Strana ulaganja, Evropska unija, i alternative

U predizbornim raspravama se može čuti kako su finansijska kretanja u Srbiji posledica svetske finansijske krize, kako je besmisleno govoriti o tome da Evropska unija nema alternativu, i kako je potrebno okrenuti se tržištima Rusije, Kine, Indije i drugih zemalja trećeg sveta. Ovde će se razmotriti te tvrdnje.

Politički uticaj na finansijska kretanja

Ako se želi videti u kojoj su meri finansijska kretanja u Srbiji različita od onih u uporedivim zemljama u svetu, najbrže je i najlakše to učiniti poređenjem kretanja na svetskim berzama. Oni koje to interesuje mogu da nađu odlične podatke na internet sajtu Blumberga. Kako je potrebno mnogo truda da bi se njihovi grafikoni koristili, uzeo sam samo primere kretanja na berzi u Budimpešti (grafikon 1) i Sao Paolu (grafikon 2) i to sa finansijske stranice Yahoo-a. Reč je o prilično tipičnim kretanjima za različite vrste takozvanih tržišta u nastajanju. Sa ta dva grafikona je potrebno uporediti kretanja na beogradskoj berzi (grafikon 3). Vidi se da su kretanja u Budumpešti pod značajnim uticajem finansijskih šokova. Indeks raste do početka avgusta, pa onda, posle značajne korekcije, opet do oktobra, a onda uglavnom teži da pada, sve doskora. Slična su kretanja indeksa gotovo u svim zemljama srednje i istočne Evrope, osim u Slovačkoj gde indeks raste neprestano. I indeksi u susedstvu se manje više ponašaju slično budimpeštanskom, mada valja imati u vidu neke specifičnosti pojedinih berzi, recimo u Sloveniji i Hrvatskoj, gde ili nema mnogo stranih investitora ili je bilo značajnih novih ponuda akcija.

Razlog što su gotovo sve zemlje u tranziciji u srednjoj i istočnoj Evropi u sličnom položaju jeste da one imaju izvesne makroekonomske karakteristike koje ih razlikuju od nekih drugih tržišta. Reč je pre svega o značajnim deficitima u tekućim računima bilansa plaćanja. Tako da opšti trend smanjenja ulaganja ima za posledicu da se čak nešto manje ulaže u zemlje koje imaju neke dodatne rizične karakteristike.

Nasuprot tome, berza u Sao Paolu pruža sliku značajno povećane volatilnosti, ali indeks ima tendenciju da raste. Slično je i sa berzom u Argenitini, a doskora je to bio slučaj i sa turskom berzom. Reč je o tržištima u nastajanju koja se smatraju veoma atraktivnim čak i u ovom periodu svetske finansijske krize. Naravno, još bolje prolaze berze u zemljama izvoznicama nafte, osim ruskih berzi.

Grafikon 1: Berza u Budimpešti

Grafikon 2: Berza u Sao Paolu

Za razliku od ove dve grupe berzi, beogradska berza uglavnom pokazuje trend pada, a neke promene u kretanjima se jasno poklapaju sa političkim događanjima. Tako je pad berze počeo u času velike neizvesnosti oko toga koja koalicija stranaka će sastaviti vladu, a potom se može jasno videti kako posle kratkih perioda optimizma dolaze produženi periodi pesimizma. Na grafikonu 3 se vidi da je početak nove vlade bio praćen relativnom stabilnošću berze, da je posle 10. decembra, koji se iščekivao kao dan odluke o statusu Kosova i posle predsedničkih izbora bilo kratkotrajnih izliva optimizma, da bi iza njih usledili produženi periodi razočaranja. Nema sumnje da je i povećana osetljivost na rizik uticala na povlaćenje stranih investitora, ali je vidljivo da su oni dodatno bili obeshrabrivani političkim kretanjima.

Grafikon 3: Beogradska berza

Evropa nema alternativu

Koliki je i kakav značaj stranih ulaganja? Ovo se može videti i u kontekstu osporavanja tvrdnje da Evropska unija nema alternativu. Ovde je možda najbolje najpre navesti nekoliko podataka o tome od kakvog je značaja tržište Evropske unije, a potom se može i objasniti zašto je tako i koja je uloga stranih ulaganja.

Dobar primer pruža Mađarska. Njen je izvoz danas preko deset puta veći od izvoza Srbije: Mađarska je u 2007. izvezla gotovo 70 milijardi evra, a Srbija tek blizu 6,5 milijardi evra. Ako se tome doda izvoz usluga, tada Mađarska izvozi oko 80% svoga bruto domaćeg proizvoda (BDP), a Srbija izveze robe i usluga nešto manje od 30% svoga BDPa. Drugi primer je Bugarska, koja ima gotovo isti broj stanovnika kao i Srbija i jedva nešto manji BDP, ali izvozi duplo više i robe i usluga, što zajedno čini oko 65% njenog BDPa. Mađarska, ali i Bugarska, uglavnom izvoze u Evropsku uniju.

Isto važi i za druge zemlje u tranziciji u srednjoj i istočnoj Evropi. Njihov je značajan porast izvoza uglavnom posledica pristupa tržištu Evropske unije. Ako se pogledaju njihovi najvažniji partneri, jasno je da Evropska unija nema alternativu, bar kada je reč o izvozu. Ovo nije samo zbog toga što je to tržište najbliže, već i zato što je to tržište na kome ove zemlje imaju komparativne prednosti. Ovo je potrebno bliže objasniti.

Na grafikonu 4 i 5 su upoređene strukture izvoza u Evropsku uniju zemalja iz srednje Evrope (NMS-5 su nove zemlje članice, Slovenija, Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska) sa zemljama sa jugoistoka Evrope. Vidi se jasno da prve uglavnom izvoze proizvode tehnološki naprednih industrija, dok balkanske zemlje uglavnom izvoze robu koja se proizvodi nekvalifikovanim radom. U slučaju Bugarske i Rumunije se vidi blago poboljšanje, u Srbiji blago pogoršanje. To znači da će ove dve nove članice EU sa Balkana možda ponoviti razvoj koji se dogodio u srednjoj Evropi, dok se to za sada u Srbiji (CS na grafikonu) ne nazire.

Grafikon 4
Tehnološki napredne industrije

% od ukupnog izvoza u EU

Legenda: NMS-5: CZ, HU, PL, SK, SI.

Grafikon  5
Industrije zasnovane na nekvalifikovanom radu
% od ukupnog izvoza u EU

Legenda: NMS-5: CZ, HU, PL, SK, SI.

O kom je razvoju reč? U srednjoj je Evropi došlo do značajne reindustrijalizacije. Ove zemlje izvoze u Evropsku uniju industrijsku robu, a sve više i određene vrste kvalifikovanih usluga. Razlog je u tome što su značajni industrijski kapaciteti preseljeni u zemlje u tranziciji iz visokoindustrijalizovanih zemalja Evropske unije. Ovo je učinjeno kako bi se ta roba izvozila u samu Evropku uniju, a i kako bi se ugrađivala u izvoz iz EU u druge zemlje, jer je EU još uvek veoma značajan izvoznik pre svega industrijskih proizvoda. Zemlje u tranziciji imaju komaprativne prednosti u proizvodnji industrijskih proizvoda naročito ukoliko je reč o onima koje zahtevaju kvalifikovan rad. On je jeftiniji i produktivniji.

Grafikon 6
SDI per capita u NMS i JIE

1998-2006, EUR

Legenda: NMS-5: CZ, HU, PL, SK, SI; Izvor: wiiw i nacionalne statistike.

Da bi do reindustrijalizacije došlo, potrebna su ulaganja. Na grafikonu 6 i u tabeli 1 može se videti koliko su značajna ulaganja u zemlje u tranzciji i u kojoj meri u tom pogledu zaostaje Srbija (ovde RS, kao i druge zemlje na takozvanom zapadnom Balkanu, osim Hrvatske). U sve nove zemlje članice Evropske unije iz srednje i istočne Evrope, uloženo je do 2006. više od 300 milijardi evra. U zemlje zapadnog Balkana nešto manje of 40 milijardi, od čega više od polovine u Hrvatsku. Samo u Bugrasku je uloženo koliko u sve druge zemlje na zapadnom Balkanu osim Hrvatske. U 2007. je u Bugarsku uloženo dva puta više nego u Srbiju, a ove će godine taj odnos gotovo sigurno biti još gori po Srbiju.

