Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ovo je jednostavno objašnjenje rasta cena manje-više svuda, sada kada se privrede oporavljaju od pandemijske recesije, gde se svaki pojedinačni slučaj razlikuje u detaljima. Oni su naravno veoma važni, jer utiču na privrednu politiku i na dobrobit stanovništva, kao što na to uostalom utiče i sam tok epidemije. Ovde je međutim reč o opštem slučaju. Važno je takođe voditi računa o različitim režimima monetarne i fiskalne politike u pojedinim zemljama.

Y je ukupan proizvod (BDP) ili dohodak, P je nivo cena, D je tražnja, S je ponuda.

Slika 1: Inflacija i pandemija
Slika 1: Inflacija i pandemija

U napisu „Oporavak posle pandemije u Hrvatskoj i Srbiji“ ponudu S1 i tražnju D1 sam nazvao virtuelnim, a S2 i D2 virusnim. Posle izbijanja epidemije ponuda se smanjuje sa početnog Y1 nivoa na epidemijski nivo Y2, a tražnja D1 se tome prilagođava smanjenjem na D2. Nivo cena pre i posle izbijanja epidemije, P1 odnosno P2, ne mora bitno da se menja.

Ključno je da se stvarno smanjenje ukupne proizvodnje i potrošnje, sa Y1 na Y2, da se epidemijska recesija dakle, ne prenosi na finansijski iznos ukupnog dohotka usled povećanja javne potrošnje koja se finansira zaduživanjem. Zbog toga je privreda finansijski u virtuelnom stanju, kao da se ni ponuda niti tražnja nisu smanjili.

Recimo da je ta razlika između Y1 i Y2 zapravo odložena potrošnja ili povećana ukupna štednja.

I onda kada privreda izlazi iz virusnog stanja, ukupna tražnja se brzo vraća na nivo D1, dakle na onaj virtuelni, predepidemijski, jer se naprosto troši štednja, dok je potrebno vreme da se ponuda vrati na predepidemijski nivo S1, jer nije bilo moguće ili nije bilo preporučljivo proizvoditi za zalihe. Uz to, dogod traje epidemija to utiče negativno na proizvodnju, primera radi zato što ne mogu da se u potpunosti povežu proizvodni lanci.

Pa S3 prikazuje koliko oporavak ponude kasni za oporavkom tražnje.

Dakle, tražnja se brže oporavlja od ponude usled čega je nivo proizvodnje, recimo Y3, niži od predepidemijskog, Y1, dok je nivo cena, P3, viši od epidemijskog, P2, i predepidemijskog, P1, što je inflacija.

Konačno, oporavljene ponuda i tražnja mogu da se uravnoteže na više nivoa. Jedan jeste da se ponuda vrati na predepidemijski nivo, a da se rast cena uspori. Drugi jeste da do uravnoteženja dođe tamo gde se S3 i D3 seku, Y4, što bi zahtevalo dodatan rast cena, P4, kako bi se tražnja povećala do te tačke. Ili bi se uravnoteženje dogodilo negde između te dve tačke.

Gde će tačno biti zavisi, mada ne isključivo, od monetarne politike, to jest od toga šta će činiti centralne banke. Kako deluje monetarna politika? Ako je cilj da se uspori inflacija, potrebno je da se obuzda tražnja, što praktično znači da se ona odloži za neko vreme u budućnosti, to jest u ovom slučaju da se postepeno smanjuje štednja, recimo do predepidemijskog nivoa. Sredstvo kojim centralne banke mogu to da postignu jeste kamatna stopa koja je pod njihovom kontrolom. Ukoliko se ona poveća, trebalo bi da to utiče na odluke potrošača da odlože nameravane kupovine. Pa bi to trebalo da uspori rast cena i da proizvodnji obezbedi dodatno vreme da se sasvim oporavi.

Izazov sa kojim se suočava monetarna politika jeste taj da rast kamatnih stopa ne dovede do usporavanja oporavka ponude. Jer više kamatne stope mogu da obeshrabre ulaganja i zapošljavanje. Važno je stoga znati da li se privreda već oporavila ili se još uvek oporavlja. Jedan pokazatelj jeste nivo proizvodnje ostvaren pre epidemije, a to je Y1. No, godinu ili dve kasnije ima smisla uzeti u obzir gde bi se proizvodnja nalazila da se povećavala po nekoj očekivanoj stopi rasta. Recimo da je to rast od 2 ili 3 ili 4 posto godišnje. Za toliko, puta broj godina recesije i oporavka, bi trebalo da je potrebno da se ponuda dodatno poveća. Recimo da je to nivo gde se presecaju D3 i S3. Do tog nivoa cena i proizvodnje ne bi trebalo da se monetarnim merama utiče negativno na privredni rast, bez obzira što bi cene nastavile da rastu. Kada se privreda u potpunosti oporavi, kamatne stope bi trebalo da budu tolike da se obezbedi inflacija koja je u skladu sa ciljem monetarne politike, recimo oko 2 posto.

Da bi se videlo u kojoj meri je reč o problemu drukčijem od uobičajenih, dovoljno je zapitati se šta bi bila monetarna politika da je reč o uobičajenom obuzdavanju ubrzane inflacije? Ne ulazeći u detalje, valjalo bi očekivati da bi centralna banka težila da njena kamatna stopa (ili diskontna stopa svejedno) bude iznad stope inflacije, kako bi realna kamatna stopa bila pozitivna i uticala na odluke o potrošnji ili ulaganjima.

U uslovima oporavka posle epidemije, ne bi trebalo očekivati da će centralne banke težiti da povećaju kamatne stope do tog nivoa, bar ne sve dok se proizvodnja oporavlja do nivoa na kojem bi bila da nije bilo epidemije. Posle toga bi monetarna politika trebalo da se normalizuje. Gde bi, primera radi, inflacija od 2 posto i privredni rast do brzine koja se smatra u skladu sa proizvodnim mogućnostima bili usklađeni sa, recimo, kamatnom stopom od 4 posto. Ovo je samo primer.

To se odnosi na privrede koje imaju sopstveni novac, u tom smislu da centralne banke mogu da, recimo na otvorenom novčanom tržištu, utiču na nivo kamatne stope i zapravo ga odrede. Na primer, to bi važilo za dolar ili evro ili funtu. Kod novca kao što je dinar, pogotovo ako je kurs fiksiran (u evrima), devizno tržište određuje kamatnu stopu, koja centralnoj banci omogućava da brani poželjni nivo kursa kupujući i prodajući strani novac. Na taj način se utiče i na kretanje cena, dakle na inflaciju, pa to određuje, uz mere fiskalne politike, oporavak privrede.

Ovde je važno zapaziti da je ubrzana inflacija, u recimo srpskoj privredi, nezavisno od brzine njenog oporavka, pod uticajem fiskalne politike, jer je uticaj monetarne politike ograničen budući da je ona ponajviše usmerena na stabilnost na deviznom tržištu. Pa se zapravo fiskalnom politikom bira tačka u kojoj će se uskladiti ponuda i tražnja, gde inflacija može da bude i značajno brža nego što bi sam oporavak zahtevao.

Peščanik.net, 28.01.2022.

Srodni link: Dani Rodrik – Inflacijska jeres

KORONA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija