Liberalizacija, zaposlenost i nejednakost

Neoliberalizam je predmet napada, mada kritičari gotovo nikada ne kažu na koji skup stavova misle i kod kojih autora bi trebalo da ih nađemo. Ponekad se misli na Vašingtonski konsenzus, mada se i tada ne kaže tačno ko je i o čemu postigao taj konsenzus. Iz onoga što se govori o neoliberalizmu u zemljama u tranziciji, čini se da se smatra da su one veoma rđavo prošle usled liberalizacije, smanjenja zaposlenosti i povećanja nejednakosti. Stoga ću prvo veoma kratko da kažem šta je Vašingtonski konsenzus, a potom ću nešto više komentarisati efekte liberalizacije na zaposlenost i nejednakost u zemljama u tranziciji.

Vašingtonski konsenzus

Reč je o članku koji je Džon Vilijamson napisao i objavio jos 1990. U njemu je sažeo ono što je on smatrao da je konsenzus vašingtonskih međunarodnih finansijskih ustanova (MMF i Svetska banka) o tome kakve bi reforme trebalo da sprovedu zemlje u razvoju i koju bi privrednu politiku trebalo da vode. Taj je konsenzus, onako kako ga je video i kodifikovao Vilijamson, uglavnom proizašao iz iskustva Međunardonog monetarnog fonda i Svetske banke sa razvojem u Latinskoj Americi. Kako je sve to prethodilo tranziciji u istočnoj Evropi, ništa se od toga nije odnosilo na tu regiju i na te reforme.

Ako se ne vodi računa o tome šta je tačno sadržaj Vašingtonskog konsenzusa, moguće su razne vrste zbrke. Tako se misli da je reč o preporukama koje su u saglasnosti sa učenjem Miltona Fridmana ili još gore, da one proističu iz „tržišnog fundamentalizma“. Ovim poslednjim stanovištem se navodno tvrdi da je tržište rešenje za sve probleme. Nije nemoguće da se može naći neko ko to zaista i tvrdi, ali to svakako nije sadržaj Vašingtonskog konsenzusa. Reč je štaviše o jednom skupu državnih intervencija u privredu, dakle o predlozima za aktivnu državu, koja sprovodi reforme ustanova i menja političke ciljeve kojima se teži i sredstva kojima se oni postižu.

Za razliku od Vašingtonskog konsenzusa, liberali ili neoliberali se znatno više zalažu za liberalizaciju, ali i za institucionalne promene, za uspostavljanje vladavine prava. Iz toga se vidi da neoliberali ne misle da sve treba prepustiti tržištu, niti da država nema nikakvu ulogu u privredi. No, da bi se videlo koje su moguće posledice primene nekih od neoliberalnih politika koje su u poslednje vreme izlažene velikoj kritici, možda je najbolje videti koje su posledice liberalizacije u zemljama u tranziciji. Na kraju ću se vratiti na pitanje države i tržišta u neoliberalizmu.

Liberalizacija, izvoz i industrijalizacija

Jedan od razloga kritike liberalizacije spoljne trgovine i kretanja kapitala (prvo je po Vašingtonskom konsenzusu trebalo da se izvrši postepeno, a drugo nije uopšte bilo deo tog konsenzusa), jeste da će tada doći do brzog rasta uvoza, a ne i izvoza, pa se neće razvijati domaća proizvodnja. Budući da su zemlje u tranziciji izvršile sveobuhvatnu i relativno brzu liberalizaciju svakog oblika razmene sa svetom, a posebno sa Evropskom unijom, koje su posledice po izvoz? Iz grafikona 1 i 2 moze se videti rast izvoza u zemljama u tranziciji, onima u srednoj Evropu, ovde NMS-5 (nove zemlje članice: Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska i Slovenija) i u zemljama jugoistočne Evrope (Hrvatska, Rumunija, Makedonija, Bugarska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Bosna i Hercegovina). Kao što se vidi, srednjoevropske zemlje u tranziciji su dramatično povećale izvoz i to pre svega u Evropsku uniju, jer su sa njom najviše i najbrže liberalizovale trgovinu.

Grafikon 1
Izvoz u NMS-5 i JIE, 1990-2006

1990=100

Legenda: NMS-5: CZ, HU, PL, SK, SI. Izvor: wiiw.

Znatno su slabije rezultate postigle relativno zatvorene privrede, kao što su one u jugoistočnoj Evropi. No, čak i one su, kao što se vidi na grafikonu 2, značajno povećale izvoz, posebno posle 2000. kada je došlo do značajne liberalizacije sa Evropskom unijom i u regionu. Još uvek nedovoljno ubedljive rezultate postižu Makedonija, Albanija i Hrvatska, ali ova poslednja beleži veoma značajan rast izvoza usluga. Pored toga, ove su zemlje imale veći rast izvoza u prethodnom periodu (vidi grafikon 1 za Hrvatsku i Makedoniju), tako da je razumljivo da zemlje kao Bosna i Hercegovina ili Srbija imaju brži rast u poslednjih nekoliko godina. Važno je, međutim, samo to da je liberalizacija imala veoma povoljan uticaj na izvoz.

Grafikon 2
Izvoz u JIE, 2000-2006

2000=100

Legenda: NMS-5: CZ, HU, PL, SK, SI. Izvor: wiiw.

Ovde je potrebno reći da to ne znači da će liberalizacija trgovine svuda dati iste takve rezultate. Rasprava o efektima liberalizacije u Latinskoj Americi ili Africi će se besumnje nastaviti, ali u zemljama u tranziciji ona je dala uglavnom dobre, a moglo bi se reći i veoma dobre rezultate. Ovo i zato što je bila praćena liberalizacijom kretanja kapitala. Da je ta liberalizacija preporučljiva jeste deo neoliberalnih shvatanja, ali ne i Vašingtonskog konsenzusa. U stvari, u ovom času, Vašingtonski i manje-više svaki drugi konsenzus jeste da je potrebno biti veoma pažljiv kada se sprovodi finansijska liberalizacija. Ovo zato što su moguće krize kursa i uopšte privredne krize, a one znaju da budu veoma skupe čak i kada je reč o razvijenim zemljama. Međutim, u srednjoervopskim zemljama u tranziciji kriza je bilo relativno malo, posle velike krize odmah posle raspada socijalističkog sistema. Jedan od razloga je bio i taj što je došlo do značajnog oživljavanja upravo domaće proizvodnje.

U tabelama 1 i 2 mogu se videti podaci o rastu industrijske proizvodnje od 2000. do danas. Ukoliko bi se za nove zemlje članice uzeli podaci od 1995, videlo bi se da je oživljavanje rasta industrijske proizvodnje bilo relativno snažno u čitavom periodu od tada do danas (vidi tabelu 3 za to kao i za neke druge podatke koji bi mogli da budu od interesa u ovom kontekstu). U nekim zemljama, recimo u Sloveniji i Poljskoj, industrijska proizvodnja je doživela samo jednu ili dve godine negativnog rasta. Inače, tranzicija je proces reindustrijalizacije, što govori o tome da su strana ulaganja i liberalizovana spoljna trgovina imali povoljno dejstvo upravo na rast domaće proizvodnje. Ovaj se proces ponavlja i u zemljama jugoistočne Evrope, prevashodno posle 2000, i još uvek kasni samo u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Jasno je da je to posledica višeg rizika ulaganja u ovim zemljama zbog nerešenih političkih i socijalnih problema.

Dakle, neoliberalizam je bio uspešan u zemljama u tranziciji, bar kada je reč o onima koje su u velikoj meri oslonjene na Evropsku uniju i koje su bile sposobne da smanje rizičnost ulaganja i uopšte poslovanja.

Zaposlenost i nejednakost

Kritičari neoliberalizma ukazuju na to da liberalizacija ima negativne posledice po zaposlenost i nejednakost. Ovde se ne može detaljno govoriti o kretanjima na tržištu rada, ali nema sumnje da je tranzicija proces povećane efikasnosti privređivanja, tako da je rast proizvodnje mnogo više zasnovan na rastu produktivnosti, a ne toliko na rastu zaposlenosti. U svakom slučaju, potrebno je da prođe više godina pre nego što počne značajno da raste zaposlenost. U tabelama 4 i 5 vidi se da je proces rasta zaposlenosti već ukorenjen u većini zemalja u tranziciji koje se ovde posmatraju, mada je rast zaposlenosti značajno sporiji nego rast BDPa ili industrijske proizvodnje. Razlozi za ovo su mnogobrojni, a među njih spada i nedovoljna fleksibilnost tržišta rada, mada to nije najvažniji razlog.

Koliko god da su složena kretanja na tržištu rada, nema sumnje da se situacija veoma značajno promenila u većini zemalja u tranziciji, osim onih u kriznim područjima, kao što su Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Srbija (o Kosovu i da ne govorimo). U ovom se času govori o strukturnim nestašicama radne snage u zemaljama koje su doskora bile primeri visoke nezaposlenosti, recimo u Poljskoj ili u Bugarskoj.

Ne može se, dakle, govoriti o tome da je neoliberalizam zemalja u tranziciji politka koja nema odgovor na probleme zapošljavanja i nezaposlenosti.

Kako stoji stvar sa nejednakošću? Podaci su takvi da je potrebno biti oprezan kada se o tome govori. Na grafikonu 3 se vide kretanja nejednakosti u pojedinim grupama zemalja u tranziciji (mera je Gini koeficijent nejednakosti dohodaka). Ne znam kako da ubacim srpski prevod u ovde preslikane grafikone iz mog i rada mojih kolega u Bečkom institutu, ali Mitteleuropa & Baltikum su srednja Evropa i Baltik, GUS su zemlje Zajednice nezavisnih država (dakle bivši Sovjetski Savez, osim baltičkih zemalja), a Sudosteuropa je jugoistočna Evropa. Puna linija je polinomički trend svih triju grupa zemalja. Kao što se vidi, najliberalnije zemlje, one u srednjoj Evropi i na Baltiku su egalitarnije od onih u jugoistočnoj Evropi, a najveće su nejednakosti u Rusiji i u drugim bivšim sovjestkim republikama. Svejedno, posle zantnog rasta nejednakosti na početku tranzicije, što u velikoj meri koincidira sa padom proizvodnje i zaposlenosti, nejednakost se stabilizuje na nivou koji, bar kada je reč o zemljama srednje i jugoistočne Evrope, nije značajno različit od onoga koji se može naći u razvijenim zemljama Evropske unije.

Ako se pogledaju podaci iz tabele 6, videće se da je nejednakost u jugoistočnoj Evropi još uvek relativno niska, pogotovo ukoliko se uporedi sa nejednakošću koja se može naći u drugim zemljama na sličnom nivou razvijenosti. U tabeli se prikazuje „višak“ jednakosti u odnosu na nejednakost koju bi ove zemlje mogle da imaju po pravilu za zemlje njihovog nivoa razvijenosti.

Dakle, liberalizacija ne mora da vodi povećanoj socijalnoj nejednakosti, dok zatvoreniji i autoritarniji sistemi ne moraju da budu skloniji egalitarizmu.

Grafikon 3

Socijalna pravda

Veoma su česte primedbe da liberali ili neoliberali ne misle da država može da bude od bilo kakve koristi i da nemaju šta da kažu o socijalnoj pravdi. Budući da oni nisu anarhisti, ne može biti tačno da smatraju da država nema nikakvu korisnu ulogu u privredi. Ne samo kada je reč o bezbednosti i vladavini prava, već i u svim onim oblastima gde tržište ne daje ili ne može da ostvari optimalne rezultate. Neoliberalno je stanovište da tržište ne bi trebalo zameniti državom tamo gde tržište daje dobre rezultate i gde se ne može pokazati da bi država donela poboljšanje.

Problem jeste i u tome kako da se odredi šta se podrazumeva pod dobrim rezultatima i pod poboljšanjem koje se može postići državnom intervencijom. Kriterijum dobrog funkcionisanja tržišta je relativno dobro definisan – reč je o efikasnoj alokaciji resursa. Kriterijum na koji se oslanja politička intervencija nije tako lako odrediti. Ukoliko je reč o pravičnoj raspodeli, dakle o socijalnoj pravdi, liberalni sistemi i liberalna privredna politika su daleko od toga da se tome protive. Naprotiv, jasno je da su velike socijalne nejednakosti pretnja liberalnom poretku i efikasnoj privredi.

Zaključak

Neoliberalne politike u zemljama u tranziciji su dale dobre rezultate kako kada je reč o privrednom oporavku, tako i kada je reč o zapošljavanju, a i o socijalnoj pravdi. Alternativne politike su dale gore rezultate.

Peščanik.net, 24.04.2008.

Inflacija, finansije i neoliberalizam I

Inflacija, finansije i neoliberalizam II

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija