Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Ne sasvim neočekivano, predsednik vlade će biti, ako bude i dok god bude, Ana Brnabić, osoba koja ne pripada manjini po jednom ili dva obeležja, već praktično po svim onim koja su od političkog značaja. Kako će ona da vlada?

Neće. Vladaće Predsednik Vučić. Za šta, međutim, on nema, po ustavu, ni ovlašćenja niti sredstva. On nije deo izvršne ili uostalom bilo koje vlasti. Zaista, izabran je, ali ne da vodi Vladu ili da glasa za zakone u Skupštini. Bilo bi potrebno vanredno stanje ili stanje rata pa da Predsednik uzme vlast u svoje ruke. U ovom slučaju, međutim, cilj je samo da se ona zadrži. I to ne da se obezbedi uticaj, što gotovo da ide uz položaj Predsednika, već da se odlučuje.

To se može obezbediti na više načina. Jedan jeste da Vladu preuzme osoba koja eventualno može da obavlja taj posao, ali koja ne može da obezbedti podršku ni u Vladi niti u Skupštini. Potrebna je osoba koja neće biti samo lutka, koju dakle nije neophodno voditi za ruku. Ona zapravo zna šta Predsednik hoće i kako se to može efikasno ostvariti. Nedostaju samo podrška vlade i skupštine. Koje može da obezbedi upravo Predsednik.

Kada je reč o Vladi, uvek postoji pretnja od gubitka položaja. Kada je, pak, reč o Skupštini, izbori mogu da se raspišu svakog časa. Pa neposlušni poslanici ne moraju ponovo da budu izabrani, ovog puta od Predsednika stranke. A postoje i načini disciplinovanja koji ne zahtevaju prevremene izbore, ako je reč o samo nekoliko disidenata.

Ishod jeste izborna autokratija. Predsednik vlade ne može da se osamostali po bilo kom osnovu, jer ne može da obezbedi potrebnu podršku. Poslanici vladajuće stranke, uz koju su neke manje stranke dobile broj poslaničkih mesta koji nikako ne odgovara njihovoj snazi, nemaju interes da obore Vladu, jer bi time lako mogli da izgube svoja poslanička mesta, odmah ili posle prevremenih izbora. I tako se sva vlast nalazi u rukama Predsednika, koji je nije uzurpirao bukvalno, već izborima.

Zanimljivo je da ne nedostaju komentari kako je time ojačana prozapadna struja, a oslabljena proruska. Na to se kaže da će Dačić biti politički Predsednik, a Brnabić ekonomski. Zapravo, ni sa Zapadom niti sa Rusijom neće komunicirati niko osim Predsednika Vučića. Zašto bi Putin trebalo da bude zadovoljniji ako bi na čelo Vlade stao neki istaknuti član Srpske napredne stranke, kojeg uostalom nema, što nije postignuto odgovarajućom kadrovskom politikom, nego neposrednom komunikacijom sa Predsednikom u čijim je rukama sva vlast? Zapravo, ako bi neko mogao da počne da se oseća nelagodno u svemu ovome, to je upravo Zapad. Jer računa, bar u načelu, na širu podršku od one koju može da pruži autokrata.

Koliko to može da traje? To zavisi od toga kako će se vladati i sa kojim ciljem. Novoj Predsednici vlade će biti lakše da pregovara sa Kosovom i sa susednim zemljama, jer bi ti razgovori mogli da budu praktični, što bi samo po sebi doprinelo regionalnoj stabilnosti. Ukoliko bi, recimo, uspostavila distancu u tonu i sadržaju prema Dačićevim ili izjavama Vulina, to bi već bio doprinos. To bi poguralo i Berlinski proces, koji je sada svakako najvažniji instrument ekonomske i finansijske intervencije Evropske unije u ovom delu Balkana. Mogli bi i da se na racionalne osnove stave ekonomski odnosi sa Rusijom, i kada je reč o Naftnoj industriji i o Srbijagasu. (Tu pre neki dan je ministar finansija rekao kako država dugove Srbijagasa preuzima zbog potrošača, a ne zato što je reč o rđavom poslu i poslovanju. Za pretpostaviti je da bi Predsednica vlade mogla da kaže da postoje i drugi načini da se subvencionišu potrošači, ako je zaista to cilj, a da Srbijagas posluje uspešno.) To bi mogli da budu politički razlozi da neko ko ni po kom osnovu ne ispunjava uslove za Predsednika vlade pristane da se prihvati tog posla.

Ali političke odluke će donosti Predsednik Vučić, a one će zavisiti od toga hoće li on obezbediti stabilnost autokratskoj vlasti. Kako je cela konstrukcija lišena legitimnosti, stabilnost bi trebalo da je teško ostvariva.

Peščanik.net, 19.06.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Marionetsko pozorište

Mijat Lakićević – Viktor/Viktorija

Rastislav Dinić – Srpski scenarista

Boban Stojanović – Ana u šećernoj vuni ili tragedija državne službenice

Vesna Pešić – Ana je tu

Nadežda Milenković: Ko, bre, sirotinja – daj pet premijera!

Da se zna! – Šta izbor Ane Brnabić za premijerku Srbije (ne) znači za LGBT zajednicu u Srbiji

Rastislav Dinić – Jedan razlog protiv

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija