Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Na početku tranzicije, pre oko dvadeset pet godina, Lešek Balcerovič je objavio članak u kojem je tvrdio da reformatori imaju kratko vreme, oko šest meseci, ako se dobro sećam, u kojem treba da sprovedu najvažnije reforme.

Jer, pošto se demokratija stabilizuje, sporazum o sadržaju reformi i o načinu za njihovo sprovođenje podleže demokratskom načinu odlučivanja, a to znači da sve postaje politički mnogo teže, ako ne i nemoguće. Ovo se pokazalo kao pogrešno jer je stabilizacija demokratije bar u srednjoevropskim zemljama omogućila gotovo neprekinut proces reformi u periodu od bar jedne decenije, uz sve neminovne sporove o tome ko i koliko ima koristi od sistemskih i promena u privrednoj politici. I, bar kada je reč o Poljskoj, postoji saglasnost da je poslednjih četvrt veka verovatno najuspešniji period u čitavoj istoriji zemlje.

U tome su izbori imali nesumnjivu ulogu. Stabilizacija demokratije je u velikoj meri zavisna od smenljivosti vlasti i od spremnosti i sposobnosti da se politički sporovi rešavaju glasanjem, često na prevremenim izborima. Ni privredni uspeh niti stabilizacija demokratije ne garantuju da neće doći do povratka jedne ili druge vrste autoritarizma, ali ako ništa drugo, postoji miran način da se takav razvoj zaustavi i onemogući. Ali, naravno, rizik da će jedna ili druga vrsta populizma ograničiti domet demokratije ili je čak sasvim ukloniti nije moguće sasvim ukloniti. A sada se on nesumnjivo povećava.

U većini zemalja u tranziciji taj je rizik smanjen na samom početku prelaska na demokratski način odlučivanja, tako što praktično nigde u srednjoj Evropi nije prihvaćen predsednički sistem. U Rusiji i većini postsovjetskih zemalja, ali ne na Baltiku, parlamentarni sistem je bio manje privlačan od predsedničkog. Negde na početku ruske transformacije savetnici, recimo Saks i Oslund, ali i mnogi drugi što iz Evrope što iz Amerike, podržavali su uspostavljanje jakog predsedničkog sistema u Rusiji, iz razloga sličnih onima koje je izneo Balcerovič: ako se ne sprovedu reforme dok se ne stabilizuje demokratija, promena neće ni biti ili će biti razvodnjene. Naravno, u sukobljenim jugoslovenskim državama predsednički sistem je bio posebno privlačan, pre svega usled postojanja teritorijalnih sporova. Posle 2000. parlamentarizam je bar na papiru takođe prevladao.

Ali je sklonost da se predsednički sistem, na jedan ili drugi način, uvede ostala, jednim delom usled tvrdnje da je ugrožena država ili da bi inače bilo nemoguće sprovesti potrebne reforme. Demokratija ugrožava državni i nacionalni interes, a i razvodnjava reformski potencijal. Povremeno ta opravdanja nedemokratičnosti naiđu na podršku u međunarodnim krugovima, kako u Sjedinjenim Državama ili Evropskoj uniji, tako posebno u Rusiji. Ali, i međunarodne finansijske ustanove nisu nesklone da efikasnost autoriteta preferiraju sporoj demokratiji.

To je, rekao bih, kontekst koji nije moguće promeniti, posebno sada kada gotovo svuda raste podrška populističkim partijama i pokretima, posebno onima na desnici. Stoga je od značaja oceniti koliki je demokratski potencijal balkanskih zemalja, posebno u onima koje prolaze kroz krize legitimnosti jedne ili druge vrste.

Verovatno je posebno zanimljiv razvoj u Makedoniji. Komentari u regionalnim medijima, ali i u inostranstvu, uglavnom su fiksirani na međunacionalne odnose, sa očekivanjem da su oni neodrživi i da stoga i sama zemlja jedva da ima perspektivu održivosti. Usled toga, od posebnog je značaja činjenica da se kriza postepeno i čak sporo, ali pre svega demokratski, razrešava. Opozicione stranke bi trebalo da preuzmu vlast ili da učestvuju u njoj. Tako da će se okončati bilateralni jednopartijski sistem, gde jedna stranka predstavlja Makedonce i takođe jedna stranka predstavlja Albance. Uz to, i predstavnici ostalih manjina trebalo bi da imaju predstavnike u vlasti. To bi dovelo do obnavljanja parlamentarizma, u zemlji u kojoj je to, zapravo, ne samo način stabilizacije demokratije već i političke stabilnosti, pa tako i privrednog napretka.

Drukčiji je razvoj u Crnoj Gori, gde je podeljenost i dalje velika. No, čini se da je povoljan ishod u velikoj meri zavisan od toga hoće li ojačati parlamentarizam. Pokušaj obojene revolucije nije uspeo, ali je i došlo vreme da se proširi učešće u vlasti i konačno obezbedi njena smenjivost. Crna Gora, i još više Bosna i Hercegovina, mogle bi da krenu putem demokratizacije kojim, sa svim rizicima, ide Makedonija, gde bi u slučaju prve povećana politička konkurencija, za razliku od polarizacije, ojačala parlamentarizam i stabilizovala demokratiju, dok bi u slučaju druge ustavne promene povećale i demokratsku participaciju i stabilnost države. U makedonskom slučaju ustavna reforma, koja je izvršena sporazumno, jeste osnova državne stabilnosti. U Bosni i Hercegovini bi sličan proces konstitucionalizacije zemlje otvorio put demokratizaciji i potom svim onim privrednim i drugim reformama koje bi učvrstile stabilnost zemlje i otvorile put privrednom rastu.

Srbija trenutno iskušava, po treći put, moglo bi se reći, prednosti predsedničkog sistema. Opravdanje jeste da bi podela vlasti vratila zemlju unazad jer ne bi bile sprovedene potrebne reforme. Zemlja, međutim, nije imala sreće sa autoritarnim i predsedničkim sistemima. Javnost se, takođe, suviše brzo razočarava u demokratiju, pa se ne teži praktičnim izmenama, recimo u izbornom sistemu ili u položaju administracije ili u upravljanju javnim sektorom, već se rešenje vidi u snažnoj vlasti. Demokratizacija je Srbiji verovatno potrebnija nego većini drugih zemalja u regiji upravo zato što ima teritorijalne sporove i nacionalne interese u susednim zemljama. Izbori su tu da bi se smenila vlast, a ne da bi se ona ustoličila i zapravo su od posebnog značaja kada je ovo drugo izgledno.

Novi magazin, 06.03.2017.

Peščanik.net, 06.03.2017.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija