Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul
Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul

Povodom teksta koji je kolega prof. Slobodan Antonić objavio pod naslovom „Postizborna LGBT inkluzija ili „Na mala vrata“ uvodi se „seksualno obrazovanje“ praćeno podstrekivanjem dece na homoseksualne odnose“, želim da ukažem i na drugi ugao iz kog je potrebno sagledati i inicijativu Ministarstva i problem seksualnog nasilja nad decom, kao i seksualnog nasilja nad istopolno orijentisanim osobama (homoseksualcima). Iako ne smatram, kao što prof. Antonić implicira u svom tekstu, da je problem „deregulacije masturbacije“ danas veći problem za Srbiju nego problem deregulacije tržišta, odnosno, da su tekuće masovne demonstracije zapravo paravan za uvođenje podstrekivanja dece na homoseksualne odnose u državni obrazovni sistem i njihovu seksualizaciju (!) – problem inkluzije LGBT osoba i suzbijanja seksualnog nasilja nad decom smatram zaista važnim problemom i upravo zato i sledi komentar na pomenuti tekst i obraćanje javnosti prof. Antonića.

„Stručno uputstvo za primenu obrazovnih paketa za učenje o temi seksualnog nasilja u obrazovno-vaspitnim ustanovama“ koje je Ministarstvo prosvete pripremilo i realizovalo u saradnji sa Incest trauma centrom, nastalo je bez angažovanja stručnih pedagoga koji bi se ozbiljno pozabavili problemom seksualnog nasilja nad decom i načinom kako ga pažljivo uključiti u vaspitne i obrazovne programe koji se odnose na decu doprinevši time njegovom smanjivanju. Usled toga su napravljeni propusti koji nemaju pedagoško opravdanje (informisanje dece o analnom, oralnom itd. seksu…). U tom smislu, reč je o još jednom intervenisanju u obrazovne i vaspitne programe koje je motivisano pre svega političkim razlozima, a manje obrazovnim i vaspitnim, te je upravo zato ispalo da je važnija politička korektnost prema LGBT osobama nego uzimanje u obzir uzrasta dece i tome odgovarajućih vaspitnih i obrazovnih praksi. (Takođe smatram da bi Ministarstvo moralo da ima punu dokumentaciju o završenom školovanju stručnih saradnika sa kojima realizuje zajedničke projekte, kako ne bi došlo do lažnog predstavljanja.)

Međutim, i pored toga mislim da tekst prof. Antonića, sudeći po reakcijama javnosti i komentarima koje je dobio, doprinosi daljem širenju homofobije i ideji da seksualno obrazovanje omladine nije potrebno i da je štaviše nemoralno, te da seksualno nasilje nad decom nije deo „srpske tradicije“, odnosno da tome ne treba posvećivati previše pažnje, kao i da nasilje nad istopolno orijentisanim osobama nije ozbiljan društveni problem.

Pored političkog stava o tome, oko godinu dana sam imala priliku i da direktno radim sa romskom i siromašnom decom i da vidim iz prve ruke kako izgleda kada deca trpe incest i nemaju nikakvu mogućnost da to sa nekim podele i izađu iz kruga nasilja. Čak ni mi koji smo radili sa tom decom nismo imali kome da se obratimo, a da budemo sigurni da ih time nećemo još više oštetiti. Incest i seksualno nasilje nad decom jesu ozbiljni problemi i pohvalno je što je Ministarstvo za prosvetu bilo spremno da tome posveti pažnju, uočavajući nedvosmisleno da postoji raskorak između idealnih tradicionalnih vrednosti i postojeće stvarnosti. Incest i seksualno nasilje nad decom nisu adekvatno ni zakonski regulisani, a o tome svedoče i slučajevi ubijene i silovane dece u Srbiji poslednjih godina, uz protestne šetnje i inicijative roditelja za uvođenje strožijih kazni prema zločincima. Kao i drugi vidovi nasilja, ni ovo ne bi moglo da postoji da se ne toleriše i da ne uspeva da ostane nevidljivo. Zbog toga smatram da stručna javnost treba nedvosmisleno da se založi za to da se problem makar ne umanjuje, te da se institucionalno aktivno posreduje kako bi se našli načini da deca koja trpe nasilje mogu nekome da se obrate. Pritom je u interesu deteta da od malena bude vaspitavano da ne treba da ćuti ako mu se to desi i da zna da će biti ozbiljno shvaćeno ako se nekome poveri, jer je u praksi upravo obrnuta situacija. Incest najviše dolazi upravo od „stričeva, babi, tetki“, odnosno osoba koje dete poznaje, a za koje kolega Antonić navodi da treba da imaju pravo „da cmaču decu“ čak i kad ona to neće, „jer kad će, ako neće kad su mala“. Nikad, kolega Antoniću. Dete ima pravo, čak i ako ima pet godina da kaže: „Nemoj da me cmačeš, jer mi se to ne sviđa“. I lepo je kada to ume da kaže.

Drugi problem je nasilje nad istopolno orijentisanim osobama. Svojevremeno sam bila angažovana od strane Ministarstva prosvete da sa timom kolega sa više fakulteta, na osnovu dopisa Labrisa pregledam srednjoškolske i fakultetske udžbenike u kojima je Labris uočio diskriminaciju prema LGBT osobama. Mi smo veći deo tih primedbi prihvatili, jer je reč o delovima udžbenika u kojima se homoseksualnost označava kao nenormalna praksa i eksplicitno ili implicitno upućuje na to da bi je trebalo lečiti ili kažnjavati. Ovde se ne radi o tome da li se nekome homoseksualnost sviđa ili ne i da li mu to izgleda skaredno i ružno, jer različitim ljudima skaredno i neprimereno mogu izgledati različite vrste partnerskih i seksualnih praksi. Međutim, ovde je suština u onemogućavanju vršenja nasilja nad osobama homoseksualne orijentacije, bilo kroz obrazovne programe, medicinske ili zakonske prakse i to bi trebalo da bude i suština nediskriminatornog obrazovanja. Veoma je indikativno to što nas više vređa kada vidimo mladića da daje cvet drugom mladiću, nego kada jedan mladić šutira drugog zato što je homoseksualac. Stručnjaci sa kojima sam radila na ovom problemu, delili su sa mnom ovaj stav i zato smo prihvatili većinu zahteva Labrisa.

Takođe, i kada je reč o osnovnim i srednjim školama, nesumnjivo je potrebno suzbijati vršnjačko nasilje nad homoseksualno orijentisanom decom i tome posvetiti dosta pažnje, jer ona zaista trpe veliko nasilje. Strah koji je profesor Antonić izrazio u svom tekstu da će se vidljivošću prisustva LGBT osoba među nama povećati ukupan broj LGBT osoba u društvu, jer deca valjda više neće znati šta su „prihvatljivi“ seksualni standardi, izraz je njegovog ličnog straha od zaraze homoseksualnošću u epidemijskim razmerama i strepnje nad nepouzdanošću ljudske seksualne prirode, kao i straha od pogubnih posledica prevelike tolerancije, zbog čega je verovatno u svom tekstu homoseksualnost i svrstao u isti rang sa pedofilijom, nekrofilijom, sodomijom i slično, što su sve asocijativne veze sumnjive zasnovanosti i predstavljaju grubo vređanje istopolno orijentisane populacije.

Dodatni problem čini realna potreba za uvođenjem seksualnog obrazovanja omladine. Srbija je zemlja sa gotovo najvišim brojem maloletničkih abortusa u Evropi, a način rešavanja ovog problema je uvođenje zdrave kontraceptivne kulture i kulture telesnog zdravlja, kao i emancipacije žena, što svakako treba da bude deo obrazovanja na svim nivoima.

dr Nada Sekulić, antropološkinja, redovna profesorka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 14.04.2017.

Srodni linkovi:

Miloš Jovanović – Ako pobedi homofobija

Adriana Zaharijević – „Normalna seksualnost“

Mijat Lakićević – Kad naučnici marširaju

LGBTQIA+
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU