Beograd, 8. marta 2022. Žene drži transparent: Net voine
Beograd, 8. marta, foto: Peščanik

Njih dvojica pripadaju Generaciji Z. Rođeni su četvrt veka posle havarije u „Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin“, koja će u sećanju sveta ostati označena kao Černobiljska katastrofa. U radijusu od 30 kilometara, neposredno nakon eksplozije, formirana je Zona isključenja – zona smrtonosne opasnosti od radijacije po živi svet. U vreme njihovog rođenja, dotrajavao je stari sarkofag kojim je bio zaštićen havarisani reaktor br. 4 i otpočela je gradnja nove zaštitne kupole u visini od 100 metara koja bi trebalo da ovo mesto, na kome još ima radioaktivnog plutonijuma, obezbedi za narednih sto godina. Ipak, nuklearna elektrana u Černobilju nije tek tako prestala da postoji. Na reaktoru br. 2 izbio je požar 1991, posle čega je on zauvek isključen. Reaktor br. 1 prestao je sa radom 1996, dok je reaktor br. 3. tek 2000. godine isključio Leonid Kučma, tadašnji predsednik Ukrajine. Posledice nuklearne katastrofe neposredno je osetilo preko 5 miliona ljudi, pre svega onih u Ukrajini i Belorusiji, ali i u Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi. Svakako i u današnjoj Rusiji, ali do tih podataka je teško doći.

U vreme kada su oni rođeni, svet je bio spreman na konzumaciju černobiljske teme preko pop kulture, stripova i televizijskih serija, dok su same vlasti u Ukrajini planirale nove oblike oživljavanja Černobiljske oblasti u vidu „zelenog pojasa“ za turiste, neki vid stalkerskog vođenja kroz Zonu, što je doživelo pravu ekspanziju tek nakon HBO serije o Černobilju 2019. Svet je itekako bio spreman za takvo prevladavanja ove duboke traume iz hladnoratovskog doba, čime bi se još jednom potvrdilo ono poslovično „nikad više“, koje se čulo toliko puta nakon različitih katastrofa koje je proizvelo čovečanstvo u periodima velikih konflikata. Niko nije mogao ni da pretpostavi da će uskoro doći do situacije u kojoj će se raketirati aktivna nuklearna postrojenja, i to najveće nuklearne elektrane na svetu, one na Dnjepru, nedaleko od ukrajinskog grada Zaporožja.

Putinova invazija na Ukrajinu se već sedmog dana jednim delom koncentrisala oko ove nuklearke. Slika jednog projektila koji je pogodio parking, nedaleko od nuklearnih reaktora, kao i požar koji je pritom izazvan, obišla je svet. Ubrzo je objavljeno da je požar ugašen, da nema nedozvoljenog nivoa radijacije i da su Rusi zauzeli ovu elektranu. Operativno osoblje elektrane, razapeto između gašenja požara i obezbeđivanja ovog osetljivog sistema, koji nije predviđen da bude poligon raketnih napada, nije ni bilo u situaciji da se brani.

Jedanaestogodišnjeg dečaka iz Zaporožja je tog jutra majka Julija ubacila u voz, stavila mu mali crveni ranac na leđa, dok mu je na nadlanici leve ruke napisala broj rođaka u Bratislavi. Putujući tim krcatim vozom, sa detonacijama za leđima, ovaj dečak je prevalio preko 1.200 kilometara potpuno sam. Krećući se za masom ratnih izbeglica, dospeo je nekako do slovačke granice, gde je pokazao pasoš i svoju nadlanicu. Tokom svog epskog putovanja, dečak iz Zaporožja je svakako mogao da oseti da se nešto strašno dogodilo sa njegovim svetom zbog čega je najednom izgubio dom i ostao potpuno sam. Fotografija dečaka u plavoj adidas jakni postala je viralna. Ubrzo se javila i njegova majka preko skajpa, objašnjavajući da ima više dece i da je morala da ostane u svom gradu zbog negovanja nepokretne majke. Dečaka su na granici opskrbili hranom i poslali dalje na put, ka Bratislavi.

Drugi dečak zove se Kiril, ima 12 godina i živi u Moskvi. Učenik je 6-A razreda. Njegova majka Natalija ispričala je novinarima Novaje gazete s čim su se suočili nakon sinovljevog istupanja na času istorije, kada je svoju nastavnicu pitao zbog čega je Putin započeo rat u Ukrajini. Ona ga je najpre korigovala, rekavši da je u pitanju „specijalna operacija“, te da ona ne zna gde je sada ruska vojska, ali da je izvesno da ukoliko bi se ona zaustavila, onda bi se „ukrajinska agresija nastavila“. Malom Kirilu je sve to bilo nelogično, jer je dečak bio u kontaktu sa svojim rođacima iz Ukrajine, od kojih je dobijao drugačije informacije. Međutim, nastavnica je insistirala na tome da se protiv Rusije zapravo vodi rat, jer specijalci iz Ukrajine i SAD objavljuju lažne vesti o tome kako se u Rusiji tuku ljudi na mitinzima, koji opet, moraju da budu usaglašeni sa politikom vlade. Takođe, rekla je da je sve to započela Ukrajina i da će se završiti kada Ukrajina kapitulira. Naposletku je zaključila da među Ukrajincima buja nacizam i da se u njihovim školama uči kako je Ukrajina velesila. Malo kasnije, tokom odmora, Kiril je u hodniku škole, u znak protesta, uzviknuo „Slava Ukrajini“.

Već sutradan ujutro, Kirilova majka dobila je poziv da se javi u školu, jer inspektori za maloletničku delinkvenciju žele da razgovaraju s njom i njenim sinom. Ona je tog dana izvela Kirila sa nastave, potpisavši prethodno izjavu da to čini jer njeno dete u školi trpi „neprihvatljiv pritisak nastavnika zbog iznesenih političkih stavova“. Dan kasnije, na njihova vrata pokucala je policija. Kiril je bio sam kod kuće i nije hteo da otvori. Oni su ispod vrata ubacili poziv za njegovo saslušanje, ali on i majka se nisu odazvali. Sutradan su im isključili struju, a Natalija je stupila u intenzivnu prepisku sa direktorkom škole, tražeći objašnjenje o tome ko je i zbog čega prijavio njenog dvanaestogodišnjeg sina. Ova drama nije završena. Pretvorila se u nešto nalik na otkrivanje političkog disidenta u redovima učenika u osnovnim školama. Kiril je napravio hibris kada je postavio logično pitanje zbog čega je Rusija povela rat protiv Ukrajine. I kada će se on okončati.

Međutim, takva pitanja nisu dozvoljena u javnosti, a posebno ne u školi. Prvi zadatak nastavničkog osoblja je da cenzuriše reč „rat“, a drugi je da se cela situacija predstavi kao agresija Ukrajine na Rusiju. Treći je izolovanje „neposlušne“ dece, a četvrti je zastrašivanje angažovanjem policije. Ovakva negativna pedagogija verovatno je najočiglednija u školama jer se u kolektivima, gde uče ili rade odrasli, ona ne sprovodi u ovako radikalnom vidu. Odraslima je dovoljno da pogledaju vesti i shvate kakav je stepen usaglašenosti sa politikom vlade neophodan da bi se funkcionisalo u ruskom društvu danas. Deca to ne mogu da prihvate tako lako kao odrasli, naročito ako su uočila napuklinu u stvarnosti, kao što je to bio slučaj sa dečakom Kirilom. Kroz tu pukotinu moguće je videti dejstvo Vladimira Putina na ukrajinskoj teritoriji čak iz Moskve. A on se ponaša kao havarisani nuklearni reaktor koji je posle 3 decenije probio svoj sarkofag i počeo da zrači, šireći sve više radijus Zone isključenja. Ko u Zoni ostane, rizikuje svoj život, ko pokuša da se evakuiše iz nje, šanse za izlazak su mu male. Dečak iz Zaporožja je sa sobom poneo užasne slike Zone kada je krenuo put Slovačke. Dečak iz Moskve je shvatio da se njen epicentar nalazi u njegovoj školi. Obojica znaju da se Zona isključenja širi sa svakim novim danom rata i nadiranjem Putinovih tenkova koji, nimalo slučajno, na svom oklopu imaju slovo „Z“.

Peščanik.net, 10.03.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)