Ovo je tema koja je od posebnog značaja i važnosti. Između ostalog i zbog toga jer postoji paradoks onoga što u Srbiji pojam “levica” i “desnica” određuju. Ipak, ovo nije teorijsko, već veoma važno političko pitanje koje može da odredi pravac razvoja i budućnost celog srpskog društva. Upravo zbog toga značaja, i dalekosežnosti, izgleda pomalo neozbiljno kad se ovo pitanje tretira kao dnevnopolitički problem. Istorijske analogije, koje su vrlo ograničenog vremenskog trajanja, koje se ovom prilikom koriste, jos više doprinose ne samo terminološkoj konfuziji.

Činjenica je, naime, da se pod pojmom “levice” mešaju političke pojave koje izviru iz komunističko-socijalisticke tradicije, kao i one koje su prevashodno neoliberalističke. Neoliberalizam, koji je prvenstveno vezan za sferu ekonomije i ljudskih prava, proglašava se u Srbiji za levi radikalizam isključivo zbog zalaganja za moralističko preispitivanje aktuelne stvarnosti i neposredne prošlosti, u čemu je na suprotnom političkom polu od radikala. U tom smislu je i zalaganje za lustraciju kao važno sredstvo za demokratizaciju zemlje deo programa LDP-a. Za levicu, u jednom delu srpskih medija, još važi stereotip da je ona kosmopolitiski orijentisana i da je slabo zanimaju nacionalno-patriotske teme. Za razliku od levice, desnica je skroz nacionalno-patriotski osvešćena. Na planu ekonomije i privrede srpska desnica je veoma oprezna, pa i kritična, u odnosu na kapitalistički način pravljenja i raspodele profita. Srpska desnica racionalno uviđa da su kapital i kapitalizam sasvim lišeni patriotizma. Osim toga, tu su i vrlo populistički zahtevi biračkog tela kojima se, bar verbalno, mora izaći u susret. Istovremeno, tu je i grlata kritika komunističkog sistema koji je bio poguban za nacionalne ali i ekonomske interese Srba. Desni radikalizam u Srbiji još nije načisto ne samo kojem bi svetu hteo da pripadne nego ni kakav bi ekonomski sistem izabrao. Kapitalizam je nesumnjivo, u načelu, pobedio, ali bi morao da se kontroliše i usmerava u pravcu zadovoljenja pojedinačnih, ali i kolektivnih, pre svega nacionalnih očekivanja.

Već ovako konfigurisan, i sveden, sukob dva radikalizma izgleda potpuno besmislen. Tome se, naravno, mogu pridodati i drugi veoma razvijeni oblici ne samo političkog radikalizma koje možemo sresti u svakodnevnom životu. Na primer: verski radikalizam, tradicionalistički (domaćinski) radikalizam, konformistički radikalizam, formalistički radikalizam… U Srbiji, kao i u mnogim drugim zemljama, zajedno postoje mnogi radikalizmi i suprotnosti. Posebno je to slučaj posle teških i traumatičnih događaja kao što su: revolucija, rat, hiperinflacija i opšte siromaštvo, propast srednje klase, izolacija, promena političkog sistema, raspad države, vojni poraz… Srbija je prošla kroz sve ovo, mada se to veoma teško priznaje. Odnosno, priznaje se samo deo onoga što se desilo.

U tumačenju najsvežije prošlosti postoji oprečan pristup bar po dva pitanja. Prvo: koji su bili razlozi rata i raspada zemlje. Srpska desnica, naime, smatra da je do rata i raspada zemlje došlo isključivo zaslugom međunarodne zajednice i nacionalističkih režima u bivšim jugoslovenskim republikama. Drugo: šta se stvarno desilo 5. oktobra 2000. Nije malo onih koji danas pokušavaju da pokažu kako je ono što se dešava na sceni srpskog radikalizma neka vrsta politčkog odrastanja i sazrevanja koje će se uspešno okončati tek onda kad se odbace i levi i desni radikalizam. Politička ekvidistanca postaje prepoznatljiv retorički izraz medija bliskih aktuelnoj vlasti, ponajviše DSS-u. Nije mali napor koji državna televizija i Politika ulažu u ovaj uzbudljivi teorijski projekat.

Čisto hipotetički bilo bi veoma zanimljivo kako bi izgledala lepeza srpskog političkog radikalizma da LDP nije postao parlamentarna stranka. Tada bi se, valjda, Demokratska stranka našla na tom mestu, jer su suprotstavljeni radikalizmi apsolutno neophodni za pravljenje idealne, da ne kažemo najbolje vlasti. Ili bi, u tom slučaju, ceo sistem izgubio na svojoj uverljivosti – možda bi tada SRS postala stranka oslobođena svakog radikalizma. Osim u svom nazivu, naravno.

Da bi funkcionisao ovaj elegantni sistem političke simetrije, važno je pronaći zgodne analogije iz naše političke prakse. Uloga ilustracije u novinarstvu uvek je bila neobično važna. Na primer: uporediti uličnu praksu Otpora i Srpskog narodnog pokreta “1389”. Zar se i jedni i drugi u svom političkom delovanju ne služe plakatima i grafitima? I jedni i drugi se pozivaju na slobodu izražavanja kao osnovno demokratsko pravo. Kako možemo da im to uskratimo? Sve deluje vrlo jednostavno, skoro naivno. Ovo poređenje je, naravno, nepotpuno, njime se ne objašnjava sadržaj političkih poruka sa uličnih plakata. Otpor poziva na “otpor” uz crtež stisnute pesnice. Srpski narodni pokret šalje poruku kroz natpis “Bulevar Ratka Mladića”. Otporov “otpor” bio je namenski – poziv na glasanje protiv Miloševića septembra 2000. “Otpor” Srpskog narodnog pokreta je poziv na slavljenje i počast generalu Ratku Mladiću koji je optužen za ubijanje oko sedam hiljada zarobljenih, nenaoružanih muškaraca starosti od 15 do 65 godina. Da li su ove poruke ne samo sadržinski nego i onim što poručuju iste? Da li je, naime, upućivanje političke poruke zbog koje niko nije bio ubijen, niti se slavi ubistvo i nasilje, isto što i upućivanje poruke koja simbolički i funkcionalno asocira na ubijanje hiljada ljudi? Ovakva vrsta izjednačavanja užasnog, masovnog nasilja sa političkom borbom u kojoj su pripadnici Otpora bili fizički mučeni, proganjani i zatvarani predstavlja priličan cinizam.

Cinizam je, nema sumnje, zaista potreban da bi se postigla opšta nacionalna saglasnost oko toga da Srbiji ne treba ni jedna vrsta političkog radikalizma pošto raspolaže dovoljnom zalihom vere i mudrosti koncentrisanom u rukama aktuelne vlasti. Poređenje Otpora i Obraza, SRS-a i LDP-a, poslužilo je, međutim, još jednom svrsi – time je ponovo istaknuto da 5. oktobar 2000. ne predstavlja nikakav diskontinuitet ili revolucionarni preokret već normalnu, istina malo žešću, demokratsku promenu vlasti. Nova vlast je nastavljač u jednom posebno pozitivnom smislu – ona je pomirila levo i desno, staro i novo, tradicionalno i moderno. Rehabilitacija, ali bez lustracije, i bez otvaranja dosijea tajne policije, to je specifični srpski put u demokratiju u kojem je sačuvano sve što je potrebno i kojem izvesnu smetnju predstavlja samo “levi radikalizam”. (Desni radikalizam potpuno podržava takvo rešenje.)

Novinarsko-politička ekvidistanca samo je prolazna pojava. Baš kao i podela na levi i desni radikalizam. Ono što nije prolazno to je haos u vrednosnom i saznajnom sistemu koji vlada u našem novinarstvu. Kako je moguće da novinari ne vide razliku između opravdavanja i veličanja zločina i prava na slobodu izražavanja? Da li su činjenice zaista toliko nejasne i nerazumljive da se ne mogu prepoznati i razdvojiti fašizam od demokratije? Ni Milošević u Hagu nije, naime, negirao da je u Srebrenici počinjen veliki zločin. Samo ga je protumačio kao zaveru stranih sila.

Sposobnost tumačenja svega i svačega u Srbiji je, međutim, odavno postala alatka izabranih. Umesto da se zapitamo zašto je Srbija tako jedinstvena, u odnosu na ostale zemlje Istočne Evrope, pa je bila pošteđena ozbiljnih suočavanja sa prošlošću, lustracijom i rehabilitacijom, mi kao da i dalje pokušavamo da pobegnemo od onoga što se dešavalo ne samo poslednjih petnaestak godina. Mora da nije u pitanju samo strah od suočavanja sa sopstvenom ulogom i uverenjima nego i o određenim koristima i privilegijama koje čuvanje tog straha obezbeđuje.

 
Danas, 12. jun 2007.

Peščanik.net, 11.06.2007.