Ovde ima smisla pogledati i kako su se kretala strana ulaganja. U 1997. ukupna ulaganja u Bugrasku se nisu mnogo razlikovala od onih u Srbiju, dok su danas više od dva puta veće. Takođe, iz kretanja ulaganja u Srbiju se jasno vidi da su ona bila veoma osteljiva na politička kretanja. Pre 1997. ih praktično nije ni bilo, a osetan se pad vidi i odmah posle ubistva Đinđića i prošle godine usled političke nestabilnosti. Ove godine će ulaganja biti znatno manjae, ako je suditi po početku godine. Dakle, ne samo berza, već i direktne strane investicije pokazuju osetljivost na politička kretanja.

Podaci o prilivu stranih investicija i o kretanju izvoza korisni su da bi se razumelo zašto je toliko važno tržište Evropske unije. Nešto pojednostavljeno objašnjenje ide ovako: liberalizacija trgovine i kretanja kapitala sa Evropskom unijom dovodi do povećanja stranih ulaganja, koja doprinose reindustrijalizaciji, koja povećava izvozne mogućnosti zemlje. Taj proces ne može da se ostvari na alternativan način.

Recimo, ulaganja iz Rusije ne mogu da utiču značajno na reindustrijalizaciju, budući da u tome sama Rusija nema komparativne prednosti. Nešto su veći izgledi ulaganja iz drugih zemalja koje se industrijalizuju, kao što su Kina i Indija, ali i ta ulaganja imaju smisla samo ukoliko povećavaju izvoz na tržište Evropske unije. Tako da kada je reč o spoljnoj trgovini i o modernizaciji industrijske, ali i porizvodnje usluga, Evropska unija zaista nema alternativu.

Rusko i tržište Kosova

Srbija izvozi veoma malo u Rusiju, a još manje u Kinu i Indiju, ali se ponekad čuje da su to neiskorišćene prednosti. Opet, nije rđavo krenuti od činjenica. Srbija izvozi u Rusiju koliko u Makedoniju (nešto više od 300 miliona evra u 2007), a upola manje nego u Crnu Goru i oko trećine izvoza u Bosnu i Hercegovinu. Ovo je u potpunosti posledica strukture srpskog izvoza, gde najveći udeo imaju rude, proizvodi nekvalifikovanog rada i poljoprivredni proizvodi. Ta je ponuda prilagođena potrebama zemalja iz bivše Jugoslavije, ali ne i izvozu u zemlje koje uglavnom uvoze industrijske proizvode. Izvoz u Kinu je iznosio oko 4 miliona evra, a samo neznatno veći je bio izvoz u Brazil. Izvoz u Indiju se ne beleži među zemlje koje se mogu naći u redovnim saopštenjima zavoda za statistiku. Uvoz iz Rusije je, naravno, veoma značajan, kao i iz Kine, a mogao bi biti i iz zemalja koje proizvode jeftina potrošna dobra.

Izvoz na ova tržišta nije naravno besperspektivan, ali bi u tome trebalo biti realističan. Naime, veće su perspektive, bar srednjoročno posmatrano, izvoza na Kosovo nego u Rusiju i svakako u zemlje kao što su Kina i Indija.

Zaključak

Priliv kapitala u Srbiju je osetljiv na političke neizvesnosti, što je tvrdnja koja ne bi trebalo da bilo koga iznenadi. Nedostatak stranih ulaganja vodi maloj ponudi za izvoz, jer usporava modernizaciju proizvodnje, posebno industrijske. Kada je reč o tom procesu, nema alternative ulaganjima iz Evropske unije i izvozu na njeno tržište.

Peščanik.net, 14.04.2008.

Inflacija, finansije i neoliberalizam I

Inflacija, finansije i neoliberalizam III

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija