Bivši naftni magnat Mihail Hodorkovski, obogatio se u smutnim i opasnim devedesetim godinama. U jednom ispolitizovanom procesu osuđen je na devet godina zatvora zbog „finansijskih malverzacija velikih razmera“. U zatvoru je već pet godina.

 
Le Figaro: Nakon izbora Dmitrija Mevedeva za predsednika, mnogi su se ponadali poboljšanju situacije u Rusiji. Jeste li i vi ovde u zatvoru gajili takvu nadu? Da li će gruzijska kriza uticati na promene u Rusiji?

Hodorkovski:Na konferencijama za štampu 2003, dakle pred samo hapšenje, govorio sam da efikasna ekonomija ne može da postoji bez demokratije. Mnogi ljudi, naročito iz sadašnje ruske vlasti, to razumeju i žele da uspostave normalne demokratske institucije sa svim pratećim elementima – slobodnim izborima, nezavisnim medijima, opozicijom. Drugi se plaše promena. Drže se „stabilnosti“ brežnjevljevskog tipa, koja će neizbežno dovesti do toga da Rusija prestane da bude konkurentna, a onda i do „nove perestrojke“. To što trenutno mora da se bira između privrednog rasta i kontrole inflacije direktna je posledica lošeg kvaliteta demokratskih institucija i pritiska korumpirane birokratije na preduzetnike. Ali ja ipak gajim nadu: Medvedev je jasno postavio ključno pitanje nezavisnosti sudova. Pomenuo je praksu pritisaka administracije na istražne sudove. Važno je ne plašiti se. Nastaviti sa čišćenjem Augijevih štala.

Le Figaro: U avgustu je odbijen vaš zahtev za prevremeno puštanje na slobodu. To nije baš ohrabrujuće.

Hodorkovski:I moji prijatelji i moji neprijatelji shvataju ogroman simbolički značaj mog slučaja za ovu zemlju, kao i za one koji su upali u žrvanj ruskog pravosuđa. Danas nijedan funkcioner nije spreman da bilo šta rizikuje zbog mene. Svaka odluka biće odluka vlasti, poruka upućena društvu. Pitanje je jednostavno: imamo li pravo da se svetimo političkim protivnicima tako što ćemo im oteti imovinu i strpati ih u zatvor, uz potpuno proizvoljno tumačenje zakona? Ako je tako, onda je naša zemlja ostala na praistorijskom zakonu jačeg. Ako nije, treba staviti tačku na čitavu ovu aferu.

Le Figaro: Da li je oslabljen Sečinov klan, koji je, po vašim rečima, glavni inspirator vašega pada?

Hodorkovski:Oni koji me progone nastaviće da vrše pritisak na vlast. Pretiće mi, a možda i ne baš samo pretiti. Njihove metode su poznate i njihova želja da me zauvek zadrže u zatvoru ne slabi. Nemojte misliti da su pozicije mojih progonitelja oslabljene posle promene predsednika. Ogromni privredni i administrativni resursi su još uvek pod njihovom kontrolom. Ipak sam video neke promene neposredno nakon što je izabran Medvedev. Ranije bi me poslali u samicu posle ovakvog intervjua. Ali od maja do avgusta nije bilo tako strogih reakcija. Međutim, odbijanje mog zahteva za prevremeno puštanje na slobodu pokazuje da smo daleko od velikih promena. Dva dana pre zasedanja suda, doneli su mi nekakvu apsurdnu žalbu zatvorske administracije, u kojoj me optužuju za to što nisam prijavio direktoru zatvora koliko zatvorenika živi u mojoj ćeliji! Moj zahtev za prevremeno puštanje na slobodu odbijen je pod izgovorom da nisam naučio da koristim šivaću mašinu! Zar to nije uvreda za pravdu? Istraga još traje po onoj drugoj optužnici. Onoj koja kaže da sam ukrao svu (!) naftu koju je Jukos izvadio za deset godina. Pokušavaju da udovolje željama svojih nadređenih.

Le Figaro: Angela Merkel je razgovarala sa Medvedevom o vašem slučaju. Šta očekujete od Evrope?

Hodorkovski: Za odnose Evrope i Rusije najgora je igra dominacije. To vodi u besmislene sukobe. Ali ni strogo pramgatičan pristup nije produktivan. Život na istom kontinentu i produbljivanje međusobnih odnosa nisu mogući ako se ne dele iste vrednosti. Jedini realističan put je put uzajamne integracije elita, uz poštovanje osnovnih pravila ugrađenih u naše ustave i uzajamne sporazume. Govorim o ljudskim pravima. Evropa je uspešno krenula tim putem sredinom prošlog veka. Rusija nije izvorno autoritarna zemlja. Ona jeste velika i mora da ulaže ogroman trud da održi ravnotežu između težnji ka decentralizaciji i preteranoj centralizaciji. Ali ona je i evropska zemlja, po duhu i kulturnoj tradiciji, zemlja sa obrazovanim stanovništvom, koje je sposobno da stiče nova iskustva. Verujte mi, sada sam upoznao svoju zemlju iz svih uglova. Čak ni famozni sindrom nacionalne obnove, koji je danas toliko prisutan u Rusiji, nije nov za Evropu. Rusija sada prelazi sa statusa imperije na status klasične nacionalne države, a to je put koji je Francuska već prešla. Naš put je težak, ali ako se sve bude odvijalo kako treba, postaćemo saveznik Evrope, a ne njena neprijateljska alternativa. Evropa i Rusija ne treba da budu zajedno zbog gasa i nafte, već zbog zajedničkih vrednosti, u okviru istog sistema bezbednosti.

Le Figaro: Vaše ideje su imale veću težinu pre intervencije u Gruziji.

Hodorkovski:Znam da je poželjno reći da će „petodnevni“ rat na Kavkazu i to što je Rusija priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije zadati težak udarac rusko-evropskim odnosima i liberalizacji Rusije. Nisam u to ubeđen. Ne može postojati gvozdena zavesa između Zapada i Rusije. Ruska elita to u stvari ne želi. Ova kriza bi, naprotiv, mogla da navede Kremlj da poboljša odnose sa Zapadom, ali samo u slučaju da to ne dovede u pitanje geopolitičke pozicije Rusije. Uostalom, događaji u Južnoj Osetiji su pokazali da zemlje osnivači Evropske unije, kao što je Francuska, probleme Rusije i njenu nekadašnju imperijalnu moć posmatraju na iznijansiran način. Uloga predsednika Sarkozija u mirnom rešenju krize nije slučajna.

Le Figaro: Da li je Zapad dovoljno čvrst kada Rusija tako skrene s puta?

Hodorkovski:Kada Rusija nije u pravu, Evropa to mora jasno i glasno da kaže, bez straha za svoj gas i svoju naftu. I Rusiji su potrebni stalni potrošači, kao što su Evropi potrebni stalni proizvođači. To ne znači da Rusija po definiciji nije u pravu. Ali zaista je teško slušati patriotsko urlanje nekih mojih sunarodnika.

 
Laure Mandeville, Le Figaro, 19.09.2008.

Prevela Olja Petronić 

Peščanik.net, 30.09.2008.