Biblijske, abrahamske religije kao teističke religije najviše su sklone teokraciji. Za razliku od biblijske, konfucijanska supercivilizacija nije teistička. A budući da nije ni ateistička, na paradoksalan je način post(a)teistička već od samog početka. Vedska supercivilizacija je pak unutar sebe oblikovala budizam, koji je izvorno isto tako post(a)teistička religija.

Sve tri svjetske supercivilizacije zasnivaju se na tekstovima. Ishodišni tekst vedske supercivilizacije, koja obuhvaća svjetske religije hinduizam i budizam, jesu Vede, a dopunjavaju ih Upanišade iTripitaka, Tri košare, budistički kanon sastavljen od tri glavna dijela (Vinaya-pitaka, Sutta-pitaka, Abhidhamma-pitaka), odnosno ostali budistički tekstovi iz različitih razdoblja nakon nastanka budizma. Ishodišni tekstovi konfucijanske supercivilizacije su “pet klasičnih knjiga” (Shih-ching, I-ching, Shu-ching, Li-chi i Ch’un-ch’iu) u kojima je zapisano Konfucijevo učenje, a zahvaljujući nepodložnosti kanonizaciji u kršćanskom ili budističkom smislu na konfucijanske tekstove nadovezujemo i one taoističke (Chunag-tzu, Teo-te-ching). Ishodišni je tekst biblijske supercivilizacije Stari zavjet, koji u svjetskim religijama iz tog okvira dopunjavaju sljedeći tekstovi: Novi zavjet (kršćanstvo), Kur’an (islam) i Talmud (judaizam).

Kako nam pokazuju Michael von Brück i Whalen Lai u kapitalnom djelu Budizam i kršćanstvo, prvotno kršćanstvo nije nastalo samo na podlozi judaizma i Starog zavjeta (“starog” dakako samo u uzvratnom ogledalu “novog” zavjeta, budući da Jevreji svoje sveto pismo ne označavaju tim imenom), nego i na podlozi indoevropskog grštva, koje od stoika nadalje sadrži niz budističkih (u mnogo manjoj mjeri i zoroastrijskih) komponenti. Kršćanstvo kao presjek judaizma, grštva i budizma izvorno nije bilo neposredno sklono teokraciji. Njoj počinje inklinirati kad u njemu počnu prevladavati judaistički monistički elementi, kad ljubav spram jednoga i jedinog pravog Boga počne istiskivati ljubav spram bližnjega, kada dakle glavnu, ekskluzivnu ulogu preuzme prva zapovijed iz dekaloga, tako da ortodoksnost naposljetku prevlada nad ljubavlju. Nije slučajnost, na primjer, da ljubav, agape (latinski: caritas), u ispovijedanju kršćanske vjere koje se imenuje Credo (Vjerujem) ili Simbol vjere nema mjesta.

Islam je na toj tački sasma srodan judaizmu i institucionaliziranom kršćanstvu. Unaprijed i bezuvjetno slijedi teokraciju. Zato apsolutno odbacuje ne samo odvajanje religije (“crkve”) i politike (“države”), nego i teologije i filozofije.

Islam, koji sebe smatra zadnjom velikom svjetskom religijom u povijesti čovječanstva, vjeruje da nakon njega sve do kraja ljudske povijesti neće više biti otkrovenja: on je konačno, definitivno, ispravljeno i izravno otkrovenje. Zato se Muhamed kao Prorok imenuje “pečatom prorokâ”, ispunjenjem prorokâ od Adama (Adema) kao prvog proroka. Po islamu zato postoji samo jedna sama religija, religija božanske Jedinosti. Riječ “islam” znači “predavanje ili podvrgavanje volji Jednoga Boga”, Allaha, gospodara svijeta i života, suca i dobrotvora. Postati pripadnik islama, musliman, znači izjaviti pred dvama muslimanskim svjedocima: la ilaha illa-’llah Muhammadun rasulu-’llah, “Nema (drugog) boga do Boga (Allaha), a Muhamed je Božji poslanik”. Taj jedan jedini dvočlani iskaz ispovijedanja vjere (šahada) je alfa i omega islamske objave. Prvi član govori o jedinstvu božanskog principa, a drugi o prihvaćanju poruke o jedinosti pomoću osobe koju je Bog izabrao kao svog posljednjeg proroka. Na podlozi naglašavanja Boga kao Jednoga, njegove Jedinosti i uvjerenja u vječnu prijemčivost čovječanstva spram Jednoga kao Jedinog, islam smatra sebe religijom koja je u prirodi stvari samih, dakle kao povratak prvobitnoj religiji, to jest religiji Jedinosti. Jedna od posljedica takva samorazumijevanja jest oblikovanje i razvijanje islamske intelektualne tradicije kao trezora većine mudrosti starog svijeta, od grčko-aleksandrijske do indijske.

