znači da se ona (Gordana Božilović-Petrović) suočila sa strahom poslušnih, pošto je ona običan časni čovek koji je radio najbolje što je mogao u trenutku dok se… dalje ne mogu. Nije baš jasno kakve veze ima suprotstavljanje poništavanja istine, integriteta i teritorijalnog suvereniteta države sa smenom s mesta sudije. Razumeo bih da je ona bila poslata na rad u Savet bezbednosti za račun Srbije pa je neko jadnu optužio da tamo nije dala sve od sebe za odbranu Kosova. Ako je to u pitanju, neka je Slobodan Samardžić odmah vrati u Njujork.

Pismo sudijice iz Saveta bezbednosti ima, međutim, i svoju pravnu pouku izraženu u jednoj izvanredno stilizovanoj rečenici kojoj bi zbog njenog višeznačja zavideo i jedan Džejms Džojs. “Ne želeći bilo kakav privilegovan status u pogledu javne kritike mog rada – to je valjda jasno iz mog dosadašnjeg otpora poništavanju nezavisnosti sudijske funkcije – moram da istaknem da se nadam da će u najskorije vreme u našem društvu doći do promena koje će poštenim ljudima dati svaki prioritet.” To, sudijo! Nije bilo dovoljno što je istakla svoju čast i nezavisnost, o otvorenosti i toleranciji da i ne govorimo, već je najavila ono što znaju svi obični i časni ljudi: promene su na vidiku. (Ovakav pretenciozni i logoreični stil srećemo, što je prilično zanimljivo, i u čuvenom Legijinom pismu objavljenom uoči ubistva Zorana Đinđića.) Time se sudija pridružila onim nezavisnim medijskim i političkim analitičarima koji su ne samo najavili skore promene nego i to da su upravo oni ti koji su ih, na vreme, tražili. Komentar Slobodana Antonića objavljen istog dana u Politici, pod naslovom “Zemljotres koji nije priznat”, na jezički mnogo razumljiviji način govori o promeni koja se već odigrala i koja će uskoro svima biti očigledna. Antonić, kao i sudija Božilović-Petrović, govori o nekoj vrsti “oktroisanih umova” kad govori o otporu promenama kod medija. Kao politički analitičar Antonić ima potrebu da izrekne jednu dosta ekscentričnu tvrdnju – da su sve stranke i političari bili protiv Tomislava Nikolića i radikala. “Budimo iskreni – ceo sistem je bio protiv Nikolića.” Time on svakako ističe koliki su otpori i konzervativnost srpskog društva prema izazovima promena koje se sada nude. Ima u toj tvrdnji i čistog intelektualnog egzibicionizma – podsetimo se samo koliko su Mrkonjić, Velja Ilić i Čedomir Jovanović napadali Tomu Nikolića, a hvalili Borisa Tadića. Ja to nisam primetio. A vi?

Ovaj san o promenama koji se nudi naizgled spontano, nesumnjivo je deo nove srpske političke misli koja zastupa tezu da je podela na tzv. demokratske (sistemske) i nedemokratkse (antisistemske) političke strane nešto krajnje nedemokratsko. U demokratiji, navodno, ne postoje ekstremističke i nedemokratske strane i stranke. Činom registracije i učešćem na izborima svaka stranka postaje demokratska. Pri tome se koriste primeri Francuske i Nemačke, zemalja u kojima nema nikakve podele između stranaka. Pravno je to tačno, ali politički nema nikakve veze sa realnim životom. Izolacija i kritika Le Pena bila je, recimo, kad je reč o francuskim medijima, o intelektualcima da i ne govorim, mnogo veća i ozbiljnija nego što je to bio slučaj s Tomislavom Nikolićem u srpskim medijima.

U istinski demokratskim zemljama promene se, naime, ne mogu očekivati od strane stranaka koje zastupaju ekstremne političke stavove. U Francuskoj i Nemačkoj, Le Penova stranka i nemačka ultradesnica svakako učestvuju u političkom životu, ali nisu ni izdaleka tako masovni i uticajni kao što je to SRS u Srbiji. Kada je Le Pen ušao u drugi krug predsedničkih izbora, bio je to signal koji je udružio demokratske stranke levice, centra i desnice da glasaju protiv njega u odbrani demokratije u Francuskoj.

Onaj ko smatra da su svake promene – pa i promene u pravcu nazadovanja, izolacije i straha same po sebi dobre, taj je ili bolesni cinik ili proračunati trgovac koji za svaki slučaj priprema teren za sopstvenu promociju i buduće privilegije. U slučaju smenjenog sudije koji se nada skorim promenama koje će mu doneti prioritet, i Politikinog komentatora koji upozorava srpsku javnost da je nesposobna da shvati da su se promene već odigrale – reč je o najavama koje nikoga ne mogu da ostave hladnim. I čini se, najzad, da coktanje više nije dovoljno.

 

 
Danas, 30.01.08.

Peščanik.net, 29.01.2008.