Islam se prema tome ne temelji niti na određenom povijesnom događaju kao kršćanstvo niti na etničkom kolektivitetu kao judaizam, nego na izvornoj i univerzalnoj Istini, koja postoji oduvijek i koja će postojati vječno. I sav islamski svijet je umma, dakle zajednica onih koji su muslimani. Jer islam povijest promatra s vjerskog gledišta, ljude ne tretira s gledišta njihovih jezičkih ili etničkih povezanosti, nego s gledišta njihova vjerskog identiteta. Kad govori o judaizmu ili kršćanstvu, govori o Mojsijevoj, odnosno Isusovoj zajednici. Kur’an kao Božja riječ jeste dakle esencija islama, a zajednica vjernika jeste egzistencija islama, jer se ispravnost, koja je medij veze s Bogom, ostvaruje samo u zajednici vjernika, samo se u njoj Božji zakon realizira u ovome svijetu.

Biti čovjek znači namirivati svoj dug prema Bogu. Božji dužnici nismo samo zbog pojedinačnih darova što smo ih dobili od Boga, nego prije svega zbog dara samog postojanja. Bog je sve, zato sami po sebi nismo ništa. Sve pripada Bogu. Zato “religija” (arapski izraz za nju je din i ne znači drugo nego dug koji valja namiriti) obuhvaća čitav život. Nije dio života, nego predstavlja sveobuhvatni pogled na svijet, matricu unutar koje se odvijaju sve ljudske, dakle i društvene i političke djelatnosti. Iransko-američki komparativni religiolog Seyyed Hossein Nasr ističe: “Islam nije samo religija u savremenom smislu te riječi, kako su je redefinirali u sekularnom svijetu, u kojem religiozni život obuhvaća samo manji dio dnevnih aktivnosti većine ljudi. Islam je religija kao totalni način života. Za islam domena izvan područja religije nema valjanosti i on odbacuje cijepanje na sveto i profano, odnosno sekularno ili pak podjelu na duhovno i privremeno”.

Zanimljiva je Nasrova sintagma “nije samo”. Kao da je riječ o nekakvoj dodatnoj kvalifikaciji islama. Koja to religija predstavlja religiju “samo” u savremenom smislu? Kršćanstvo, dakako. Ali ni svojevremeno kršćanstvo nije bilo takvo. Bilo je slično današnjem islamu, pa zato nećemo reći, za unatrag, da tada nije bilo samo religija u savremenom smislu. S primisli da je kršćanstvo tada bilo nešto više. Da, bilo je kršćanstvo nešto više, u smislu dodatnih društvenih i političkih funkcija, no taj dodatak danas smatramo nečim negativnim, a ne nečim pozitivnim. Osim za neke kršćane, poput Nikolaja Berdjajeva, koji je želio povratak srednjeg vijeka u nekom novom obliku. I koji još uvijek, više ili manje kandidno, priželjkuju neki klero-katolici. I upravo to što islam nije samo religija u savremenom smislu, nego, kako definira njemački islamolog Josef van Ess, “cjelovit način života koji se potvrđuje spoljašnjom kontrolom”, veoma otežava, ako već ne i onemogućuje, savremeni dijalog s njim.

Islam unaprijed odbacuje sekularni svijet, kako samu sekularizaciju tako i laicizaciju kao takvu. Priznaje, doduše, postojanje svjetovnosti koja je različita od trajnih stvarnosti drugoga svijeta, ali je upravo zato ne povezuje sa sekularnošću, nego je postavlja u ovisnost o Bogu, zbog čega takva svjetovnost ili laičnost sama po sebi ima religiozno značenje. Islam tvrdi da u religiji ne postoji ekstrateritorijalnost i da ništa ne može legitimno postojati izvan područja religije i upotrebe njenih principa u prostoru i vremenskoj povijesti određene ljudske kolektivnosti. Štaviše, islam tu sveobuhvatnu kvalitetu prisvaja, no ne samo za sebe, nego za religiju kao takvu i u cjelini. Drugim riječima, u islamu nema podjele između carstva Boga i carstva cara, jer sve pripada Bogu i moraju zbog toga važiti Božji zakoni i moralna određenja koja iz Njega proishode i koja su vjerske prirode. Religija, dakle islam, mora prema tome prožimati čitav život, sve u sebi mora nositi “miomiris Boga” (Nasr), svaka ljudska misao i svaki ljudski čin moraju biti povezani s božanskim Principom. On je jedini izvor svega što postoji!

Islam kao religija, odnosno kao sveobuhvatni pogled na svijet, ovdje je zato da podsjeti zaboravna ljudska bića na metafizičku realnost i istodobno da se pobrine za konkretno vodstvo, tako da ljudi žive po Božjoj volji i na najvišem stupnju dosegnu spoznaju o Njegovoj Jedincatosti, po kojoj su mnogovrsnosti ultimativno povezane s Jednim. Svaki čin mora biti povezan s Bogom, ako čovjek želi ostati vjeran prirodi stvari i samome sebi. Tako je islam u suštini život sam. Brine za sve principe, ali ponajprije za one koji se tiču ličnog života. Čovjek, naglašava islam, svojim postupkom prema svojem tijelu regulira Božji zakon. Nije riječ samo o vjerski značajnim higijenskim i prehrambenim pravilima, nego i o svim spolnim praksama. Oštećivanje tijela je zabranjeno, uključivši samoubojstvo. Valja naglasiti da je odnos prema tijelu koji dominira u savremenom svijetu – naime da tijelo i život pojedinca pripadaju samo njemu i da on s njima može činiti što hoće – islamu sasvim stran. Naša tijela i životi nisu naše vlasništvo, nego pripadaju Bogu. Tumači Nasr: “Nismo stvorili ni naša tijela ni naše živote. Pripadaju Bogu i s njima moramo postupati s osjećajem dužnosti i odgovornosti u svjetlu Božjih određenja kako se razotkrivaju u Kur’anu i tumače po Proroku. Ne postoje ljudska prava bez čovjekove odgovornosti. Sva ljudska prava proizlaze iz ispunjavanja dužnosti prema Darovatelju ljudskog života”.

Nasr ovdje usput miješa dva pojma odgovornosti: odgovornost ili dužnost prema Bogu i odgovornost prema drugome i za drugoga. To nije ništa čudno, budući da prava i odgovornosti miješa i niz evropskih političara, odnosno ne zna razlučiti ravan prava od ravni odgovornosti. Na ishodištu su prava čovjeka, ljudska prava kao moja prava. I što je moje pravo, nije moja dužnost. I budući da drugi ima jednaka prava kao i ja, odnos prema njegovim pravima pretvara se u moju dužnost prema drugome, odnosno u odgovornost. Ne samo pred drugim, nego i, ukoliko su prava ozakonjena, pred državom. Prava drugoga za mene su zakon. No moje pravo, poput prava na život, nije moja dužnost. Zato samoubojstvo nije protuzakonito, nije kažnjivo.

U religijama, a posebno naglašeno u islamu, nije tako. Budući da religije ne odvajaju same sebe od etike, niti etiku od prava i pravo od politike, ne razlikuju ni ravan prava od ravni dužnosti. Islam nije nikada odvajao religiju od politike i nije, kao evanđelje, dijelio carstvo na Božje i carevo. Sam je Prorok bio oboje, kako vjerski tako i politički ili svjetovni vođa prve islamske zajednice, ummatu-l-islam, ustanovljene u Yatribu, kasnijoj Medini. Usprkos tome, islam odbacuje teokraciju, ali teokraciju svedenu na vladavinu svećenstva ili crkve, a ne teokraciju kao vladavinu Boga, ultimativnog voditelja islamske zajednice. Budući da iz Boga proizlazi sva vlast, Njegov zakon (šari‘a) treba biti zakon svakog islamskog društva, odnosno društva, politike i države. Sva vlast jeste izravno Božja vlast – vladar nije čak ni izvršilac Božje vlasti već samo njen znak, odnosno sredstvo Božje zapovijesti, otjelovljenje principa Božjeg autoriteta. Pošto Bog nije “prepustio” (svjetovnu) vlast čovjeku već ga je učinio samo “znakom” svoje vlasti, odnos vlasti u islamu u suštini je religijski odnos: pošto zajednicom upravlja Bog, vjernikova dužnost da se pokorava zemaljskom vladaru, koji je znak Božje vlasti, proizlazi izravno iz njegova odnosa prema Bogu kao jedinom istinskom vladaru.

Problemi inače počinju kod interpretacije Božje volje. A tu dakako, kao i kod svake religije, u središte stupa islamsko svećenstvo. I filozofija za pravog muslimana nije ništa drugo nego metafizička teologija, to jest teozofija.

Upravo zbog toga što islam nije “samo” religija u savremenom smislu te riječi, nego predstavlja poseban i cjelovit kulturni, civilizacijski i socijalni model utemeljen na religijskoj dogmi, orijentalist Wilfred Cantwell Smith i antropolog Claude Lévi-Strauss mogli su govoriti o islamu kao svojevrsnoj socijalnoj teoriji, uspoređujući ga u tome čak s marksizmom. U tom smislu, na primjer, ne iznenađuju nedavne izjave terorista Carlosa (Illich Ramirez Sanchez): “Danas kada smo suočeni s prijetnjom koja pritišće Civilizaciju, preostaje nam jedan odgovor: revolucionarni Islam! Samo muškarci i žene naoružani potpunom vjerom u temeljne vrijednosti istine, pravde i bratstva bit će u stanju povesti borbu i izbaviti čovječanstvo iz carstva laži”. Iranski mislilac i stručnjak za sufizam i hinduizam Dariush Shayegan u svojoj knjizi Što je religijska revolucija? (Qu’est-ce qu’une révolution religieuse?) najbolje je analizirao ovu pojavu, pokazavši da podvrgavanje božanskog otkrovenja filozofiji povijesti i socijalnoj teoriji vodi ideološkom falsificiranju i, u izvjesnom smislu, isušivanju i uništenju islamske kulture. Na žalost, odviše smo spori u (medijskom) uočavanju inovativnih autora poput Shayegana.

Peščanik.net, 11.02.2011.

TEMA – NAŠ TERORIZAM

Leave a Reply